O nekim uznemirujućim aspektima američke vanjske politike prema Bosni i Hercegovini

Autor: Dražen PEHAR     |     Cijeli članak dostupan je i na engleskom jeziku ovdje

[spacer style=”1″ icon=”none”]

za Grahama Greenea i Thomasa Fowlera

U ovome ogledu predlažem analizu američke vanjske politike prema Bosni i Hercegovini (BiH) kroz četiri narativna elementa, ili pod-narativa, koje relativno često pronalazimo u američkome vanjskopolitičkom diskursu kako ga, kroz jedno duže vremensko razdoblje, upražnjavaju sami tvorci i glavni implementatori američke vanjske politike. Prvi se narativni element tiče BiH viđene kroz prizmu takozvanih transatlantskih odnosa, dakle, u trokutu Amerika-Europa-BiH. Drugi se element tiče takozvanog „balkanskog karaktera“; taj nam element govori nešto izravnije o američkim percepcijama samih političkih aktera u BiH promatranih samostalno. Treći se element, ili pod-narativ, tiče zamišljene američke uloge tijekom implementacije Daytonskoga mirovnog sporazuma, a ta nam zamišljena uloga, zajedno s drugim narativnim elementom, govori nešto bitno o instituciji Visokoga predstavnika u BiH, ali također ima bitne implikacije i za transatlantske odnose, dakle, za američki odnos prema Europi. Četvrti se pod-narativ tiče „Muslimana“ u BiH, odnosno, simbolizma kojim američki vanjskopolitički diskurs ispunjava tu figuru.

Dvije su ključne posljedice analize koju ovdje predlažem: prvo, navedeni su narativni elementi međusobno neuskladivi; to znači da oni, uzeti zajedno, čine američki vanjskopolitički diskurs prema BiH nekonzistentnim i proturječnim, pa stoga i neprovedivim i neodrživim na duži rok. Drugo, američki vanjskopolitički diskurs tretira narode (ali i „građane“) u BiH isključivo kao instrumente; smisao postojanja tih naroda i građana definiran je kao instrument političkih ciljeva koji su za samu BiH ili irelevantni ili čak štetni, odnosno, destabilizirajući. No, dodatno i važnije, dotični narodi i građani nisu zamišljeni kao instrumenti nekog konkretnog, jasnog i opipljivog interesa, nego kao instrumenti isključivo simboličkog narativa i/ili simboličke reputacije. Oni su zamišljeni kao nešto što američkim vanjskopolitičkim naratorima omogućuje da pripovijedaju simboličku priču o samoj Americi. Drugim riječima, mi – Hrvati, Srbi i Bošnjaci – prezentirani smo kao posve fiktivni likovi jedne pripovijesti koja Americi donosi emotivnu dobit u smislu da se onaj koji prihvaća tu pripovijest dobro osjeća zbog slike koju pripovijest nudi o njemu samome. Problem je u tome što se mi, realni narodi i/ili građani, u okvirima takve slike, ne možemo dobro osjećati, i, što je važnije, niti dovoljno smisleno i samostalno djelovati u političkome smislu. Želimo li se osloboditi takve situacije, dotičnu ćemo sliku morati prepoznati, uzeti dovoljno ozbiljno, i naposljetku, ne dopustiti joj da određuje takozvane „termine debate“ o BiH.

1. Amerika-Europa-BiH

Zanimljivo je, i jako bitno, da Richard Holbrooke, glavni arhitekt Daytonskog mirovnog sporazuma, ključne poante i samoga sporazuma i povijesti koja mu je prethodila primarno ne definira referirajući na interese samih lokalnih strana, niti na neku vrstu općeg „jugoistočno-europskog“ dobra. On te poante primarno definira referirajući na transatlantske odnose, konkretno, na odnose između Europe i Sjedinjenih Američkih Država. Glavna poanta daytonskog procesa sastoji se u tome da je Amerika preuzela vodstvo i ponovno se pokazala kao ključna europska sila. Amerika je riješila europski problem kojeg sami Europljani nisu bili u stanju riješiti – to je ključni dio američkoga vanjskopolitičkog narativa s obzirom na trokut „BiH-Europa-Amerika“. Već u travnju 1995. godine utjecajni američki vanjskopolitički časopis Foreign Affairs objavljuje Holbrookeov tekst „America, a European power“ (Amerika, europska sila), u čijem uvodu stoji sljedeće: „Lokalni sukobi, unutarnja politička i ekonomska nestabilnost te povratak povijesnih nezadovoljstava sada su zamijenili sovjetski ekspanzionizam u smislu najveće prijetnje miru u Europi. Zapadna Europa i Amerika moraju zajednički osigurati da tolerantne demokracije postanu ukorijenjenima u cijeloj Europi te da kipuća, bijesna, neriješena nezadovoljstva iz prošlosti budu kontrolirana i razriješena.“ (Holbrooke 1995). Kasnije, u članku pisanom za New York Times 2001. godine, Holbrooke govori još jasnijim terminima: „Na koncu, ključno je pitanje je li Balkan toliko bitan da opravdava takve rizike i troškove. Moj je odgovor jednostavan: on jest toliko bitan jer europska stabilnost ostaje osnovnim američkim nacionalnim interesom, što nije završeno završetkom Hladnoga rata. Kada se suočimo s kriminalnim elementima koji još uvijek prijete regiji Balkana, koja je smještena u području odgovornosti NATO-a, moj je stav da jedini izbor jest izbor između ranoga angažmana s niskim troškovima i kasnijeg, ali skupljeg angažmana.“ (Holbrooke 2001).

Sami daytonski pregovori vođeni su u duhu američke supremacije u odnosu na europske predstavnike. Amerika je preuzela vodstvo, odlučna riješiti problem što ga europski predstavnici nisu bili sposobni riješiti sami, iako je riječ o europskome problemu (njemačkom je veleposlaniku Ischingeru, prije početka daytonskih pregovora, jasno poručeno s američke strane da će američke vojne snage biti dio snaga za implementaciju mira u BiH jedino i isključivo ako sporazum bude dogovoren na američkoj teritoriji, o čemu vidi u Haller 2006, str. 282). General Wesley K. Clark sljedećim riječima opisuje bit te pregovaračke supremacije: „Veleposlanik Holbrooke rano je shvatio da će se jedan od ključeva za uspjeh pregovora sastojati u tome da se Miloševiću i Izetbegoviću onemogući da usmjeravaju Europljane jedne protiv drugih, ili protiv nas. Dogovoreno je da će naš pregovarački tim biti jedini sugovornik sa samim stranama, i da ćemo mi Europljane stalno informirati kroz mehanizme Kontaktne skupine te kroz direktne konzultacije. To je bila taktika kakvu su iskusni, ponosni Europljani teško prihvatili. Nakon nekoliko godina vodstva u pokušajima da se pronađe rješenje, oni su sada igrali ulogu podrške.“ (Clark 2001, str. 59).

O kakvoj se ovdje figuri točno radi? Kakvome tipu narativa? Ukratko, u tome narativu postoje tri igrača, tri fiktivna junaka: Amerika, Europa, i strane u sukobu. Odnosi između tih junaka zamršeni su, ali se, u ovome američkome vanjskopolitičkome narativu, mogu svesti na tri ključna aspekta: 1. Americi pripada nadređena uloga – ona rješava problem; 2. Europa i same strane u sukobu ili stvaraju problem ili ga nisu sposobne riješiti. „Lukavi“ balkanski političari u stanju su svoj sukob čak „preliti“ i među europske predstavnike. Ujedno, riječ je o europskome problemu; 3. Dokazujući da je sposobna riješiti problem, Amerika se ponovno dokazuje i pokazuje kao ključna europska sila. Ona se pokazuje faktorom koji se ne može odmaknuti od, ili od-misliti iz, europskoga sigurnosnog prostora.

Cijeli narativ zvuči kao bajka. Također, cijeli narativ nema mnogo veze s povijesnim činjenicama. Međutim, ne radi se o nečemu što Holbrooke i Clark tek tako pripovijedaju. Amerikanci imaju sklonost prema upravo takvoj vrsti narativa. Kroz cijeli proces implementacije daytonskog okvira, američki predstavnici ponavljaju ključne komponente tog narativa. Primjerice: Carl Bildt žalio se na činjenicu da ga u Americi nisu podržali kao visokog predstavnika za BiH (Bildt 1998, str. 130-132); Holbrooke na to odgovara tezom da su Bildta u tome onemogućile neke „europske države“ (Holbrooke 1999a, str. 362). U intervjuima za lokalne novine, Holbrooke ponovno optužuje neke europske države kao glavne krivce za nedovoljno agresivnu provedbu daytonskog mira u smislu podrške odlučnijim akcijama visokoga predstavnika (Hobrooke 2000). Dakle, i sama implementacija daytonskog okvira interpretirana je kao jedna vrsta implicitnog konflikta između nedovoljno aktivnih ili nesposobnih Europljana, s jedne, i aktivnih i spasonosnih Amerikanaca, s druge strane. Tako BiH postaje fiktivno mjesto na kojem Amerika, u okviru ovoga narativa, dokazuje, i to stalno iznova, svoju superiornost u odnosu na europske države, predstavnike, posrednike i pregovarače. BiH je pozornica na kojoj se odigrava jedan igrokaz u kojemu se Amerikanci nadmeću s Europljanima, i u kojemu oni, primarno sebi, pokazuju da su superiorni u odnosu na sve ostale, uključujući i Europljane i domaće strane, pri čemu se i prvi i drugi često označuju kao dio jednog zajedničkog problema.

Bivši veleposlanik UK u BiH, Charles Crawford, nudi jednu zanimljivu ilustraciju iz vremena svog diplomatskog angažmana oko BiH: „Mnogi britanski i europski pokušaji da se inzistira na više suptilnima, više pluralističnim rezultatima grubo su odbačeni [od strane američkih predstavnika]: tijekom 1995. godine Pauline Neville-Jones i ja sjedili smo, nakon večere, u rezidenciji američkoga veleposlanika u Moskvi, nakon posljednjeg sastanka Kontaktne skupine prije Daytona, razgovarajući o tome kako na najbolji način izgraditi Bosnu nakon rata, i posebno o tome kako promovirati neku vrstu zajedničkoga nacionalnog identiteta. Pauline je pokazala na kovanicu od jedne engleske funte kako bi pokazala da se novac može koristiti u različite simboličke svrhe, s jednim nacionalnim simbolom na jednoj strani, a drugačijim regionalnim/etničkim simbolom na drugoj strani. Holbrooke je tu ideju grubo odbacio kao tipičan primjer zamršenog, odveć pametnog razmišljanja europskih pametnjakovića: „Oni će koristiti normalni novac kao što je američki dolar, i to je to!“ (Crawford 2012).

Opisano retoričko pozicioniranje Europe u američkome vanjskopolitičkom diskursu uopće nije rijetko – zapravo je izvanredno učestalo. Nikakvo čudo da se isti tip narativno-retoričkog pozicioniranja nalazi upravo ondje gdje su američki i europski predstavnici prisiljeni vrlo usko surađivati. Primjerice, američka je pregovaračka strategija, pred NATO udare prema Srbiji 1999., opisana kao strategija da se „otpočne rat, a da Europljani ostanu zaključani“ (to get the war started with Europeans locked in) (Daalder, O’Hanlon 2000, str. 89); zapravo, strategija se prema Europljanima odnosila kao potencijalnim kočničarima procesa pripreme za NATO udare, na što se američka diplomacija u vrijeme pregovora u Rambouilletu zapravo svodila (Ignatieff 2000, str. 56). Robert Kagan je 2003. objavio knjigu „O raju i moći“ u kojoj američko-europske odnose nakon Hladnoga rata opisuje kao odnose između, na jednoj strani, postmodernoga europskog raja, koji ne prepoznaje opasnosti u realnome političkome okviru, i stoga zazire od upotrebe sile, i na drugoj strani, Amerike koja je i svjesna tih opasnosti i ne oklijeva i graditi i upotrijebiti silu kada je to potrebno. Budući da je američka sila, nakon Drugoga svjetskog rata, zapravo izgradila postmoderni europski raj, Europljani su također izrazito nemoralni jer njihov stav prema sili, i implicite samoj američkoj sili koja im je pomogla stati na noge, implicira da su nezahvalni i fundamentalno nepravedni. „Amerikanci su omogućili Evropljanima da veruju u to da sila više ne igra važnu ulogu u svetu. Činjenica da je vojna sila Sjedinjenih Država rešila evropski problem, naročito ‘nemački problem’, danas omogućava Evropljanima, a posebno Nemcima, da veruju kako je ta sila, zajedno sa ‘strateškom kulturom’ koja ju je stvorila i održala, prevaziđena i opasna, u čemu leži najveća ironija.“ (Kagan 2003, str. 101).

Ovdje ne mogu ulaziti u detaljnu analizu uzroka takvog američkog narativa fokusiranog na Europu. Ipak, važno je odmah naglasiti da ovaj tip narativa nije slučajan. Riječ je, ukratko, o odnosu između staroga i novoga svijeta, između svijeta prošlosti i podjela, i svijeta budućnosti i nestanka podjela. U američkome narativu, ulogu prvog člana para igra stari kontinent, dakle Europa, iz koje su Amerikanci bili prisiljeni emigrirati tijekom 17-og stoljeća i kasnije; ulogu drugoga člana igra, naravno, sama Amerika kao obećana zemlja. Dakle, nije čudno to što Holbrooke i pripremu za Dayton, i same pregovore i posljedice tih pregovora, opisuje u terminima američkog odnosa prema Europi; Amerika rješava europske probleme, i sebe čini nužnom u odnosu na Europu, upravo stoga što je Amerika novi kontinent i novi svijet – Amerika pokazuje svoju superiornost tako što svoje svojstvo „novosti i budućnosti“ projicira u jedan europski problem, a kroz tu se projekciju onda prepoznaje i nemoć i zastarjelost „Europe“. Nema sumnje da se prividno opravdanje takvoga narativa pronalazi i u ulozi koju Drugi svjetski rat igra u imaginariju američke vanjske politike. Amerika je tijekom tog rata spasila Europu, a sama Europa nije na vrijeme prepoznala opasnost koja joj prijeti u liku Adolfa Hitlera. Europljani su, velikim dijelom, sami krivi jer su izabrali strategiju takozvanog appeasement-a, popuštanja diktatoru. No, sama Amerika ne radi takve pogreške. Ona prepoznaje diktatore i ne popušta im.

To znači da, kada američki vanjskopolitički diskurs okvalificira neki proces kao appeasement, vrlo je vjerojatno da su američki tvorci vanjske politike skloni upotrebi oružane sile; s druge strane, samo retoričko kvalificiranje nekog odnosa kao appeasement-a znači da se i zaziva i priprema upotreba oružane sile – naime, neki se politički predstavnik počinje identificirati s Hitlerom, a to signalizira nespremnost američkog aktera da s dotičnim predstavnikom uopće pregovara (vidi npr. Record 2011 i Arendt 1972, str. 40). Nije čudo da je, primjerice, Bill Clinton odbacio Vance-Owenov mirovni plan za BiH pod izlikom da je riječ o appeasement-u; neodlučni i nedovoljno pametni Europljani u nevrijeme su tim planom pristali na popuštanje jednome diktatoru – početkom 1993. – riječ je naravno o Miloševiću u kojeg je američki vanjskopolitički diskurs projicirao identičnu sliku početkom 1999., s mnogo ozbiljnijim posljedicama. (Glenny 1993, str. 229)

No, glede BiH, ustrajnost američkog narativa o nesposobnim Europljanima, čiji se problemi ne mogu rješavati bez angažmana SAD, dobro je ilustrirana i prošlogodišnjim člankom Kati Marton, udovicom Richarda Holbrookea, koja je svoj poziv Americi da se ponovno angažira u BiH obrazložila s nekoliko navodnih činjenica od kojih nijedna ne odgovara realnosti, ali odgovara slici koju Amerika kultivira o sebi u odnosu na Europu (Marton 2013). Ona je oslikala sliku europskih diplomata ružnim bojama, podsjećajući čak na često demoniziranoga Lorda Owena, simbola europske dvoličnosti, aristokracije, i appeasement-a koji je, kako Mortonova naglašava, upozorio „Sarajlije da ne sanjaju o tome kako će Europa doći da ih spase“. Ona ide tako daleko da reaktiviranje europskog liderstva u BiH uspoređuje s „ponovnim davanjem djeteta nasilnim roditeljima“. Dakle, ponovno, Europa je problem, zbog čega Amerika treba priskočiti u pomoć. Zanimljivo je da Martonova kritizira i visokog predstavnika Inzka, kao neradnika koji dane, „kako sam čula“, uglavnom provodi u okolini Beča, „brinući o svojoj konjušarnici“. U prvoj verziji njezina članka njoj se pokrala i ozbiljna pogreška koja skoro dokazuje da je njen narativ dio unaprijed fabriciranog imaginarija, a ne plod realnoga empirijskog iskustva: naime, ona je Inzka, kao službenoga predstavnika UN (jer visoki je predstavnik opunomoćen od strane Vijeća sigurnosti UN), pretvorila u predstavnika Europe. Pogreška je u drugoj verziji članka ispravljena, no, indikativna je. Također je indikativna činjenica da Martonova naprosto prešućuje činjenicu da je, za jednu od najgorih odluka visokih predstavnika do sada, odluku kojom je, suspenzijom jedne odluke bosanskohercegovačke izborne komisije, 2011. godine legitimirana „platformaška“ Vlada Federacije BiH, odgovorna američka diplomacija, i vanjska politika, u istoj mjeri u kojoj je za tu odluku odgovoran sam visoki predstavnik Inzko.

Da bismo posve razumjeli ovaj narativ američke vanjske politike u kontekstu bosanskohercegovačkog problema, potrebno je vratiti se u razdoblje kraja Hladnoga rata. Upravo to razdoblje baca posebno jasno svijetlo na dotični narativ u postjugoslavenskome kontekstu. Ono ga, naravno, ne opravdava, ali ga čini vrlo razumljivim. Naime, nakon završetka Hladnoga rata 1991., sigurnosna arhitektura koju su Amerikanci i europske zemlje zajednički gradili čini se postaje ili besmislena ili nedovoljno jasno definirana u političkome smislu. NATO je stvoren kako bi, između ostaloga, Europu branio od Sovjetskog Saveza. Nakon nestanka sovjetske prijetnje, NATO, u starome obliku, čini se gubi smisao. Jasno je da ta činjenica mora bosti u oči barem neke europske zemlje. Posve je prirodno u tim se okolnostima zapitati o svrsi jedne sigurnosne organizacije ili strukture čija uloga, nestankom ključnog neprijatelja, i sama postaje nesigurna i zagonetna. Zar ne bi, u novim uvjetima, Europljani trebali početi razmišljati o svojoj sigurnosnoj strukturi, nekoj vrsti regionalne sigurnosne suradnje koja bi bila manje zahtjevna i manje ambiciozna i u ekonomskome i u političkome smislu? Naravno, to je samo jedan tip odgovora na problem uloge NATO-a po okončanju Hladnoga rata – pokušavate razmišljati o reorganizaciji strukture koja ne odgovora, ili nije prilagođena, novim uvjetima, ili o organiziranju novih struktura.

No, američka vanjska politika nije bila spremna na odgovor putem prilagodbe. Dakle, Amerikancima se dotični prijedlog prilagodbe putem radikalnoga restrukturiranja uopće nije dopao. Zapravo, izrazito ih je zabrinuo. Kako je američki državni tajnik do 1993., James Baker, to stanje kasnije opisao: „Neki Europljani – sigurni da se počinje stvarati jedna politička i monetarna unija te da će oni stvoriti neku europsku supersilu – bili su odlučni u naglašavanju europskoga obrambenog identiteta unutar kojega je američka uloga na kontinentu [europskome] minimizirana. Mi se protiv toga borimo već neko vrijeme, i nastojimo ih ponukati da priznaju da, čak i nakon što je sovjetska prijetnja umanjena, njima je još uvijek potrebna angažirana Amerika. No, naši su prosvjedi bili previđeni u emotivnoj trci ka jednoj ujedinjenoj Europi. Ishod toga sastojao se u tihom očekivanju (o njemu se rijetko govorilo, a često je bilo u zraku) Washingtona da je došlo vrijeme da se Europljane ‘prinese tanjuru’ kako bi pokazali da mogu djelovati kao ujedinjena sila. Jugoslavija je predstavljala sasvim dovoljno dobar prvi test.“ (navod u Reljić 2005, str. 108). Dakle, Amerikanci su odlučili zadržati postojeću sigurnosnu strukturu, samim tim zadržati svoje transatlantske sigurnosne veze, ali, ujedno pojavilo se nešto što im je omogućilo da poslije-hladnoratovski svijet redefiniraju kao svijet u kojemu prijetnje i opasnosti, posebno one usmjerene protiv Europe, nisu nestale nego su samo dobile novi oblik. Naime, pojavio se problem postjugoslavenskog sukoba.

Kako američki donositelji odluka, tvorci američke vanjske politike, vide te sukobe u narativnome smislu? Oni ih vide kao europski problem koji je za Ameriku bolji u onoj mjeri u kojoj je za Europu gori. Ukoliko Europljani ne uspiju riješiti taj problem, utoliko se otvara šansa za američku realizaciju američkoga narativa o Americi kao europskoj sili; ujedno se „dokazuje“ da potreba za NATO-strukturom, shvaćenom kao sredstvo američkog liderstva i supremacije, još uvijek postoji; i ne samo to, nego se „dokazuje“ da se NATO treba širiti. Drugim riječima, primijenjeno na bosanskohercegovački kontekst, to znači da Bosna i Hercegovina, u svijetlu ovog američkoga vanjskopolitičkog narativa, 1992. postaje sredstvo potencijalnog demonstriranja nužnosti američkog vodstva europskim saveznicima; ona postaje potencijalno lekcija europskim državama da „ne mogu same“, da je veza sa SAD i dalje nužnost, da se NATO ne smije niti bitno reorganizirati niti, u europskome kontekstu, smijeniti nekom novom, autonomno ili inherentno europskom sigurnosnom strukturom. U svijetlu ovoga narativa, jasno su određene uloge: barem nekim Europljanima pripada uloga onih koji održavaju problem BiH u smislu da ili ne uspijevaju riješiti bosanskohercegovački sukob ili ga rješavaju na pogrešan način; Amerikancima pripada uloga onih koji i svijet i Europu oslobađaju dotičnoga problema, odnosno, uspješno rješavaju sukob. No, vidjet ćemo kasnije da nije riječ o završenome procesu. Riječ je o trajnoj aktivnosti – naime, isti se obrazac ponavlja tijekom implementacije mira: Europljani nisu sposobni uspješno implementirati Daytonski sporazum; i tu stvari bivaju pokrenute naprijed tek kroz snažniji angažman, ili intervenciju, Amerike.

Upravo se u svijetlu ovoga narativa, posebno u vrijeme njegove neposredno poslije-hladnoratovske varijante, da najjasnije razumjeti Izetbegovićeva uloga početkom 1992., odnosno, njegov posluh prema sugestiji američkog veleposlanika Zimmermanna, da ne prihvati (odnosno, odbaci ubrzo nakon prihvaćanja) lisabonski mirovni okvir za Bosnu i Hercegovinu, tako-zvani „Cutilheirov“ plan (vidi Pehar 2011, str. 65-80). Izetbegović djeluje kao proxy američkoga vanjskopolitičkog narativa. On postaje sredstvo kojim američka vanjska politika pravi problem europskoj diplomaciji kako bi pokazala da Europljani ne mogu sami, da im je američki angažman, zajedno s postojećim sigurnosnim strukturama, još uvijek neophodan; riječ je o umjetno, kroz Izetbegovića, produciranoj poruci koja posebno snažno mora djelovati na one Europljane koji su sanjali o „nekoj novoj europskoj supersili“. Nesumnjivo je da je, zajedno sa sugestijom da se odrekne lisabonskog okvira, Izetbegoviću bila obećana i pomoć, iako ne u obliku službenog, potpisanog dokumenta (Pehar 2011, str. 71-72). Izetbegović je pristao na takvu ulogu i nastavio je čekati obećanu pomoć naredne tri i pol godine. U međuvremenu, skoro 100.000 ljudskih života palo je žrtvom rata u Bosni i Hercegovini, preciznije, palo je žrtvom jednoga narativa koji je odveć lako zarobio umove ključnih aktera bosanskohercegovačke politike. Ovdje je važno dodati i to da Haris Silajdžić, jedan od ključnih suradnika Alije Izetbegovića, barem u vrijeme rata, njeguje upravo američki narativ o Europljanima. I za njega su Europljani, koje on kvalificira kao „tribalne“, problem, a ne dio rješenja. Europljani su oni koji favoriziraju ideju nacije-države koja je mnogo puta rezultirala etničkim čišćenjem; upravo stoga, Europljanima je ponašanje „balkanskih kasapina“ normalno i očekivano, a europski je stav prema BiH, onako kako tu državu doživljavaju bošnjački predstavnici, inherentno neprijateljski (navod u Tuđman 2013, str. 42-43).

Prema završetku rata – godine 1993. i 1995.

Iako se u ovome ogledu ne želim iscrpno baviti historiografijom, važno je navesti neke dijelove ili aspekte iz povijesti bosanskohercegovačkoga rata koji se mogu objasniti jedino uzimanjem u obzir prvoga elementa američkog narativa – onoga koji se tiče američkog odnosa prema narativnoj konstrukciji Europe. Naime, mnogi se historiografi slažu da su Amerikanci zapravo pravili ozbiljne probleme europskim diplomatskim inicijativama. Prvi je put to učinjeno preko Izetbegovića u odnosu na Lisabonski plan. No, kako Danielle Sremac naglašava, to je „uspostavilo jedan obrazac koji se nastavio tijekom cijeloga rata, jer Washington će svako malo blokirati/opstruirati europske diplomatske inicijative.“ (Pehar 2011, str. 68). Također, dosta je detaljno dokumentirana američka uloga u potkopavanju Vance-Owenovog mirovnog plana iz siječnja 1993., nakon kojeg je uslijedio hrvatsko-bošnjački vojni sukob (vidi Owen 1995, i Gow 1997, str. 232-248). Drugim riječima, Amerikanci će, da bi mogli govoriti o nesposobnosti Europe da sama riješi svoje sigurnosne probleme na Balkanu, povremeno producirati i produbljivati te probleme. Osobno vjerujem da je vrijeme pregovora o Uniji tri republike, od rujna 1993., predstavljalo najveću prijetnju za američki vanjskopolitički narativ o Europi kao „entitetu“ nesposobnome riješiti neke svoje probleme zbog čega ona mora i dalje ovisiti o sigurnosnoj strukturi u kojoj vodeću ulogu igra Amerika.

Prvo, sve su tri strane u BiH prihvatile načelnu strukturu; prihvatio ju je i Izetbegović (navod u Tuđman 2013, str. 53), a možda važnije, prihvatili su ju i Srbi. Naravno, prihvaćanje načelne strukture bilo je već dobar korak ka dokazu da europski posrednici mogu riješiti svoj, „europski“ problem (vidi i Campbell 1998, str. 145-148). No, drugo a možda važnije, sam Izetbegović sada prihvaća ideju muslimanske republike koja bi se prostirala na 33 % bosanskohercegovačkog teritorija. Što to znači? To znači da se Izetbegović vraća Lisabonskome planu i pokazuje značajnu volju da pristane na, prvo, kompromisno rješenje, a da, drugo, odustane od ideje muslimanskog naroda kao u nekome smislu temeljnoga u cijeloj Bosni i Hercegovini. Drugim riječima, čini se da Izetbegović prestaje vjerovati obećanju koje je neformalno dobio od američkih sugovornika u veljači i ožujku 1992.. On samim tim prestaje biti manipulabilan iz perspektive američkoga vanjskopolitičkog utjecaja na „europski problem Balkana“.

Također, važno je imati na umu da se pozicija svih strana u Bosni i Hercegovini, unutar okvira sporazuma o Uniji tri republike, u bitnome relativira u političkome smislu. Savezništvo Hrvata i Bošnjaka, o kojem je ovisio privid legalnosti Bosne i Hercegovine kao međunarodno priznate države, dokinuto je, Srbi u BiH prihvaćaju BiH u nekome obliku, dakle, pokazuju da nisu separatisti ili agresori na međunarodno priznatu državu, a muslimansko-bošnjački predstavnici impliciraju da su se bez potrebe zaletjeli u rat, da su bespotrebno pravili problem i sebi i predstavnicima ostalih naroda, kao i samim narodima. Transformacija dvodijelnoga rata u trodijelni zapravo je, čini se, svim stranama donijela otrežnjenje – one su se pretvorile iz zagovornika nekih politika u jednostavnije političke aktere koji se bore za puko preživljavanje u stanju koje je sličilo hobsovskome ratu svih protiv svih, prirodnome stanju u kojem su svi podjednako nesigurni i nesposobni ponuditi neke opće narative kojima bi opravdali svoje postupke pred „očima svijeta“; naime, trodijelni je rat primjerice implicirao nova savezništva u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine; Hrvata i Srba protiv Bošnjaka, ali i Srba i Bošnjaka protiv Hrvata; uglavnom, i Hrvati i Bošnjaci izdali su svoju dojučerašnju, jednoznačno protusrpsku politiku, pa time paradoksalno postali i bližima srpskoj strani.

Ništa od toga ne odgovara, odnosno ne može se interpretirati kao potpora, američkome narativu o Americi kao sili koja Europu spašava od problema s kojim se Europa ne može samostalno nositi, iako je on europski. Problem je, naime, dobio oblik problema koji se sam od sebe rješava upravo, i samo na prvi pogled paradoksalno, povećanjem složenosti samoga problema. No, Izetbegović ubrzo ponovno mijenja stav; još jedan europski mirovni plan propada. Odnosi ponovno postaju interpretabilni u svijetlu američkoga vanjskopolitičkog narativa. Ipak, imajmo na umu da je cijena za to produženje rata za još skoro dvije godine. Sam plan propao je zbog maloga dijela bosanskohercegovačke teritorije, pitanja Neuma i nešto teritorije u sjeverozapadnoj Bosni (Stojanović 1993). Naime, Izetbegović je smatrao da, ako ne dobije te dvije teritorijalne ekstenzije, muslimanska država neće biti održiva. Iako se, iz današnje perspektive, problem mogao lako riješiti na nekoliko različitih načina, američki su predstavnici naprosto „prihvatili“ Izetbegovićevo rezoniranje. Kako je Charles Redman, posebni američki izaslanik, nakon ovoga pregovaračkog fijaska izjavio: „Tragično je to što oni nisu mogli doći do rješenja. Bili su vrlo blizu sporazumu, no ja prihvaćam Izetbegovićeve razloge.“ (Stojanović 1993). Ključno je pitanje ovdje: ako su bili vrlo blizu sporazumu, zašto im američka diplomacija nije pomogla napraviti tih nekoliko sitnih koraka kako bi sporazum dovršili i time okončali rat? Odgovor na to pitanje vjerojatno je jednostavan: nije se radilo o sporazumu kojeg su proizveli i posredovali Amerikanci.

Kao što je općepoznato, počevši od siječnja 1994., američka diplomacija preuzima inicijativu u odnosu na bosanskohercegovački problem. Međutim, ipak nije fer opisati dinamiku u nastavku tim terminima. Američka diplomacija, ustvari, obilato koristi sva iskustva koja je europska diplomacija prikupila do tada; nakon propasti sporazuma o Uniji tri republike, sve je o bosanskohercegovačkim akterima manje-više poznato, uključujući činjenicu da je Aliji Izetbegoviću ideja o podjeli BiH na tri republike posve prihvatljiva (vidi i Komšić 2006, str. 388). Primjerice, već je u srpnju 1994., kroz Međunarodnu kontaktnu skupinu, fiksirana podjela bh. teritorija u omjeru 51:49 % (Campbell 1998, str. 153). Osim toga, kasniji sporazumi, onaj o Federaciji i nakon njega Daytonski, naprosto preuzimaju ključne elemente prethodnih sporazuma. Također, načelno, između Vance-Owenovog mirovnog plana i Daytonskog ustava za BiH nema velike razlike – oba tipa rješenja zasnivaju se na jednostavnoj ideji federalizacije i podjele državnih ovlasti između središnjih i lokalnih/kantonalnih/etničkih institucija. Što je možda mnogo važnije, svi sporazumi također uključuju snažnu nazočnost međunarodnog elementa u nekim tijelima koja su od ključne važnosti za funkcioniranje predloženih aranžmana (vidi, primjerice, Pehar 2012a, str. 6, Campbell 1998, str. 139).

Godina 1995. je, kao što danas znamo, bila godina odluke. U kolovozu te godine Holbrooke je već znao da će Izetbegoviću ideja podjele na dva entiteta biti prihvatljiva. No, jasno je da je on to, kroz europske diplomatske inicijative, morao znati i mnogo ranije. Holbrooke, kada govori o tome dijelu povijesti, namjerno dramatizira. Daytonski mirovni sporazum, odnosno njegovi ustavni aspekti, izgledaju kao nešto što je on dogovorio uglavnom sam, pri čemu je najvažnija odluka bila ona Alije Izetbegovića koju Holbrooke opisuje u terminima „privilegije žrtve“ (Holbrooke 1999a, str. 96-97). „Bošnjaci-muslimani primarna su žrtva rata u BiH, pa je fer da Izetbegović odluči u kojem smjeru želi ići u ustavnom smislu.“ Nedvojbeno je da je to miljama daleko od istine. Prvo, dvoentitetska je struktura nešto što je on prethodno dogovorio s Miloševićem. Drugo, Holbrooke se zapravo poslužio jednim trikom u odnosu na Izetbegovića. Ponudio mu je izbor: ili totalna podjela, dakle potpuno razdvajanje, dakle neovisna muslimanska država na „mnogo manjem dijelu bh. teritorija“; ili dvoentitetska, daytonska struktura i to na način „dva jaka entiteta, jedna slaba središnja vlada“ (Holbrooke 1999a, str. 96). Zapravo, premda Holbrooke to tako ne opisuje, jasno je da je on jednim potezom od Izetbegovića-problema, što je do 1995. odgovaralo Amerikancima, napravio Izetbegovića-rješenje, što je tijekom 1995. ponovno odgovaralo Amerikancima. Naime, Holbrooke je Izetbegovića pod danim okolnostima stavio pred nemoguć izbor: Izetbegović nije mogao prihvatiti totalnu podjelu, neovisnu muslimansku državu, jer cijelo se vrijeme borio ili za neku navodno multietničku, građansku, unitarnu strukturu, ili za konfederaciju. No, prezentirajući izbor na taj način, Holbrooke je ustvari Izetbegoviću također implicite rekao: „Znam da ti je i neovisna muslimanska država načelno sasvim prihvatljiva ideja“; ujedno, on Izetbegoviću sugerira da je mir nemoguć uz održanje Izetbegovićevog temeljnog ratnog cilja – potpuno suverene i potpuno jedinstvene BiH u kojoj bi Bošnjaci-Muslimani bili relativna većina i u nekome smislu temeljni narod obdaren temeljnim pravima.

Još jedan dodatni aspekt od velike je važnosti. Izetbegoviću je ne samo pred Dayton, nego i tijekom samog daytonskog procesa, zaprijećeno: u slučaju nastavka rata, sve tri strane bit će tretirane podjednako, prema sukobu će Amerika zauzeti stav kao da je riječ o čistome građanskom ratu (Holbrooke 1999a, str. 271). Time su Amerikanci implicite priznali da su, kroz cijelo prošlo razdoblje sukoba, zapravo bili skloniji jednoj strani, da su imali nekog favorita. No, došlo je vrijeme da dotični favorit prizna svog neprijatelja i prihvati jedan aranžman protiv kojeg je koristio sredstva oružane prisile tijekom razdoblja od skoro četiri godine. On je to morao jer su Amerikanci zaprijetili da će ga skinuti sa trona favorizirane strane ako ne prihvati ideju da je on samo jedna od tri podjednako važne strane u BiH u ustavnome smislu. Amerika je time Izetbegoviću ponovno dala jedno obećanje poput onoga iz veljače 1992.

2. Balkanski samodestruktivni junkyard dogs  (agresivni psi-čuvari otpada)

Balkanskom je karakteru u kulturalnim pretpostavkama zapadnjaka često određena uloga iracionalnoga, zaostaloga, odveć emotivnog, predmodernog, čak inherentno patološkog (Todorova 1997). Tipični Balkanac predstavlja spoj grofa Drakule i dinarida koji, zagrnut ovčjim krznom, čuva ovce i gudi na guslama epsku poeziju koja ga stalno vraća u neku mitsku, herojsku prošlost. Jedan narativni element američke vanjske politike oslanja se na ideju Balkanca i balkanskog mentaliteta/karaktera. Svjedočeći jednome sporenju između Izetbegovića i Tuđmana, ne u vrijeme kada je vođen rat između HVO i Armije Republike BiH, nego kasnije, Holbrooke situaciju opisuje sljedećim riječima: „Balkanski se karakter ponovno pokazao; nakon što se ozbiljno naljute, ovim je liderima bila potrebna izvanjska supervizija kako bi se oni zaštitili od samih sebe.“ (Holbrooke 1999a, str. 165). Zanimljivo je da Holbrooke ovdje ne vidi raspravu o nekim moralno-političko-pravnim pozicijama; on ne vidi, primjerice, nešto emotivniji politički dijalog, zajedničku potragu za rješenjima. On zapravo u situaciju proizvoljno projicira svoj kulturalni stereotip. On u liderima ne vidi ljude koji se nastoje dogovoriti oko nekih, primjerice, ustavnih načela, nego patološke tipove. On vidi dva identična karaktera koji predstavljaju oprimjerenje jednog općenitijeg karaktera, a ujedno vidi karaktere stopljene u jednu, samodestruktivnu masu. Iz njegove perspektive, ne postoji razlika između stavova tih lidera-pojedinaca; no, ta je razlika, objektivno govoreći, zapravo jedini bitan aspekt spomenutog neslaganja.

Među današnjim EU liderima (pa i američkim kada su involvirani) u odnosu na bh. lidere i predstavnike, često se javlja jedan sličan fenomen, iako bez reference na „balkanski karakter“. Naime, oni na propale pregovore obično reagiraju tako što, bez kvalifikacija, optužuju podjednako sve bosanskohercegovačke lidere za nesposobnost ili neodgovornost. Oni ih tretiraju kao bezličnu masu koja podjednako pravi probleme „bh. građanima“ koji traže napredak i dogovor, ali ih „bosanski“ lideri ne slušaju, odnosno nedovoljno razumiju, ili poštuju. To je jalov stav. Naime, za propast pregovora jedna je strana uvijek više odgovorna od druge. Postavimo li se prema pregovaračima na današnji EU način, svaka se propast svake pregovaračke runde, bilo gdje na svijetu, može tumačiti kao dokaz balkanskog karaktera, kao iskaz nesposobnosti jedne višečlane mase da kontrolira samu sebe. To pak ujedno implicira da bi se na svaku propast pregovora, bilo gdje, moglo reagirati kao da ona traži podvrgavanje pregovarača izvanjskoj superviziji, kako bi oni tobože bili zaštićeni sami od sebe.

No, vratimo se „balkanizmu“ u narativima američkoga vanjskopolitičkog diskursa. Patološki, samodestruktivni luđak sliči nekoj životinji. Njegovo je primarno obilježe to da ne može koristiti racionalni jezik. „Balkanac“ ne može racionalno pregovarati; on ne može tražiti kompromis, ili razmjenjivati argumente sa svojim pregovaračkim partnerima. On se može samo naljutiti i objaviti rat koji je, naravno, uvijek samodestruktivan. Očevidno „balkanac“ ne može dovoljno razmišljati niti o posljedicama svojih postupaka, pa stoga ne može niti planirati svoj život, ili političko djelovanje, na duži rok. Netko to treba činiti za njega, osim ako njegovo načelno iracionalno djelovanje ne može poslužiti nekoj privremenoj svrsi, primjerice da pomogne u obuzdavanju nekog drugog „balkanca“, odnosno „luđaka“. No, luđaci su opasni i za same posrednike. Predstavljaju stalni izazov, stalnu mogućnost prelaženja neke granice koja je legitimna i ne bi smjela biti pređena. Vidjeli smo kako General Clark govori o Izetbegoviću i Miloševiću kao onima koji predstavljaju opasnost za Europljane, pa i za same Amerikance. Oni mogu lako unijeti svađu, razdor, nemir… među potonje. Stoga, potrebna je politika jake kontrole, jake supervizije. Između ostaloga, i zbog toga Amerika mora preuzeti vodeću ulogu u rješavanju evropskog problema.

Čitamo li pozorno Holbrookea, ali i povijesne komentare o Clintonovom donošenju odluka, brzo ćemo uočiti da je svaki bosanskohercegovački predstavnik svakoga naroda viđen kroz prizmu „balkanizma“, ili „balkanskog karaktera“. S bosanskim Srbima Holbrooke odlučuje ne pregovarati jer ne može podnijeti njihovo često i dosadno referiranje na povijest (Holbrooke 1999a, str. 148). Oni Holbrookeu djeluju kao osobe preopterećene mitovima o prošlosti i stoga nesposobne gledati trezveno u sadašnjost ili budućnost. Hrvati su, naravno, zajedno sa Srbima komadali jednu multietničku zajednicu, pa im stoga također pripada uloga predmodernog barbarina. No, i sam je Izetbegović dobio svoju porciju američke projekcije „balkanskog karaktera“. Bosanski muslimani mogu se lako pretvoriti u islamske teroriste; među njima postoji stalna opasnost stvaranja bliskih veza s Iranom, što znači da bi mogli pretvoriti svoj europski identitet u identitet zaluđenoga fanatika sklonoga terorističkim akcijama.

Također, zanimljivo je da Holbrooke svoju pregovaračku strategiju, u odnosu na balkanske karaktere, opisuje na sljedeći način: „Najbolji način da zbunite nekoga na Balkanu, često smo rekli, jest taj da njegov početni prijedlog prihvatite bez promjene, nakon čega bi on odmah sam promijenio svoju vlastitu poziciju!“ Roger Cohen tvrdi da je, glede ovakve strategije, Holbrooke uglavnom mislio upravo na Izetbegovića (Cohen 1998, str. 107-108). Nema dvojbe, Holbrooke je vjerovao da on sam posjeduje rješenja za takve, samodestruktivne balkanske karaktere. Također, crtajući temeljni politički aspekt Izetbegovića kao vođe, Holbrooke je naglasio da se, po njegovu mišljenju, radi o „revolucionaru“, odnosno, nekome tko je spreman olako srušiti postojeći pravni i ustavni okvir kako bi gradio nešto posve novo u izrazito rizičnome i zrakopraznom prostoru – paradigmu takve vrste lidera američki diskurs tipično projicira u komunističke vođe, prije svega među Sovjetima (Lenjin i Staljin) i Kinezima (Mao) (Holbrooke 1999a, str. 97 i dalje). Riječ je i o vođama koje su spremne žrtvovati svoje „narode“ kako bi se došlo do nekog povijesnog cilja – Izetbegovićeva „ponuda“ jednome bošnjačkom dužnosniku iz Srebrenice, Hakiji Meholjiću, kako mu je „Clinton obećao intervenciju NATO snaga ukoliko „četnici“ pokolju 5.000 Srebreničana“, (vidi film „Srebrenica – izdani grad“: http://www.youtube.com/watch?v=MnALEecbZ-k) u velikoj se mjeri slaže i s tipom „revolucionarnog vođe“ i s narativom o „balkanskome karakteru“.

Jedno od bitnih obilježja ovog američkog narativa-imaginarija o „balkanskome karakteru“ sastoji se u tome da on nivelizira i izjednačuje sve strane bilo u sukobu bilo u diplomatskome procesu. Jedna od zanimljivih posljedica toga jest ta da je Bill Clinton, nakon čitanja Kaplanove knjige „Balkanski duhovi“ tijekom 1993., a nakon izbijanja sukoba između Bošnjaka i Hrvata u BiH, ublažio svoj intervencionistički diskurs koji je pozivao međunarodnu zajednicu na borbu protiv bosanskog genocida i u Srbima prepoznavao jedini izvor zla u BiH (Kaufman 1999). Kakvagod bila njena historiografska vrijednost, Kaplanova je knjiga ipak Clintona učinila obazrivijim, opreznijim u odnosu prema „dinaridima“ koji su predstavljali bosanskohercegovačke narode, i ujedno fleksibilnijim u smislu spremnosti razmatranja i eventualnog nametanja šire lepeze diplomatskih rješenja bosanskohercegovačkog sukoba. No, osim „niveliranja“, narativ o „balkanskome karakteru“ povlači još dvije bitne posljedice.

Prvo, u balkanskim karakterima prepoznaju se samo i isključivo mehanički entiteti, neka vrsta slijepih sila koje ne djeluju tako što razborito promišljaju o pravcima ili smjerovima svog djelovanja, nego tako što slijede neke svoje misteriozne impulse; riječ je o silama koje nemaju jasnu ideju o poželjnosti samoodržanja odnosno promicanja vlastitog boljitka. Kako je, u pripovijesti o balkanskim samodestruktivcima, ukinuta ta temeljna premisa o dobru samoodržanja, sve su ostale zdravorazumske pretpostavke također ukinute. To znači da se izvanjski akteri prema samim mehaničkim silama moraju odnositi na mehanički način. Potrebno je stvoriti situaciju u kojoj se dotične mehaničke sile međusobno ograničavaju u mehaničkome smislu, jedna vrsta „balansa moći“ u kojem se Balkanci ograničavaju tako što im se u ruke daju „toljage“ podjednake snage. Naravno, kako je Holbrooke naglasio, opet je uz to potrebna i „izvanjska supervizija“.

Upravo se u svijetlu ovoga aspekta narativa o „balkanskome karakteru“ može lako razumjeti jedna bilješka koju je, u vrijeme hrvatske vojno-redarstvene akcije „Oluja“, Holbrooke dobio od pokojnoga Boba Frasurea, američkog diplomate s dugotrajnim angažmanom u BiH, koji je nesretno izgubio život na Igmanu 1995. U vrijeme se „Oluje“ u američkom ministarstvu vanjskih poslova vodila debata o tome treba li Hrvatsku odmah optužiti za etničko čišćenje srpskog stanovništva; Frasureova je sugestija bila da se to ne čini i ta je sugestija i odredila američku vanjsku politiku prema regiji u to vrijeme. No, zanimljiv je vokabular koji je Frasure koristio kako bi formulirao svoju glavnu ideju: „Dick [Holbrooke], „uposlili’ smo te momke da budu naši junkyard dogs (agresivni psi-čuvari odlagališta otpada) jer bili smo očajni. Trebamo pokušati „kontrolirati“ ih. No, sada nije vrijeme da budemo sentimentalni. Ovo je prvi put da srpski val biva okrenut unatrag. To je od bitne važnosti kako bismo dobili stabilnost, pa da se možemo izvući odatle [iz regije].“ (Holbrooke 1999a, str. 73). Frasure ovdje koristi nekoliko metafora savršeno podobnih da nam kažu sve o „balkanskom karakteru“ kroz prizmu američkoga vanjskopolitičkog narativa. Psi, o kojima Frasure govori, balkanski su lideri. Ti su psi opasni i stavljeni na „odlagalište otpada“ što ovdje referira na postkomunistički otpad nastao dezintegracijom SFRJ. Riječ je, ujedno, o „američkim“ psima, psima koji ipak djeluju u skladu s američkim interesima. Psi čuvaju junkyard u skladu s idejama američkih nadzornika. Jedan pas sada napada drugoga, upravo kako balkanski psi i rade, ali to će donijeti stabilnost jer jedan pas, „Tuđman“, ipak uspijeva kontrolirati drugoga psa, „Miloševića“.

Sličnu ideju nalazimo kod Generala Clarka. Naime, poznato je da su se Amerikanci tijekom Daytona obvezali unijeti „balans vojne sile“ u BiH; to je značilo opremanje i jačanje „Vojske Federacije BiH“ koja je trebala biti podjednako snažna kao i Vojska RS. Clark se posve založio za tu ideju, i smatrao ju je osnovom za stabilnost postdaytonske BiH. Opet vidimo konture narativa o „balkanskim karakterima“: jedan „pas“ mora biti snažan kao i drugi kako bi se međusobno „kontrolirali“, odnosno, kako ne bi dolazili u napast praviti nered u zajedničkome „odlagalištu otpada“. Također, Clark dodaje da se, u odnosu na balkanske lidere, treba biti oprezan – kod njih se nikada ne zna koliko će neki mirovni okvir stvarno trajati: „…u slučaju da dođe do razdora/raspada kasnije, vaša najbolja garancija protiv ponovnog obnavljanja neprijateljstava sastoji se u boljem balansu snaga unutar same države.“ (General Clark Anthony Lakeu, u: Clark 2001, str. 51).

Osim „balkanskih karaktera“ kao mehaničkih entiteta, slijepih sila i „pasa“ koje je dobro držati u balansu, diskurs o samodestruktivnim balkanskim liderima povlači još jednu važnu posljedicu. Ta je posljedica naprosto u ohrabrivanju i omogućavanju kolonijalnog odnosa. Tamo gdje je potrebna supervizija za „agresivne pse“, za samodestruktivne balkanske karaktere, naravno da je potrebna nazočnost neke izvanjske sile; tu silu zapravo sami „balkanski karakteri“ prizivaju svojim samodestruktivnim djelovanjem. Oni traže da ih netko izvana spasi, ili zaštiti, od njih samih (Hudson 2003). Najbolje ih je predočiti kao jednu kombinaciju – sparivanje nezrele djece i psihotičnih karaktera, koji imaju dovoljno pameti jedino u smislu da su u stanju prepoznati nužnost da im netko izvana pomogne i to na radikalan način: misleći za njih, usmjeravajući ih, donoseći odluke za njih, konstruirajući ono što oni ne mogu konstruirati sami jer su, upravo zbog toga što su samodestruktivni, ujedno i destruktivni za sve ostale. No, odmah je jasno: država, u kojoj su odnosi postavljeni tako da izvanjski supervizor štiti balkanske samodestruktivce od njih samih, u realnome smislu ne može biti demokracija, ali ne može biti niti država u normalnome smislu te riječi.

Amerikanci, kao i Europljani, kažu da su svjesni toga, no, također dodaju da je takvo stanje privremeno. To pak ponovno kod balkanskih samodestruktivaca stvara očekivanje da će jednoga dana biti „pušteni sa lanca“, a kod kolonijalnoga supervizora stvara dojam da se opisano stanje može i mora nastaviti u nedogled. Ovdje je pak ključno pitanje sljedeće: kako će neodrasli balkanski samodestruktivci uopće pokazati da su postali zreli i ne-samodestruktivni? Sukobom sa svojim izvanjskim supervizorima, ili kroz potpunu poslušnost potonjima? Sukob, naime, nosi taj rizik da ga se može opisati kao iskaz „abnormalnog balkanskog mentaliteta“, a poslušnost prije indicira ropski i podčinjeni karakter negoli karakter zreo za samostalno odlučivanje i demokraciju. Prihvatite li inicijalnu premisu o balkanskome samodestruktivnom, i za samostalno odlučivanje nesposobnom, karakteru, čini se da na prethodnu dilemu nikada nećete moći ponuditi obranjiv i konzistentan odgovor. Takva nas pitanja i refleksije vode trećem narativnom elementu američke vanjske politike u BiH.

3. „Mi smo vaš projekt“ (američki potpredsjednik Biden bh. parlamentarcima, 19. svibnja 2009.)

Nakon što lokalne strane budu označene kao balkanski samodestruktivni karakteri, kojima je potrebna izvanjska supervizija, prirodno je da se takva supervizija i realizira, odnosno da se pretvori u jednu vrstu prepoznatljive institucije. U BiH ta je institucija dobila oblik „Visokoga predstavnika“. Prvotni dojam o toj instituciji u njoj je vidio jednu vrstu posrednika, sa slabim ovlastima, ili pukoga koordinatora, koji je trebao ne voditi nego pomagati u procesu implementacije jednoga mirovnoga sporazuma (vidi Malcolm 1996). No, takvo je stanje potrajalo tek nešto više od godine dana, ako vrijeme početka implementacije Daytona računamo počevši od prvih postdaytonskih izbora u BiH, održanih u jesen 1996. godine.

Podsjetimo se, prije svega, činjenice da su same strane potpisale Dayton pod jednim specifičnim razumijevanjem: naime, Holbrooke je taj sporazum, u ustavnome smislu, prezentirao kao sporazum „jedna slaba središnja vlada, dva snažna entiteta“. Ovlasti središnje vlade bile su vrlo jasno definirane; no, Ustav, tj. aneks 4, ostavio je prostor entitetima da se dogovaraju o eventualnom prijenosu dodatnih ovlasti. Također, Ustav (članak III. 5b; vidi http://www.ohr.int/dpa/default.asp?content_id=372 ) navodi da će entiteti o konačnoj podjeli ovlasti početi pregovore u roku od 6 mjeseci nakon stupanja na snagu Daytonskog sporazuma. No, do tih pregovora nikada nije došlo. Jedno od ključnih pitanja za BiH, ali i za međunarodnu zajednicu, glasi: zašto?

No, znamo što se, umjesto tih pregovora, dogodilo. Koncem 1997. institucija je visokoga predstavnika (VP) sama odlučila preuzeti široke „bonske“ ovlasti, koje su značile pretvorbu te institucije u doslovno „diktatora“ Bosne i Hercegovine. VP je za sebe usvojio ovlasti da smjenjuje izabrane bosanskohercegovačke dužnosnike, da nameće zakone, te da zakone usvojene u domaćim zakonodavnim tijelima proglašava ništavnima. PIC, Vijeće za implementaciju mira, pozdravilo je odluku VP-a da takve ovlasti preuzme, i da ih prema potrebi i koristi. No, lako se može dokazati da se dotična uzurpacija ovlasti, od strane VP, ne može uopće pravno obrazložiti ili utemeljiti. Ona, u pravnome smislu, predstavlja pogrešno tumačenje Daytonskog sporazuma (vidi Pehar 2012a i 2012b, Baros 2010). O tome sam pisao detaljnije na drugome mjestu (Pehar 2012a), tako da ću ovdje spomenuti samo jednu temeljnu činjenicu: VP je ovlašten kao posljednji tumač jednoga aneksa Daytona, aneksa br. 10; kroz tu pravnu činjenicu VP je nelegitimno sebe pretvorio u konačnog tumača svih aneksa, a prije svega aneksa 4, koji inkorporira Ustav Bosne i Hercegovine. Time se VP postavlja iznad strana-potpisnica Daytonskog sporazuma, iako upravo aneks 10 kaže da njegovo pravno postojanje počiva na volji tih strana, a ne obratno. One njega pozivaju da im pomogne, a ne da zauzme njihovo mjesto, ili da se postavi iznad njih. Tvrditi suprotno znači da su strane-potpisnice potpisom na Dayton neku instancu ovlastile da izvana upravlja njima, i da umjesto njih definira ustavnu strukturu koju su te strane pravno stvorile svojim potpisom na jedan dokument.

Dakle, riječ je o, u pravnome smislu, nelegitimnome i nelegalnome preuzimanju ovlasti. Najbolji analoški primjer za uzurpaciju širokih, ad libitum ovlasti VP-a, koji se može pronaći u postojećoj literaturi, i koji je jako star, nalazimo kod Cicerona; Ciceron kao primjer malitiosa interpretatio iuris (zlonamjerne pravne interpretacije) navodi spartanskog kralja Kleomenesa koji je potpisao jedan ugovor o primirju; ugovor je odredio da primirje traje 30 dana (triginta dierum); no, već nakon nekoliko dana, Kleomenes je napao stranu s kojom je potpisao ugovor o primirju, ali je to uradio tijekom jedne noći; svoj je potez objasnio riječima da je on potpisao ugovor koji govori o danima, a ne noćima (Cicero 1921, I33). Iako je Kleomenesova interpretacija pogrešna, što se može vrlo lako dokazati, ipak je Kleomenes jedna moćna strana koja postupa isključivo prema svojoj vlastitoj interpretaciji.

Dodatno, nakon preuzimanja bonskih ovlasti od strane VP, besmisleno je tvrditi da je BiH demokracija; kako Ustav BiH naravno predviđa slobodne izbore, a VP, pod bonskim ovlastima, može ad libitum, i svojevoljno, interferirati sa rezultatima izbora, naravno da ne može biti govora o nekoj demokratskoj državi. Ujedno, važno je primijetiti još jednu činjenicu: besmisleno je tvrditi da se neke strane (kolikogod balkanski samodestruktivne) mogu odgojiti „prema demokraciji“ uz nazočnost VP-a koji djeluje pod bonskim ovlastima, jer upravo VP pod takvim ovlastima od tih strana traži striktnu poslušnost; on od njih traži da poštuju njegove neobrazložene odluke naprosto zbog njegove pozicije, zbog njegove imaginarne, a ne realne uloge – to pak ne može nikada otvoriti vrata ka razvoju demokratskog mentaliteta. Kako bi se demokratski mentalitet razvio, strane se moraju vježbati samostalnome odlučivanju, one se trebaju odgajati u duhu slobodnoga i kritičkog, argumentiranoga, propitivanja odluka. VP ne samo da to ne traži od njih, od njih on traži upravo suprotno.

No, upravo stoga što je riječ o, pravno-racionalno gledano, neopravdanome, neutemeljenome, potezu, jasno je da se taj potez može razumjeti samo i isključivo kao potez motiviran nekim imaginarnim narativom, nekim vanjskopolitičkim diskursom (posebno američkim) koji je posve neosjetljiv i na empirijske činjenice i na najjednostavnije uvide političke i ustavne teorije. Vidjeli smo da je riječ o „potrebi supervizije“ nad balkanskim samodestruktivnim karakterima. Međutim, o kakvoj je vrsti supervizije riječ? Kako je moguće govoriti o superviziji, kada se zapravo u BiH uvodi strani upravitelj koji odlučuje umjesto samih strana? Važno je odmah razumjeti da je riječ o jednoj posebnoj vrsti supervizije – tijelo supervizije zapravo u političkome smislu zamjenjuje same strane koje bi trebale biti legitimirane ustavom i demokratskim procesom. Ono postaje njima. Ili još preciznije, te strane postaju pukim ekstenzijama dotičnoga tijela. O kakvom se, specifičnije govoreći, odnosu radi?

Amerika zapravo, a često unatoč kolebljivim i neodlučnim Europljanima koji „koče proces“ (prisjetimo se kako se, u očima Kati Marton, Inzko pretvara u „austrijskog konjušara“ koji ne želi raditi UN/SAD-posao za koji je plaćen), kroz institucije BiH – kralja/diktatora projicira sebe u jedan prostor u kojem je Ustav shvaćen tek kao povod, i čak mamac, koji omogućuje takvu simboličku projekciju. Neke su europske diplomate rano shvatile da je Daytonski ustav za BiH zapravo mnogo sličniji američkome nego europskim ustavima (vidi Neville-Jones 1996/7). Također, jedna je američka senatorica naglasila već 1997. sljedeće: „SAD nastoje re-kreirati Bosnu prema američkoj, multietničkoj, multikulturalnoj slici – amerikanizacija Balkana, ako hoćete.“ (Hutchison 1997). Nakon Daytona, u razgovoru s jednom dužnosnicom američkog ministarstva vanjskih poslova, nakon što sam ju pitao što za nju znači riječ „entitet,“ ona mi je rekla da ona pod time razumije državu, ali u američkome smislu te riječi, kao jednu od članica američke federacije (za mnoge slične, proameričke interpretacije unutar tzv. međunarodne zajednice u BiH, vidi Haller 2006). Ipak, na najjasniji je način ideju „amerikanizacije BiH“ iskazao američki potpredsjednik Biden, u govoru pred BiH parlamentarcima u svibnju 2009. godine.

Naime, Biden je cijeli proces implementacije Daytona opisao kvazireligijskim vokabularom postupnoga i bolnoga uspona od tame ka svijetlu, a onda je dodao nešto što je zbunilo prevoditeljicu na domaće jezike, koja je njegovu rečenicu pogrešno prevela; naime, Biden je jasno i glasno rekao: „we are your project“ – „mi smo vaš projekt“. Drugim riječima, nova, balkanska Amerika stvarni je projekt bosanskohercegovačkih političara; njihova implementacija Daytona kao zajednička gradnja BiH ustvari je reprodukcija Amerike u BiH, odnosno stvaranje BiH kao Amerike; oni imaju pratiti paradigmu koja im je već zadana, a riječ je o paradigmi američke federacije kao carstva slobode, kao multietničkoj zemlji u kojoj ne postoji diskriminacija, kao zemlji u kojoj poštivanje individualnih prava svima daje podjednaku šansu da ostvare „američki san“.

Naravno, kako sami Amerikanci najbolje znaju što je Amerika, prirodno je da oni stvaraju BiH, da grade BiH na način koji kroz BiH reproducira američku politiku i američko društvo. No, zanimljivo je da je Biden dodao još nešto svojim riječima o Americi kao „našem projektu“. On je dodao da današnja većina (u BiH) može sutra postati manjina. To je i iskustvo Amerike, naglasio je. Dakle, te balkanske priče o etničkim skupinama i kolektivnim identitetima, naglasio je Biden, zapravo su besmislica; oko toga bh. političari ne bi trebali razbijati glavu – dovoljno je da pogledaju i prihvate američko iskustvo, i vodstvo, naravno. Time je Biden izravno porekao Daytonski ustav za BiH, i ustvari indicirao da ga sama ustavna ograničenja, sadržana u Aneksu 4 Daytonskog mirovnog sporazuma, uopće ne zanimaju. Konstitutivni su narodi za Bidena besmislena kategorija; za njega je smislena činjenica da današnja većina može sutra postati manjina, i obratno, a to svakako ništa ne znači. Potpredsjednik SAD pokazao je time da ga se možda najvažniji aspekt Daytonskog sporazuma, sadržan znakovito u preambuli Ustava BiH, uopće ne tiče. Iskustvo Amerike Bidenu kaže taj aspekt naprosto ne može imati nikakvu bitnu težinu i da ga možemo ili uopće ne uzimati u obzir ili ga kršiti po volji.

U svijetlu se američkoga narativa o BiH kao simboličkoj projekciji „Amerike“ najbolje mogu razumjeti ključne odluke ključnih visokih predstavnika tijekom takozvane implementacije daytonskog mirovnog okvira. Ponešto se o tim odlukama moglo naučiti iz komentara glavnog pravnog stručnjaka Holbrookeovog tima, Jima O’Briena. Naime, O’Brien je pozdravio činjenicu da je Daytonski sporazum bremenit otvorenim, općim, generalnim odredbama koje su dovoljno fluidne i interpretabilne da omoguće fleksibilnu primjenu daytonskog okvira u praksi (vidi O’Brien 2010, str. 348). Također je naglasio da Dayton sadrži „napredne“ (forward looking) odredbe, ali i da sadrži neke „nazadne“ (backward looking); prava interpretacija Daytona sastojala bi se naprosto u brisanju, ili oduzimanju snage, nazadnih odredbi kako bi se promovirale „napredne“. (vidi navode u Kostić 2011, str. 109-112) Valja razumjeti da ovdje nije riječ o nekom univerzalno prihvaćenom pravilu pravnoga tumačenja – zapravo je riječ o O’Brienovoj izmišljotini; prema njegovu receptu, zbiljske pravne interpretacije, one obrazložene i kritički propitane, zapravo nikada ne bi niti bilo. O’Brien povlači dotičnu distinkciju isključivo kako bi se time Americi otvorila vrata ka svojevoljnoj, neobrazloženoj kvazipravnoj, a ustvari političkoj, interpretaciji – naravno da je jedino Amerika ta koja može odrediti koje su to odredbe „nazadne“.

Priča o dva multietnička entiteta, kao i velika ekspanzija ovlasti države BiH, odnosno središnjih organa vlasti (iako je izvorno daytonski nacrt napravljen prema formuli „dva jaka entiteta, jedna slaba središnja vlada“), uključujući Oružane snage BiH (koje nisu predviđene Daytonskim ustavom), dio su iste simboličke projekcije „Amerike,“ kroz usta visokih predstavnika, u pravni vakuum Bosne i Hercegovine kao nastrane „demokracije“ u kojoj je svaki demokratski izabrani, a neposlušni, dužnosnik smjenjiv dekretom jednoga diktatora. Također, Petritschevi amandmani, kao i Berryeva izborna pravila, proizvedeni su kao dio dotične simboličke projekcije. Kroz njih je jedan konstitutivni narod u praksi primjene daytonskog okvira izgubio konstitutivnost, što za američke diplomate znači samo da je jedna „nazadna“ odredba Daytonskog ustava zaslužno stavljena izvan snage, čime je BiH postala sličnija Americi. Također, odluka nametnuta u srpnju 2000., da se „svi narodi“ proglase konstitutivnima na cijeloj teritoriji BiH, bila je posve iracionalna. Naime, riječ je o odluci koja polazi od pogrešne premise da narodi nisu bili konstitutivni na cijelog teritoriji BiH, a ti narodi, za one koji znaju interpretirati Ustav, jesu bili konstitutivni upravo zbog toga što su predstavnici naroda u središnjim tijelima države već svi, prema Ustavu, raspolagali ovlastima koje su se ticale cijele teritorije i mogle primjenjivati na cijeloj teritoriji. Ovako, jedna od posljedica dotične, navodno pravedne i progresivne odluke, sastoji se u tome da jedan narod može izabrati predstavnike drugoga naroda što je neuskladivo s osnovnim načelima jednakosti, jednakopravnosti i pravednosti (primjerice, Srbi u RS mogu izabrati predstavnike Bošnjaka i Hrvata prema svojoj volji; i to dotični entitet uopće ne čini više multietničkim; zapravo, čini ga manje pravednim).

Zbog svega rečenoga, čemu bi se još mogle dodati mnoge ilustracije (između ostaloga, o namjeri američkog veleposlanika i visokog predstavnika Schwarz-Schillinga tijekom 2007. da smjene Dodika i de facto blokiraju primjenu sporazuma o posebnim paralelnim odnosima između RS i Srbije, vidi u http://wikileaks.org/gifiles/docs/25/2590522_bosnia-bosnian-press-review-5-sep-.html), Inzkova odluka 2011. da stavi privremeno van snage Odluku Izborne komisije, kako bi omogućio formiranje „platformaške“ Vlade Federacije, kroz kršenje jedne odredbe koja se bazira na elementarnoj aritmetici, zapravo nas ne bi trebala čuditi. Ona je plod američke odluke, i plod jednoga mentalnog sklopa kao i jedne mentalne navike proizvedene često podrazumijevanim i prešutno prihvaćenim narativom – u očima Amerikanaca, BiH je prostor u koji oni projiciraju sliku same Amerike, a tko može poznavati tu sliku bolje od njih samih?

U jednoj od najtrezvenijih analiza intervencija visokih predstavnika iz razdoblja od 2000. do 2002., Robert M. Hayden dolazi do sljedećeg zaključka: „U biti, strukture Visokog predstavnika za osiguravanje jednakosti naroda Bosne reproduciraju mehanizme koji su uzrokovali politički zastoj, kolaps ustavnih sustava, i rat u Jugoslaviji (1989.-1991.), a onda i u samoj Bosni (1990.-1992.).“ (Hayden 2005, str. 252). No, tome se zaključku ne trebamo čuditi. Američki predstavnici simboličku reprodukciju „Amerike“ u BiH svakako ne uprizoruju zbog dobrobiti bosanskohercegovačkih naroda, nego zbog samih sebe. U tome smislu, ako je istina da je u posljednjih nekoliko godina postignut grubi međunarodni konsenzus da bonske ovlasti visokoga predstavnika budu tiho suspendirane, te da ulogu glavnog međunarodnog koordinatora, ne „protektora,“ preuzme posebni predstavnik EU za BiH, a čini se da jeste, to bi moglo značiti da su simboličkoj projekciji Amerike u BiH, kroz intervencije visokih predstavnika, u velikoj mjeri zatvorena vrata. No, s druge strane, to bi također moglo značiti da bi se SAD u budućnosti mogle ponovno pokušati osloniti na nekoga novog Izetbegovića kako bi, u skladu s prvim narativom, otežale, ili ukazale na, „europski problem“ i tako pokazale Europi da mora računati na Ameriku kao na nužni sastojak zajedničkih sigurnosnih struktura.

4. „SAD su spasile bosanske Muslimane“ (Fareed Zakaria, CNN-GPS, rujan 2010)

Riskirajući da budem dosadan čitateljima, ovaj odsječak počinjem nešto većim brojem primjera.

Holbrooke, u svojim memoarima o Bosni i daytonskim pregovorima, muslimansko-bošnjačku stranu uglavnom opisuje kao „žrtvu“. Iako često spominje da su posrednici, kako s europske tako i s američke strane, najveće probleme u pregovorima imali upravo s Izetbegovićem i njegovim timom, Holbrooke to olako odbacuje, objašnjavajući kako su se Bošnjaci kroz cijeli rat naprosto borili za opstanak (napadnuti, naravno, agresorima s istoka), pa stoga nisu stigli formulirati neku konzistentnu pregovaračku poziciju (Holbrooke 1999a, str. 97). Holbrookeove su riječi neistina. Prije Daytona, Izetbegovićevi predstavnici potpisali su osnovni okvir za Dayton, u Ženevi i New Yorku, dakle, bošnjačko pregovaračko ponašanje naprosto je, u kontekstu Daytona, predstavljalo nepošteno kršenje vlastite riječi (vidi i Pehar 2011, str. 37). No, možda još važnije, osim što Bošnjake-muslimane opisuje kao ključnu žrtvu rata, zbog čega Izetbegovićevu odluku da prihvati formulu „dva entiteta, jedna središnja vlada“ Holbrooke također prikazuje kao „privilegiju žrtve“, Holbrooke u svojoj knjizi, iako zna da postoji riječ „Bošnjak-musliman“ (koja je više adekvatna), na Izetbegovićev tim, i vlade ratne Republike BiH, referira terminom „Bosnians“ (Bosanci).

Holbrooke i u svojim kasnijim člancima više novinarskog tipa, kada govori o problemima unutar BiH, uopće ne spominje muslimansko-bošnjački „element“. Problemi uglavnom dolaze sa srpske strane, i nešto manje s hrvatske. Cijeli proces implementacije Daytona opisan je kao borba „koja se nastavlja“, i to borba između dobra i zla – analogija između srpskih stranaka i nacista ponovno je povučena; Hrvati, koji su „razorili stari most“, žele uništiti „krhku“ muslimansko-hrvatsku Federaciju, ali nikakvi problemi ne dolaze s bošnjačko-muslimanske strane (vidi Holbrooke 1999b i Holbrooke 2001).

I tijekom rata, dakle, prije daytonskih pregovora, Amerika je imala svog „simboličkog“ favorita u BiH – riječ je o „muslimansko-bošnjačkoj strani“; kako početkom 1994. jedan diplomata opisuje stavove američkih pregovarača u očima njemačkog veleposlanika Steinera, [Steiner] „je vrlo zabrinut zbog nedostatka objektivnosti i razumijevanja konteksta i povijesti kod američke strane. On je mnogo vremena potrošio pokušavajući uvjeriti Oxmana [američki pregovarač] da u Bosni postoje tri naroda, a ne samo Muslimani i jedna zbirka ‘manjina’. SAD sebe još uvijek vide u ulozi zaštitnika Muslimana, dok drugi moraju samo slušati njihovu volju. Steiner je zabrinut da se europski glas jednostavno neće čuti.“ (navod u Campbell 1998, str. 150). Dakle, očito je da američki predstavnici i tijekom rata sebe u velikoj mjeri identificiraju s bošnjačko-muslimanskom stranom – kupuju bošnjačku priču o BiH kao većinski muslimanskoj zemlji bez ikakve kritičke prosudbe, i unatoč vrlo jasnim empirijskim pokazateljima da to nije tako.

Ta vrsta istaknute subjektivnosti u odnosu na bh. muslimane (ili figuru „muslimana“ u BiH) može se, osim unutar službenog, lako pronaći i unutar američkog znanstvenog i analitičko-novinarskog diskursa. Primjerice, u jednome članku objavljenom 2009., američki povjesničar Gale Stokes uspoređuje tri postjugoslavenska lidera, Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića (vidi Stokes 2010, str. 95). Od te trojice, u Stokesovoj prezentaciji samo je Izetbegović kvalificiran pozitivnim moralnim kategorijama i atributima – on je „moderni Musliman“, ne fanatik, ne nacionalista. Dakle, Stokes Izetbegovićevo političko susjedstvo slika tamnim i negativnim bojama, a samoga Izetbegovića slika bojama progresa i tolerancije – mali David okružen sa dva Golijata. Empirijska osnova Stokesove prezentacije izrazito je slaba, no, on svejedno osjeća potrebu nametnuti jedan stereotip, odnosno, izdvojiti muslimansko-bošnjačkog lidera kao naprednijeg i više pozitivnog.

U veljači 2011., Daniel Serwer, sudionik daytonskih pregovora i ključni američki posrednik za pitanja Federacije BiH, objavljuje analizu pod nazivom „Poziv sirena za podjelom može voditi samo katastrofi u Bosni.“ (Serwer 2011). U tome kratkome ogledu, on neuvijeno zastupa bošnjačko-muslimansku perspektivu o Bosni i Hercegovini. Primjerice, on tvrdi da su 1995., kroz Dayton, i Europa i SAD, glede pitanja o organizaciji BiH, „stale na bošnjačku stranu“. Drugo, baveći se užim pitanjem o tome treba li, ili ne, podijeliti Bosnu i Hercegovinu, Serwer sve argumente koje navodi protiv podijele zapravo posuđuje od muslimansko-bošnjačke strane. Primjerice, on tvrdi da bi „muslimani-bošnjaci mogli uskoro tvoriti preko 50 % stanovništva BiH“ te da, ako bi bošnjaci-muslimani dobili svoju manju državicu u BiH, to bi onda moglo dovesti do radikalizacije u smislu pretvaranja bošnjaka-muslimana u potencijalno „iransku ili terorističku prijetnju“ Europi i svijetu. Drugim riječima, Serwer kao argument protiv podijele BiH navodi tvrdnju da „odupiranje podijeli“, koje je u skladu sa navodnim bošnjačko-muslimanskim interesom, predstavlja najbolju branu protiv navodnog radikaliziranja situacije od strane samoga bošnjačko-muslimanskog elementa. Ustvari, izgleda kao da Serwer kaže: „ucijenjen sam od strane bošnjačko-muslimanskog elementa, i ucjenu prihvaćam“. Osim toga, on neuvijeno zaziva vrijeme u kojem će se realizirati Izetbegovićeva priča o „BiH kao zemlji s muslimanskom većinom“. Gledano kroz čistu ustavnu prizmu, za priču o većinama i manjinama u BiH nema mjesta – BiH se danas, kao i prije 60 godina, zasniva na ideji „konstitutivnih naroda“. No, Serwer nema nikakvih problema s uporabom protuustavnih kategorija u skladu s ratnom ideologijom Alije Izetbegovića. Osim toga, Serwerov glavni savjet bosanskim političarima kao da je izašao iz usta nekog bošnjačko-muslimanskog predstavnika predanog idejama Alije Izetbegovića: „Najvažniji korak kojeg Bosanci mogu poduzeti sastoji se u tome da se poboljša ustav, nametnut u Daytonu, kako bi se omogućilo donošenje zakona, potrebnih za članstvo u EU, bez veta entiteta ili kroz kategoriju „vitalnog nacionalnog interesa“, veta koji je tijekom posljednjih 15 godina blokirao aspiracije Sarajeva prema članstvu u EU“.

Sam potpredsjednik Biden, prisjetimo se, u svibnju 2009., pred bh. parlamentarcima, govori o nevažnosti većina i manjina u BiH, u smislu da današnja manjina može sutra postati većina; opet vidimo na dijelu Izetbegovićeve protuustavne kategorije, neuskladive s daytonskom strukturom za BiH. Spomenuta Holbrookeova udovica, Kati Marton, u kratkome članku iz studenog prošle godine, ponovno iskazuje sliku o muslimanima kao isključivo žrtvama rata u BiH; spominje se Srebrenica, i Milošević koji je „zapalio barut“. Američka se uloga jasno definira: „mi smo u Bosni intervenirali kako bi se zaustavio masakr muslimana“. Stoga Martonova ponovno poziva na američku intervenciju; doduše ne vojnu, nego političko-diplomatsku, kako bi se ispravilo nedjelovanje „austrijskih“ (ili europskih) konjušara.

Imajući prethodno rečeno u vidu, ne bi nas trebala čuditi činjenica da se u BiH često može prepoznati vrlo bliska veza između bošnjačko-muslimanskog elementa, na jednoj, i visokih predstavnika i američkoga faktora, na drugoj strani: Inzko je, na američki poticaj, podržao Vladu koju je formirao Zlatko Lagumdžija, Bošnjak, s tipičnom bošnjačko-muslimanskom ideologijom i strankom prilagođenom uvjetima u BiH, koji često bez spominjanja imena citira Aliju Izetbegovića. Inzko je u travnju 2011. objasnio zašto ne treba dozvoliti podjelu BiH: kako bi se izbjeglo nagrađivanje Karadžića i posthumno nagrađivanje Miloševića – drugim riječima, BiH treba održati upravo u onome smislu u kojem su muslimansko-bošnjački političari govorili da ratuju protiv, ili brane se od, agresora identificiranih sa srpskom stranom. U srpnju 2000. Ustavni je sud BiH, većinskim bošnjačkim i međunarodnim glasom, pozitivno reagirao na tužbu Alije Izetbegovića protiv ustava entiteta, podnesenu 1998. Lord Ashdown je javno, ali post facto, objasnio svoj mandat u BiH kao „postupnu razgradnju daytonskih struktura kako bi se izgradile učinkovite državne institucije“ (intervju za Dnevni Avaz, 16. svibnja 2009.), što je politika koju mu je mogao, bez ikakvih problema, odrediti i bilo koji muslimansko-bošnjački predstavnik ili političar. Tijekom 2000., jedan mi se ruski diplomata u Uredu Visokog predstavnika požalio kako VP Petritsch svoj program iznosi tako što citira stranačke upute Harisa Silajdžića, tadašnjeg vođe Stranke za BiH i jednog od najžešćih bošnjačkih unitarista.

Kako objasniti tu naklonost američkog vanjskopolitičkog narativa prema muslimanskom elementu u BiH? Jesu li muslimani u BiH zbilja bolji narod od ostalih naroda? Jesu li njihovi predstavnici humaniji, ili posjeduju bolje razvijen osjećaj za pravdu, od predstavnika ostalih naroda? Jeli možda muslimansko-bošnjački lobi u Americi toliko jak da je amerikancima „prodana“ priča o posebno dobrim, civiliziranim, europskim muslimanima bijele boje kože? Sva su navedena pitanja ironična. Naravno da se ne radi o nekom posebnom mehanizmu, ili posebno opipljivom financijskom, ekonomskom, ili političkom interesu. Radi se o diskurzivnoj potrebi koja se ispunjava određenim tipom narativa. Drugim riječima, zbog nekih razloga, Americi treba priča o muslimanima kao žrtvi u BiH, koja nije posve dogorjela, nego ju je Amerika uspjela spasiti. Americi treba priča o BiH kao zemlji s prepoznatljivo muslimanskim identitetom. Americi treba priča o BiH kao zemlji u kojoj su muslimani saveznici Amerikanaca, a Amerikanci prepoznatljivi dobročinitelji muslimana. Zašto Americi to treba?

Odgovor na ovo pitanje vrlo je jednostavan. U rujnu 2009. Fareed Zakaria, koji vodi program GPS na CNN-u, ugostio je Anjem Choudarya, islamskog klerika britanskog državljanstva, vođu organizacije Islam4UK; Choudary je tijekom emisije otvoreno branio terorističke napade, oslanjajući se na poznate argumente – zapadni svijet, posebno Amerika i UK, na mnogo načina ponižavaju muslimane, i na mnogo su načina nanijeli nepravdu muslimanima kao vjerskoj skupini – Palestinci i okupirana područja, okupacija Iraka, okupacija Afganistana, suradnja s kraljevskom kućom u Saudijskoj Arabiji koja bere profit od islamskih svetih mjesta… Na to Zakaria odgovara sljedećom rečenicom: „But, US saved Bosnian Moslems“, „Ali, SAD su spasile bosanske muslimane“. Choudary, koji je retorički izvanredno vješt, odgovara Zakariai ironičnim tonom: „But, Fareed, you live in a CNN-world,“ „Ali, Fareed, ti živiš u CNN-svijetu“. Fareed objeručke prihvaća Choudaryevu rečenicu i intervju se završava. Što nam ustvari ovaj razgovor kaže?

U američkom vanjskopolitičkome diskursu, bosanskim muslimanima pripada posebno, povlašteno mjesto. Nije riječ o realnome mjestu, nego o retoričkome. Bosanski su muslimani važni američkome vanjskopolitičkome diskursu jer mogu poslužiti kao vrlo bitan kvaziargument. Amerikanci posjeduju jedan odgovor na optužbe da je njihova vanjska politika protuislamska, ili protumuslimanska, ili štetna za muslimane shvaćene kao jedinstveno globalno tijelo objedinjeno u Muhamedovoj vjeri: taj odgovor glasi „bosanski muslimani“. Činjenice neuskladive s perspektivom o pravome spašavanju bosanskih muslimana, o pravoj pomoći SAD bosanskim muslimanima, nisu važne. Nije čak niti važno pitanje stvarne odgovornosti za rat u BiH. Nije važna čak niti činjenica da je taj rat 1995. završio klasičnim kompromisom u kojem su, u političkome smislu, svi, i muslimani i Srbi i Hrvati, nešto izgubili i nešto dobili. Važna je jedino moguća interpretacija – donekle, u određenoj mjeri, Amerika jest pomogla bosanske muslimane, ali u istoj je mjeri pomogla i svima ostalima, uključujući i bosanske Hrvate i Srbe (naravno, govorim o okončanju rata). I u istome smislu, svatko je pomogao svakome drugome u procesu okončanja rata jer, jednostavno, riječ je bila o zajedničkome naporu, o koordiniranoj aktivnosti koja je uključivala mnoge pojedince, predstavnike, zemlje, organizacije itd.

No, nakon Daytona Amerikanci nastavljaju njegovati taj „topos“, jedan retorički kavziargument (perspektiva koja, iako nije dovoljno obrazložena, postaje općim mjestom politike, političkim mitom koji se podrazumijeva i koji se ponavljanjem ukorjenjuje), kako bi mogli odbiti optužbe da su protuislamski nastrojeni, da im je vanjska politika štetna i neprijateljska upravo za muslimane. Njegovanje tog toposa služi, međutim, isključivo samim Amerikancima – ono im služi, prije svega, u smislu da im pomaže održati osjećaj moralne superiornosti u odnosu na ostatak svijeta. „Pogledajte, mi imamo prijatelje i među muslimanima; mi ne patimo od rasnih ili vjerskih predrasuda; mi nadilazimo podjele iz prošlosti, i možemo obuhvatiti, i prihvatiti, sve religije svijeta, sve putove ka Bogu; nisu islamske zemlje, niti čak europske, spašavale bosanske, umjerene, moderne europske muslimane; spašavala ih je Amerika.“ Međutim, moramo imati u vidu i to da, iako je riječ o diskursu koji ima status mita, ideologije, neutemeljenog općeg mjesta, taj diskurs proizvodi određene političke posljedice. Navest ću samo one najvažnije.

Američki implementatori Daytona moraju provedbu Daytona shvatiti kao naglašavanje jedne posebne veze – veze između Amerike i bosanskih muslimana. Drugo, kako isti diskurs prezentira bosanske muslimane kao žrtve, žrtvu je potrebno na neki način kompenzirati tijekom realizacije Daytonskog mirovnog sporazuma. Ono što „žrtva“ traži mora se poštovati kako bi ona ostala zadovoljna, odnosno kako ne bi poželjela odreći se statusa „žrtve“, ili još gore, da ne bi izrazito radikalno, pretjerano podrivački djelovala u odnosu na mirovni okvir. Treće, potrebno je pokazati spremnost da se reinterpretiraju i revidiraju upravo oni elementi mirovnoga plana koji ne odgovaraju „žrtvi“. Četvrto, i najvažnije, treba osigurati posebnu vidljivost „žrtve“ kao dobre figure, kao one koja je nezasluženo patila, koja je apsolutno nevina (vidi i Herman, Peterson 2010, posebno str. 46-48), što ujedno znači uvijek nastaviti, kolikogod implicitno, naglašavati posebno muslimanski karakter Bosne i Hercegovine. Peto, ovakav američki diskurzivni „topos“ implicira primat vjerske identifikacije – bosanski muslimani bitni su upravo kao muslimani, kao nositelji općeg, vjerskog, sveislamskog identiteta, kao netko tko je bliži Palestincima i općenito sunitima nego bosanskim katolicima ili pravoslavnima. To pak same političke identifikacije i projekte čini u velikoj mjeri nevažnima, a ujedno zamagljuje činjenicu da su modernizacija i pluralizam u političkome smislu, s jedne, i sekularizacija, s druge strane, u velikoj mjeri povezani i međusobno isprepleteni.

Nažalost, sve ove posljedice diskursa o „SAD kao spasitelju i skrbniku bosanskih muslimana“ moraju štetno djelovati na implementaciju mirovnog sporazuma potpisanog u Daytonu jer osnovna je premisa tog sporazuma kompromis i, samim tim, fundamentalna jednakost i legitimnost svih pregovaračkih pozicija i strana u političkome smislu. Drugim riječima, nije lako biti američki pregovarač s bošnjačko-muslimanskom stranom u uvjetima postdaytonske dominacije diskursa o „muslimanskoj žrtvi“ i konsekventnome američkome spašavanju muslimana Bosne od Karadžićevih/srpskih „četnika“ ili Bobanovih/hrvatskih „ustaša“ i separatista. U razgovorima između američkih diplomata i bošnjačkih predstavnika stoga je često dolazilo do „kratkih spojeva“. Naprosto, Amerikancima bi dosadila priča o „žrtvi“ koja stalno nešto dodatno potražuje kako bi se njene patnje iz prošlosti dovoljno kompenzirale.

Očevidno, nije riječ o racionalnome argumentu, o razumnome objašnjenju zašto implementacija Daytona treba počivati na jednoj interpretaciji, a ne na nekoj drugoj. Riječ je o zahtjevu na temelju fiktivnog statusa ili pozicije koja nije uskladiva s povijesnim činjenicama – mi, muslimani, želimo nešto jer nam to pripada na osnovi našeg statusa (žrtve, zapostavljene strane, nepravedno tretirane strane, i slično). U američkome veleposlanstvu u Sarajevu često sam čuo američke povike o tome da su „fed up with the victim talk“ (zasićeni pričom o žrtvi) pa čak i da „they [Bosnian Moslems] brought it on themselves“ – „oni, bosanski muslimani, na sebe su to sami navukli“, u smislu da je odgovornost za rat, i posljedično stradanje, u velikoj mjeri na njima samima. Međutim, američki vanjskopolitički narativ o Americi kao „spasitelju bosanskih Muslimana“ u osnovi ohrabruje, osnažuje, i čak omogućuje spomenutu vrstu neracionalnoga argumenta, zahtjeva utemeljenoga na fiktivnome statusu, koji, u postdaytonskome kontekstu, mora djelovati kao izrazito destabilizirajući faktor.

Zaključak

Zbog niza nesretnih okolnosti, BiH je u jednome trenutku postala „globalni“ problem, a nakon što je postala takvim problemom, postala je i mjestom u koje je međunarodni faktor, prije svega SAD, odlučio projicirati svoje narative o globalnim pitanjima. Nakon što se to dogodilo, bosanskohercegovački politički akteri postali su instrumentima jedne simboličke projekcije, likovima jednoga diskursa koji je unaprijed pripremljen, a čija je primarna uloga ta da osigura reputaciju jednog naratora, u ovome slučaju, Amerike. To već samo po sebi otežava i značajno komplicira bosanskohercegovački problem. Naime, bosanskohercegovački politički akteri postaju manje bitni upravo u onome aspektu u kojemu bi trebali postati više bitni – kao jednakovrijedni, ravnopravni pregovarači koji trebaju samostalno, za svoje zajedničko dobro, dogovoriti okvir u koji zbilja vjeruju i u kojemu zbilja žele zajednički operirati u političkome i pravnome smislu.

Američki vanjskopolitički narativ o Bosni i Hercegovini sadrži nespojive i neusklađene elemente. Narativ o „balkanskim“ samodestruktivnim karakterima ne može se uskladiti s idejom BiH kao mjesta u kojem se dogodilo, i nastavlja se događati, američko spašavanje bosanskih muslimana. Prethodni narativ nivelira sve aktere, a potonji ističe jednog aktera u odnosu na ostale. Narativ o „američkome rješavanju europskoga problema“ ne može se uskladiti sa stalnim nastojanjem da se, na uvijen način, zadovolje apetiti one strane koju američka imaginacija vidi kao „žrtvu“ u Bosni i Hercegovini; takvo zadovoljavanje apetita tog aktera neuskladivo je s idejom da je bilo kakav problem riješen, pogotovo ne „europski.“ Dodatno, ideja da se, kroz intervencije visokih predstavnika, od BiH može stvoriti neka vrsta mini Amerike, osim što je posve nerealistična, neuskladiva je sa odredbom preambule Daytonskog ustava BiH o konstitutivnosti naroda, ali također implicira, zajedno s četvrtim u ovome ogledu opisanim narativom, i zahtjev da dotična mini Amerika ostane prepoznatljivo muslimanska, ili islamska, što se teško može pomiriti s realnom slikom Amerike o samoj sebi. Zbog svega toga, a i zbog mnogih dodatnih razloga, američki vanjskopolitički narativ o Bosni i Hercegovini nije racionalan pa stoga nije niti održiv; jedino važno pitanje, s obzirom na taj narativ, jest sljedeće: koliko će dugo on nastaviti usložnjavati i destabilizirati odnose u BiH? Pitanje kako se mogu osjećati akteri svjesni činjenice da im je neka izvanjska sila dodijelila ulogu agresivnih „pasa-čuvara“ njenog odlagališta otpada, u političkom je pogledu manje važno.

Dakle, za samu BiH, odnosno, za narode BiH, kao i za ideju demokracije u BiH, najbolje bi bilo kada bi se domaćim akterima u potpunosti prepustilo samostalno dogovaranje i odlučivanje o sudbini i budućnosti BiH, bez ikakvog uplitanja izvana. Ako oni nisu sposobni za takvo dogovaranje, u tome cilju, onda bi svaki akter trebao samostalno odlučiti u svoje vlastito ime i za svoje vlastito dobro. Pomoć izvanjskih aktera smislena je jedino u obliku posredovanja i olakšavanja pregovora, i eventualno u smislu ponude modela i dobronamjernog savjetovanja fokusiranog isključivo na problem-pitanje o kojem se diskutira. Jednom zauvijek, ne samo SAD, nego i Europa, trebali bi se osloboditi od ideje da se neki „zaostali“ narodi mogu spašavati od sebe samih intervencijom izvana, ali, što je još važnije, i od ideje da je to uopće potrebno ili poželjno.

Bibliografske reference

Arendt, H. (1972), ‘Lying in politics’, u: H. Arendt, Crises of the Republic, New York: Harcourt Brace Jovanovich, Inc., str. 3-47

Baros, M. (2010) ‘The High Representative for Bosnia and Herzegovina: A Requiem for Legality’, European Journal of International Law Blog; http://www.ejiltalk.org/the-high-representative-for-bosnia-and-herzegovina-a-requiem-for-legality/

Bildt, C. (1998), Peace Journey, London: Weidenfeld and Nicolson

Campbell, D. (1998), National Deconstruction, Minneapolis, London: University of Minnesota Press

Cicero (1921), De Officiis, London, New York: Heinemann and Macmillan

Clark, W. K. (2001), Waging Modern War, New York: Public Affairs

Cohen, R. (1998), ‘After the vultures’, Foreign Affairs, May/June, svezak 77 br. 3, str. 106-111

Crawford, C. (2012), ‘Reactionary Bosnia apologist refuses to apologize’, Transconflict 30.srpanj, web-stranica: http://www.transconflict.com/2012/07/reactionary-bosnia-apologist-refuses-to-apologise-307/

Daalder, I. H., O’Hanlon, M. E. (2000), Winning Ugly, Washington D.C.: Brookings

Institution Press

Glenny, M. (1993), The Fall of Yugoslavia, Harmondsworth: Penguin Books, rev. ed.

Gow, J. (1997), Triumph of the Lack of Will, London: Hurst & Company

Haller, G. (2006), Granice solidarnosti, Sarajevo: Buybook, s njemačkog preveo S. Bosto

Hayden, R. M. (2005), ‘”Democracy” without a Demos? The Bosnian constitutional experiment and the intentional construction of nonfunctioning states’, East European Politics and Societies, svezak 19 br. 2, str. 226-259

Herman, E. S., Peterson, D. (2010), The Politics of Genocide, New York: Monthly Review Press

Holbrooke, R. (1995), ‘America, a European power’, Foreign Affairs, March/April: http://www.foreignaffairs.com/articles/50770/richard-holbrooke/america-a-european-power

________ (1999a), To End a War, New York: The Modern Library, rev.ed.

________ (1999b), ‘Battles after the war’, New York Times, 14. rujan

________ (2000), ‘Intervju’, Dani, 24. studeni, str. 18-19

________ (2001), ‘Risking a new war in the Balkans’, New York Times, 8. travanj

Hudson, R. (2003), ‘The Return of the Colonial Protectorate: Colonisation with Good Intent

in the Western Balkans?’, u: M. Aguirre, F. Ferrándiz, J.M. Pureza (ur.), Before Emergency: Conflict Prevention and the Media, Bilbao: University of Deusto, str. 103-124

Hutchison, K. B. (1997), ‘The Bosnia puzzle needs a new solution’, New York Times, svezak 146 br. 50912, str. A31

Ignatieff, M. (2000), Virtual War, London: Chatto & Windus

Kagan, R. (2003), O raju i moći, Beograd: Čarobna knjiga, prijevod s engleskog D. Tuševljaković i I. Vanić

Kaufman, M.T. (1999), ‘The dangers of letting a president read’, New York Times 22. svibanj, web-stranica: http://www.nytimes.com/1999/05/22/books/the-dangers-of-letting-a-president-read.html

Komšić, I. (2006), Preživljena zemlja, Zagreb: Prometej

Kostić, R. (2011), ‘Education through regulation? External intervention in domestic politics in post-Dayton Bosnia and Herzegovina’, u: Fjelde H., Höglund K. (ur.), Building Peace, Creating Conflict? Conflictual Dimension of Local and International Peacebuilding, Nordic Academic Press, str. 105-129

Malcolm, N. (1996), ‘Dekonstrukcija Bosne’, Dani, ožujak, str. 20-21

Marton, Kati (2013), ‘Bosnia, in peril once more’, New York Times, 28. studeni (bez korekcije), 4. prosinac (sa korekcijom)

Neville-Jones, P. (1996/7), ‘Dayton, IFOR, and alliance relations in Bosnia’, Survival, zima 1996/7, svezak 38 br. 4, str. 45-65

O’Brien, J. C. (2010), ‘The Dayton constitution of Bosnia and Herzegovina’, u: L. E. Miller (ur.), Framing the State in Times of Transition, Washington: United States Institute of Peace Press, str. 332-349

Owen, D. (1995), Balkan Odyssey, London: Victor Gollancz

Pehar, D. (2011), Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini, dvojezično izdanje, Mostar: HKD Napredak

________ (2012a), ‘Bosna i Hercegovina kao veleposlanstvo Visokog predstavnika – republikanska kritika’, Političke analize (Zagreb) br. 10, str. 3-9; dostupno i na web-stranici: http://www.fpzg.unizg.hr/docs/PA/Pehar_tekst.pdf

________ (2012b), ‘Bosnia – fully ripe for another war?’, Transconflict 1. kolovoz; web-stranica: http://www.transconflict.com/2012/08/bosnia-fully-ripe-for-another-war-018/

Record, J. (2011), ‘Appeasement: A critical evaluation seventy years on’, u: F. McDonough (ur.), The Origins of the Second World War: An International Perspective, London, New York: Continuum, str. 223-237

Reljić, D. (2005), ‘Between self-determination and multiethnicity – international actors and nation-building in Bosnia and Kosovo’, u: J. Hippler (ur.), Nation-building, London, Ann Arbor: Pluto Press, str. 98-110; s njemačkog prijevod Barry Stone

Serwer, D. (2011), ‘The siren call of partition could only lead to disaster for Bosnia’, web-stranica: http://www.europeaninstitute.org/EA-February-2011/the-siren-call-of-partition-could-lead-only-to-disaster-for-bosnia.html

Stojanović, D. (1993), ‘Bosnian peace talks collapse’, AP report, 2. rujan

Stokes, G. (2010), ‘Nezavisnost i sudbina manjina, 1991-1992’, u: C. Ingrao, T.A. Emmert (ur.), Suočavanje s jugoslavenskim kontroverzama, Sarajevo: Buybook, str. 86-114

Todorova, M. (1997), Imagining the Balkans, Oxford, New York: Oxford University Press

Tuđman, M. (2013), Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije, Zagreb: Despot Infinitus d.o.o.