NaslovnaAnalizaZarije Seizović o konstitutivnim narodima i ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovini

Zarije Seizović o konstitutivnim narodima i ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovini

Autor: dr. sc. Dražen PEHAR

[spacer style=”1″ icon=”none”]

 

Nakon čitanja nekih knjiga, razumni čitatelj mogao bi s blagonaklonošću tretirati praksu koje se Katolička crkva držala sve do 1966. godine, praksu poznatu pod nazivom Index Librorum Prohibitorum, Indeks zabranjenih knjiga. Naime, neke se knjige oslanjaju na toliko čudne, bizarne i neuvjerljive ideje da bi šteta, koju bi prihvaćanje takvih ideja od strane neopreznog ili neosviještenog čitatelja, bila zbilja ogromna. No, danas živimo u relativno liberalnome vremenu kada razumijemo da neke knjige, iako im je argumentacija ili idejni sklop izrazito niske kvalitete, ipak trebaju biti i objavljene i tematizirane i kritički ispitane: loša knjiga omogućuje nam kontrastom razumjeti standarde koje bi trebala zadovoljiti dobra knjiga; i loša knjiga može čak predstavljati ili inkorporirati jednu vrstu društveno-političkog simptoma koji upućuje na neke dublje, više zabrinjavajuće probleme i procese. Zarije Seizović nedavno je objavio upravo jednu takvu knjigu.[1]

Nakon što otvorite knjigu, vrlo ćete brzo shvatiti s kolikim je manjkom ozbiljnosti autor pristupio svojemu poslu. O idejama i argumentima (ako se tako mogu nazvati Seizovićevi „grozdovi ideja“), više ću reći u drugome dijelu teksta. U prvome, kratkom dijelu osvrnut ću se samo na „tehnologiju“ pravljenja ove knjige, i na osnovne aspekte koji kod Seizovića manjkaju, a koje bi svaka stručna knjiga barem u minimalnome opsegu trebala zadovoljiti.

 

„Tehnologija“ – osnovni parametri

Seizovićeva knjiga zanimljiva je, prije svega, jer je dvojezična – autor se potrudio prevesti glavninu teksta, i samim tim njegovo je potencijalno čitateljstvo veće nego što bi bio slučaj da je knjigu objavio samo na nekom od domaćih jezika. Dakle, riječ je o knjizi od 2 puta po 137 stranica koja za sebe nastoji pronaći i inozemnoga čitatelja. Ovdje neću ulaziti u pitanje engleske verzije knjige, odnosno prosuđivati detaljno kvalitetu Seizovićevog engleskog: dovoljno je reći da će engleski čitatelj imati ogromne probleme da, čisto na gramatičkoj razini, shvati bit Seizovićeve poruke; dovoljan je jedan primjer na 21. stranici: „Protection of ‘national interest’ in BiH should assume interest of all its citizens not of particular nation (more precisely: ethnic group). The very idea comes down to establish ‘Bosnian-Herzegovinian nation’, which is, obviously, not the case here. (doslovni prijevod: „Zaštita ‘nacionalnog interesa’ u BiH treba prihvatiti/pretpostaviti interes svih njenih građana, a ne pojedinačne nacije (preciznije: etničke skupine). Sama se ideja svodi na utvrditi ‘bosansko-hercegovačku naciju’, što ovdje, očevidno, nije slučaj.“) Druga rečenica, ovako kako stoji, gramatički je neispravna, a ako bismo ju i pretvorili u gramatički ispravnu, rečenica ipak ostaje nerazumljiva. Na što točno „which is not the case here (što ovdje nije slučaj)“ referira?

No, kako je Seizović skrojio svoju knjigu i na koje se autoritete on poziva? Mene je, nakon brzog i letimičnog pregleda knjige, dijelom fascinirala i dijelom užasnula jedna stvar. U domaćoj verziji, između stranica 57 i 137, Seizović je naprosto umetnuo Odluku Europskog suda za ljudska prava „Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine“ iz prosinca 2009. Drugim riječima, iako je ova Seizovićeva knjiga očito tretirana kao autorsko djelo, skoro dvije trećine knjige naprosto su preuzete sa interneta. To znači da, mjereno intelektualnom investicijom samoga autora, Seizovićeva knjiga zapravo je vrlo blizu pojmu neuvijenoga „plagijata“.

Kada čitate neku stručnu knjigu, jedna od prvih stvari koju ćete uraditi jest da pogledate koje izvore autor koristi. U Seizovićevoj bibliografiji nalazi se sveukupno 16 knjiga/članaka/mišljenja i odluka sudova. Većinom su navedeni ICG izvještaji, navedeno je jedno mišljenje Venecijanske komisije, naveden je čak i Daytonski sporazum; no, većinu izvora autor nalazi u samome sebi: od 16 jedinica, Seizović navodi svojih šest djela (3 knjige i 3 ogleda.) Drugim riječima, autor sebe legitimira uglavnom pozivajući se na jedan jedini autoritet: samoga sebe. Važno je naglasiti još jednu činjenicu: iako se Seizović bavi jednim ustavom, u njegovoj bibliografiji ne postoji niti jedan rad/knjiga koji predstavlja neko relativno utjecajno djelo u nekoj od sljedećih oblasti: ustavno pravo, ustavna hermeneutika, ustavna politika, teorija ustava, konstitucionalizam ili slično. To je nevjerojatan podatak koji zabrinjava utoliko više što autor, na koricama knjige, sebe predstavlja kao: pravnoga savjetnika ICG, OSCE BiH, UN BiH, te kao „konzultanta koji je radio na projektima pravosudne reforme i reforme javne uprave u BiH i regionu.“. Ako to jest točan podatak, ključna intelektualna mjerila nisu javno i besramno prekršena od strane domaćih kvazistručnjaka, nego i od strane nekoliko velikih i bitnih organizacija zaduženih za implementaciju Daytonskog mirovnog sporazuma u BiH. Naravno, potrebno je ovdje odmah spomenuti da Zarije Seizović na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu predaje, u svojstvu profesora, sljedeće predmete: Politički sistem BiH, Pravo obrane i sigurnosti, Međunarodno humanitarno pravo, Međunarodno javno pravo. Prof. Seizović očevidno je jedan od stožernih profesora sarajevskog Fakulteta političkih nauka.

 

Seizovićeve ideje i „argumenti“

Seizovićeva knjiga sadrži, zapravo, jednu jedinu ideju: autoru se ne dopada koncept „konstitutivnih naroda“, smatra ga štetnim za Bosnu i Hercegovinu; kao neko alternativno rješenje, on nudi koncept „bosansko-hercegovačkog identiteta“ koji bi trebao biti spasonosan za Bosnu i Hercegovinu. Nešto specifičnije govoreći, čini se da Seizović koncept „konstitutivnih naroda“ smatra inherentno diskriminatornim, posebice u odnosu na takozvane „ostale“; ali, detaljniji argument od ovoga ovdje prezentiranoga mi u Seizovićevoj knjizi zapravo ne pronalazimo.

Posebno je ilustrativan u tome pogledu ogled br. 3: „Legitimizacija diskriminacije posredstvom popisa stanovništva“. Ono što odmah i neposredno bode u oči jest činjenica da Seizović uopće ne govori o samome popisu stanovništva; on osnovne kategorije popisa uopće ne prezentira, nego govori o politikama „Hrvata, Srba i Bošnjaka“, ili stranaka koje su reprezentativne za konstitutivne narode. To, naravno, nije jedini nedostatak ovog ogleda: naime, iako u naslovu stoji pojam „diskriminacija“, autora uopće ne zanima niti rudimentarna ideja pravednosti na temelju koje bi se mogla dokazati diskriminacija, posebice diskriminacija „popisom“. Prisjetimo se još jednom: svaki je građanin BiH imao pravo sebe predstaviti kroz nekoliko kategorija tijekom popisa, i svaki je imao pravo sebe prezentirati i kao nepripadnoga jednome od tri konstitutivna naroda u nekoliko smislova: primjerice, kao pripadnika neke nacionalne manjine ili kao pripadnika neodređene bosanskohercegovačke nacije ili naprosto se ne izjasniti. Imajući to u vidu, kako je moguće govoriti o diskriminaciji? Naravno, Seizovića ne zanima niti ovo pitanje niti ga zanima odgovor na to pitanje. On je unaprijed odlučio da, kroz temu popisa, kaže nešto o tobožnjim politikama predstavnika konstitutivnih naroda, kako je to njemu trenutno palo na pamet, ponavljajući staru priču o Hrvatima i Srbima kao secesionistima, a Bošnjacima kao standardnima bh. integracionistima. Također, kada prezentira te politike, Seizović, zanimljivo, ne navodi niti jedan jedini citat. On o tim politikama govori za sebe, i govori na način da mu iskazi ne stoje u nikakvoj vezi s političkom empirijom.

Također je zanimljivo da, kada Seizović pomisli da bi mogao izložiti neku vrstu komparativno-pravnoga argumenta, primjerice u ogledu 2 („’Državotvorni narodi’ u komparativnoj praksi“), on se pokazuje nesposobnim formulirati neki barem načelno smislen argumentativni okvir; u tome ogledu on je preuzeo neke definicije državotvornih naroda iz nekoliko postojećih ustava (hrvatskog, slovenskog, francuskog, španjolskog…) – naravno, u većini tih ustava govori se o specifičnim nacijama koje se kroz ustav samoodređuju tako što stvaraju jedan skup temeljnih institucija: slovenskoj naciji, hrvatskoj, francuskoj. Iz te činjenice Seizović izvlači neposredno zaključak da bi tako trebalo biti i u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Bosni i Hercegovini nije tako jer ne postoji jedan temeljni narod, ne postoji jedna nacija koja bi samu sebe neposredno odredila i projicirala ustavom u jedan skup institucija; BiH je složena zajednica, država federalnoga ustrojstva, koja postoji na način međusobnog balansiranja nekoliko različitih nacionalnih interesa kroz institucije predviđene ustavom. Načelno govoreći, ne postoji nikakav valjan apriorni razlog zbog kojeg bi svaka država morala biti jednonacionalna ili ne-federalna. No, Seizović čini se u neki takav apriorni razlog vjeruje. Problem je u tome što nikakav razlog on za svoje apriorno negativno vrednovanje višenacionalnih i federalnih država uopće ne nudi. Možda Seizović ima problem s brojem – jedna država mora imati jednu naciju? Ili ima problem sa pluralizmom – jedna nacija jamči jedan institucionalni/politički glas? Kakogod na ova dva pitanja odgovorili, jasno je da se Seizovićev „bosansko-hercegovački“ nacionalizam ne razlikuje od bilo kojeg drugog nacionalizma, i da njegovo apriorno protivljenje pluralizmu podsjeća na neke ideološke matrice koje se, iako čovjek poželi da su zauvijek nestale, svako malo vraćaju u novim oblicima – mislim izravno na nacističku ili općenito totalitarističku matricu.

Glede „konstitutivnih naroda“ čini se da Seizović ima sklonost predložiti neku vrstu protomarksističkog narativa o samim kolektivnim identitetima; vjerujem snažno da je on osnovu tog narativa naprosto preuzeo od Asima Mujkića, o čijem sam poimanju kolektivnih identiteta kritički pisao na drugome mjestu.[2] Ovdje je dovoljno naglasiti sljedeće: na str. 37 Seizović tvrdi da „konstitutivni narodi“ služe samo jednoj svrsi – da promoviraju ideologiju „zbijanja redova“; oni koji realno profitiraju od takvog zbijanja redova jesu samo elite ili vođe koje se obogaćuju, a narod u tom procesu postaje sve siromašniji. Seizović ovdje kolektivni identitet, koji stoji u osnovi „konstitutivnih naroda“, tretira kao jednu vrstu opsjene, nešto što se stvara tako što elite, ili vođe, govore o raznim ugrozama, a onda, kada je stvorena dovoljna količina „magle“ pod osjećajem ugroze kod „naroda“, vođe profitiraju, odnosno bogate se izvodeći razne financijske malverzacije. Kako Seizović na tome mjestu tvrdi, „Nekritični i nemisleći puk bespogovorno usvaja ‘jedine istine’ i poželjne modele ponašanja koje im serviraju ‘politički lideri’ matičnog političkog pokreta… dok kontinuirano, od potpisivanja Daytonskog sporazuma, biva siromašniji svakim danom. ‘Bogatstvo’ običnog čovjeka obrnuto je proporcionalno bogatstvu njegovog nacionalnog političkog lidera.“ Dakle, ovdje imamo jednu vrstu scenarija, predloženu od Seizovića, koja ima sva obilježja protomarksističkog narativa o višim klasama koje koriste jednu vrstu ideologije kako bi promovirale svoje uske ekonomske interese. Pri tome trebamo imati na umu da Seizović ne prezentira nikakvu elaboriranu teoriju; on ne navodi nikakve empirijske podatke o tome kako stvarni pripadnici kolektivnih identiteta doživljavaju sebe ili svoje političke lidere. Također, nigdje se nijednom riječju ne spominju djela ili ogledi marksističkih klasika. Ipak, Seizović u ovome pogledu jest jedna vrsta elementarnog, osiromašenog marksiste.

O temi odnosa između marksizma i nacionalnog pitanja u BiH, pa i šire, pisao sam na drugome mjestu;[3] ovdje je dovoljno naglasiti sljedeće. Glede općeg marksističkog okvira, on je nesumnjivo neuvjerljiv u smislu općeg objašnjenja. Marksistička teorija ideologije i kulture, kao pukog refleksa ekonomsko-materijalnih odnosa, prevaziđena je i u okviru suvremenog marksizma ili među misliocima marksističke ili lijeve orijentacije, kao što su Žižek ili Laclau. Ideologija i kultura naprosto se ne mogu svesti na ekonomsku bazu, kratko rečeno. No, glede konkretne Seizovićeve ideje, jasno je da ona počiva na dvije izrazito neuvjerljive premise. Prvo, ona računa na inherentnu i nepopravljivu glupost „puka“. Drugim riječima, za Seizovićev scenarij, nužno je da prosječni ljudi, na dulji rok, nisu u stanju prepoznati obmanu koju im upriličuju političke elite kada ih opterećuju osjećanjem ugroze. To nije uvjerljiva teorija. Drugo, Seizovićeva „teorija“ implicira da je osjećanje međuetničke ugroze nestvarno u svim slučajevima. To znači da, prema Seizoviću, uvijek kada lider referira na neku vrstu ugroze, on obmanjuje običan puk. To naprosto nije istina u najelementarnijem empirijskom smislu. Osjećanja ugroze, primjerice, za vrijeme rata bila su vrlo realna. No, neka osjećanja ugroze i danas su vrlo realna – bez većih poteškoća može se pokazati da, u praktično-institucionalnome smislu, Hrvati kao konstitutivan narod BiH danas su dekonstituirani na mnoge načine i, u tome smislu, jesu politički i institucionalni ugroženi posebice unutar Federacije BiH. No, čak i da nisu, ne postoji nikakva apriorna nužnost da se „tvrdnja o ugrozi“ ne može empirijski provjeriti, i da nijedan pripadnik hrvatskog naroda nije u stanju razlikovati slučajeve realne ugroze od neke fiktivne kakvu, prema Seizoviću, tobože simuliraju politički lideri. No, za Seizovića, to jest apriorna nužnost. Zašto Seizović misli tako – opet kod Seizovića ne pronalazimo nikakav argument u prilog tvrdnje o takvoj nužnosti. On naprosto tvrdi tako, očekujući da mu vjerujemo na riječ.

Sve što sam do sada rekao nije toliko pogubno za Seizovićevo rezoniranje koliko je pogubna sljedeća činjenica. Naime, Seizović, predlažući tvrdnju o „konstitutivnim narodima“ kao instrumentima za bogaćenje političkih elita, ujedno predlaže tvrdnju o poželjnosti „bosansko-hercegovačkog identiteta“ kao lijeka za središnje bolesti trenutne bosanskohercegovačke politike. To znači da on „bosansko-hercegovački identitet“ implicite tretira kao identitet koji je načelno neopisiv marksističkim scenarijem. Taj je identitet, prema Seizoviću, imun u odnosu na onu vrstu manipulacije koja ne samo karakterizira, nego i definira same identitete „konstitutivnih naroda“. No, zašto bismo Seizoviću trebali vjerovati? Koje argumente on predlaže za tezu o „imunosti bosansko-hercegovačkog identiteta?“ On ne predlaže nikakve argumente, a morao bi. On bi, naime, morao objasniti, uvjerljivim terminima, zašto je upravo bosanskohercegovački identitet izuzet iz općeg protomarksističkog scenarija. No, on to ne čini, i čini se da ga ta eventualnost uopće niti ne zanima. Dakle, zašto protomarksistički scenarij ne vrijedi za bosansko-hercegovački identitet?

Odgovor na to pitanje ne možemo pronaći kod Seizovića. No, možemo ga pronaći u našoj bližoj povijesti. Alija Izetbegović jedno je vrijeme, barem u odnosu na neke građane BiH, uspješno manipulirao bosanskohercegovačkim identitetom: sjetimo se da se bošnjačko-muslimanska vojna komponenta zvala Armijom Republike BiH, i Izetbegović je jedno vrijeme nastojao stvoriti privid da je uistinu riječ o „multietničkoj vojsci koja brine za opće dobro BiH“. No, danas znamo kako se cijela priča završila. Stoga, ovaj nam jednostavni primjer zapravo kaže da se „bosansko-hercegovačkim identitetom“ može manipulirati kao i svim drugim kolektivnim identitetima, a niti taj se identitet ipak ne može u potpunosti objasniti materijalnim ili ekonomskim interesima, unatoč bogaćenju Izetbegovićeve obitelji. To su pak faktori koje Seizović naprosto ne uzima u obzir, iako je riječ o faktorima koji čine vrlo vidljiv dio svakodnevne bosanskohercegovačke političke realnosti. To pak znači da, za Seizovića, „bosansko-hercegovački identitet“ predstavlja neku vrstu dogmatske sekularne superiluzije, neku vrstu sekularnoga raja kojim bi se trebala opravdati radikalna promjena bosanskohercegovačke društveno-političke zbilje – i ovdje već dolazimo do jednostavnog zaključka da Seizović neprikriveno igra igru jednoga dijela bošnjačke političko-intelektualne elite, koja se nikada nije pomirila s činjenicom usvajanja Daytonskog mirovnog sporazuma i federalizacije Bosne i Hercegovine.

Time dolazimo do teme Seizovićevog odnosa prema Daytonskom ustavu za BiH, ključnome dijelu Daytonskog mirovnog sporazuma. Dakle, kakav je, u čisto praktičnome smislu, Seizovićev odnos prema tom Ustavu, što on predlaže u odnosu na taj Ustav?

On, od stranice 49 do 52, nudi nekoliko preporuka, prijedloga kako bi se Daytonski ustav trebao promijeniti. Prva preporuka tiče se same preambule: „Preambulu Ustava BiH treba reformulisati tako da nova formulacija ne pravi nikakvu razliku u ustavno-pravnom položaju građana BiH (bez razlikovanja „konstitutivnih“ i „ne-konstitutivnih.“).“ Dakle, očevidno je: Seizović traži radikalnu promjenu Daytonskog ustava, upravo kako se može očekivati na osnovi njegovog „teoretiziranja“ koncepta „konstitutivnih naroda“. Budući da je, prema Seizoviću, riječ o nazadnome konceptu, njega treba naprosto izbrisati iz Ustava. Naravno, prva neposredna posljedica toga jest ta da bi ovo impliciralo također ukidanje entiteta. Bez koncepta konstitutivnih naroda, pojam i institucionalni okvir entiteta, kao federalnih jedinica, naprosto nema smisla. Kako Seizović misli da bi se to ukidanje moglo izvesti, nije mi posve jasno. No, jasno mi je da bi takvo ukidanje i koncepta „konstitutivnih naroda“ i entiteta bilo nepravedno. A nepravedno bi bilo naprosto stoga što 96 % bh. populacije sebe prvenstveno identificira kao pripadnike jednoga od tri konstitutivna naroda. Osim toga, postojeća dvoentitetska struktura, zajedno s konceptom konstitutivnih naroda, pod ispravnim i pravičnim čitanjem Daytonskog ustava, također osigurava jedan mehanizam zaštite ravnopravnosti naroda, pa samim tim preventivno djeluje u odnosu na moguće pokušaje diskriminacije između pripadnika naroda. Ukidanje te strukture, kao i institucionalnih mehanizama, odnosno, njihovo zlonamjerno tumačenje, značilo bi otvaranje vrata diskriminatornim praksama upriličenima od strane pripadnika jednog naroda u odnosu na pripadnike nekog drugog. No, Seizović upravo zagovara ukidanje i same strukture i samih mehanizama.

Osim toga, u različitim pasusima knjige, Seizović se često osvrće na diskriminaciju „ostalih“ koju koncept „konstitutivnih naroda“ implicira (primjerice stranica 21). Zanimljivo je pak da se, upravo u svjetlu njegovog prijedloga, ta diskriminacija, ako postoji, ne bi mogla ukinuti. Ostavljajući po strani pitanje preciznije definicije pojma „ostali“, bez koje definicije nije posve smisleno diskutirati o problemu diskriminacije u BiH, ipak je jedno jasno: kakogod definirali „ostale“, cilj neke protudiskriminirajuće prakse nije u tome da ukine razliku između „konstitutivnih naroda“ i „ostalih“, nego da onemogući arbitrarni tretman te razlike, odnosno da onemogući jednoj kategoriji da nepravično djeluje u odnosu na drugu kategoriju. Primjerice, kada govorimo o mehanizmima koji sprječavaju diskriminaciju „crnaca“ od strane kategorije X, onda ne govorimo o ukidanju kategorije „crnaca“ i kategorije X, nego o formuliranje neke vrste pravičnog i održivog odnosa između prethodne i potonje kategorije. No, upravo je to ono što nam Seizovićev prijedlog onemogućuje. Drugim riječima, već prvi, načelni Seizovićev primjer predstavlja čistu sofistiku i počiva na elementarnom nerazumijevanju i pojma diskriminacije i samih diskriminirajućih praksi. Zapravo, Seizović eksploatira koncept „diskriminacije (Ostalih)“ kako bi prošvercao jedan svoj prijedlog: onaj radikalne, revolucionarne izmjene Daytonskog ustava kako ga već skoro dva desetljeća zagovara jedan utjecajan dio bošnjačke političko-intelektualne elite, inspiriran Izetbegovićevim predratnim i ratnim projektom navodno „čisto građanske BiH“, što je djelovalo i još uvijek djeluje destabilizirajuće na unutarnje odnose u postdaytonskoj BiH.

Još jedan, nešto konkretniji Seizovićev prijedlog pokazuje kod ovoga autora potpuni nedostatak i politološke naobrazbe i političke mudrosti. Glede daytonske odredbe o sastavu Predsjedništva BiH, Seizović predlaže sljedeće: „Trebalo bi predvidjeti ustavni mehanizam po kojem ne bi bilo neophodno da Predsjedništvo čine jedan Bošnjak, jedan Hrvat, i jedan Srbin. Smisao ove odredbe je da osigura da se sastav Predsjedništva smatra legalnim, a ono kao organ potpuno operativnim, u situaciji da je jedan ili više članova Predsjedništva izabran iz reda ne-konstitutivnih naroda. Konačni ratio legis bio bi osiguranje jednakog tretmana konstitutivnih i ne-konstitutivnih kandidata. Naravno, idealno bi bilo da se bira samo jedan predsjednik, kao inokosni organ.“ Ponovno vidimo kod Seizovića totalni nedostatak osjećaja za logiku. Naime, ako predložite ukidanje razlike između „konstitutivnih“ i „ne-konstitutivnih“ naroda, kako je to Seizović učinio, besmisleno je, i nemoguće, govoriti o „osiguranju jednakog tretmana konstitutivnih i ne-konstitutivnih kandidata“, kako to opet Seizović čini. Dakle, ponovno vidimo kako se Seizovićeva navodna briga za „ukidanje diskriminacije“ zapravo pretvara u ideološki, revolucionarni zahtjev bošnjačke političko-intelektualne elite: „neka bude samo jedan Predsjednik BiH jer BiH je jedna država.“ I na koncu, vidimo da je Seizović također totalno konfuzan u svojim prijedlozima: on sam zapravo ne zna što bi predložio („ne-diskriminaciju“ ili totalno brisanje „konstitutivnih naroda“?) na osnovi svojih premisa jer niti se drži nekih branjivih premisa niti ga zanimaju logički odnosi, kao takvi, između premisa i samih praktičnih prijedloga. Seizoviću je bitno jedino to da njegova „pravna teorija“ bude usklađena sa zahtjevima jednoga moćnog elementa sarajevske političke i politološke scene: onog elementa koji je Daytonski sporazum shvatio kao oružje za nastavak rata s jasno definiranim konačnim političkim ciljem – obnovom građanske, nepodijeljene i nefederalizirane BiH u kojoj bi se, nakon ukidanja kategorije „konstitutivnih naroda“ i institucionalnih mehanizama za zaštitu prava konstitutivnih naroda, odlučivalo prostom većinom koju bošnjačko-muslimanske stranke, potpomognute „komšićima“, „budimirima“ i sličnima (uključujući „seizoviće“), u načelu mogu već danas osigurati.

 

Sarajevski postdaytonski revolucionarni mitovi i ideologije

Seizovićeva knjiga, sadržajno govoreći, sama je po sebi nevažna i bezvrijedna. No, ona je vrijedna u drugome smislu: kao simptom određenih odnosa i određenih ideologija. Naravno da Seizović ne mora napisati argumentiranu, empirijski utemeljenu knjigu, jasno određenu prema danas važećim ustavnim i pravno-politološkim teorijama. Još važnije, Seizović uopće ne mora misliti. Ideologija, ona koja dominira sarajevskom pravno-političkom školom, to čini za njega.[4] Drugim riječima, kada je Roland Barthes naglasio u svojim čuvenim „Mitologijama“ da ideologija počiva na „onome što se podrazumijeva“, mislio je, između ostaloga, na fenomene poput Seizovićeve knjige – ta knjiga naprosto većinu stvari podrazumijeva, a podrazumijeva zato što joj u osnovi leži jedna ideološka matrica koja „misli“ umjesto Seizovića. Naravno da se, među sarajevskim politolozima i „pravnim“ stručnjacima, podrazumijeva da postoji bosanskohercegovačka nacija, da je Bosna i Hercegovina ustvari Bosna, da su samo Hrvati i Srbi nacionalisti i šovinisti, da su entiteti štetni, da je institucija veta u institucijama Federacije i BiH pogubna, itd. itd. Sve se to podrazumijeva, i u sve se to vjeruje, no, kako je riječ o ideološkim mitovima, unaprijed formiranim stavovima koji postoje kako bi osigurali koheziju jedne intelektualne skupine, a ne kako bi nešto opisali ili objasnili, ne postoji nikakve potreba da se argumentira ili da se ti stavovi provjere kroz usporedbu s barem osnovnim parametrima pravno-političke zbilje: primjerice, kroz detaljniju analizu teksta Daytonskog ustava ili kroz istraživanje realnih političkih stavova realnih pripadnika ili predstavnika konstitutivnih naroda i građana BiH.

Seizovićeva knjiga, i slične knjige sarajevskog politološkog kruga, često neodoljivo podsjećaju na komunističke pamflete iz vremena bivše Jugoslavije: puni parola, puni snažnih vjerovanja, velikih riječi, osjećaja da se sve prozrelo i sve shvatilo, ali s potpunim manjkom argumenata. Drugim riječima, vidimo da se, u jednome bitnome smislu, smislu politološke i intelektualne produkcije i kulture, zapravo ništa nije promijenilo od kasnih 1980.-ih do danas. Još uvijek postoje revolucionari koji sebe legitimiraju tako što traže radikalnu promjenu postojećih „društveno-ekonomskih odnosa“, a pri tome ne nude nikakve argumente, pogotovo ne plauzibilne argumente, u prilog tvrdnji da su postojeći društveno-ekonomski odnosi nepravedni ili štetni za sve.

Današnji revolucionari, međutim, nisu uopće svjesni štete koju nanose i sebi i drugima. Naime, kod njih ne postoji svijest o dvije važne činjenice: jedna je ta da BiH zapravo do 1996. nikada nije postojala kao neovisna i samostalna država u modernome smislu te riječi. Bila je dio carstava, širih federacija ili cjelina koje ju naprosto nisu priznavale kao samostalnu cjelinu. Od Daytona stvorena je jedna osnova na temelju koje bi BiH mogla početi funkcionirati kao samostalna i neovisna država, ali na temelju unutarnjeg kompromisa i dogovora svih relevantnih faktora, naroda, i naravno entiteta. No, to se do sada još uvijek nije dogodilo – naime, prvo je uvedena figura visokog predstavnika, koju sarajevski revolucionari svesrdno podržavaju usprkos činjenici da je riječ o diktatorskoj figuri; drugo, unutar BiH nastavljen je rat politika u kojemu sarajevski revolucionari i politolozi djeluju poput podrivajuće sile – oni su obično najveći kritičari Daytonskog sporazuma i zagovaratelji njegova totalnog ukidanja. Upravo stoga oni, možda posve nesvjesno, čine najveću štetu Bosni i Hercegovini kao potencijalno samostalnoj i neovisnoj državi. Oni aktivno onemogućuju konsenzus o bosanskohercegovačkom Ustavu ne samo zbog toga što važeći Ustav smatraju pogrešnim i destruktivnim, nego i zbog toga što pokazuju da se jedan važan dio bošnjačko-muslimanske političke i intelektualne elite zapravo nikada nije iskreno obvezao na implementaciju Daytonskog ustava.

Drugo, i možda najvažnije, zapravo je nemoguće biti revolucionar, pogotovo ne poput Seizovića ili Mujkića, a ujedno se obvezati na procedure racionalnog argumentiranja kao osnove političkog dijaloga. Revolucionara pokreće jedna vizija jednog ideala, i ona u njegovome umu služi kao jedini argument. Na koji je način ta vizija korelirana s realnim političkim odnosima, i zbog čega bi se trebalo raditi o općeprihvatljivoj viziji, dobroj za sve, to revolucionara uopće ne zanima. Zbog toga nerevolucionari u dijalogu s revolucionarima moraju nailaziti na nepremostive poteškoće. Nemoguće je na revolucionare utjecati argumentom jer, da biste argumentirali, morate se pozivati ili na realne političke odnose, institucije i percepcije ili na tekst nekih važećih zakona; to pak revolucionara uopće ne zanima jer ga zanima samo i isključivo njegova unutarnja, grandiozna vizija za koju vjeruje da je toliko vrijedna da nametanje te vizije drugima predstavlja i moralan i legitiman i legalan čin, neovisno o tekstu važećih zakona ili obliku postojećih institucija. Drugim riječima, sarajevski su revolucionari, utjecajni predstavnici bošnjačko-muslimanske političke i intelektualne elite u koju ubrajam i Zarija Seizovića,[5] ti koji su odgovorni za nedostatak ikakvoga ozbiljnijeg političkog dijaloga između različitih nacionalnih ili etničkih akademija i stručnjaka u oblastima prava, politologije, pa čak i općenito društvenih znanosti. Naravno, nije potrebno posebno naglasiti da svaki dan koji je izgubljen iz perspektive dijaloga ustvari je dan koji je dobiven iz perspektive nekog budućeg oružanog sukoba ili iz perspektive opće društveno-ekonomske i političke stagnacije.

 

[spacer style=”1″ icon=”none”]

Bilješke

[1] Seizović, Z. (2014), Konstitutivni narodi i ustavne promjene, Sarajevo: Dobra knjiga, Drugo dopunjeno izdanje

[2] Pehar, D. (2011) ‘„Deparlamentarizacija ustavotvorstva“, Daytonske ustavne aporije, i simulakrum „bosanske nacije” – svjedočanstvo o dovršetku teritorijalizacije pravno-političke misli u BiH,’ Status 15/2011, str. 125-147

[3] Pehar, D. (2014) ‘Bosansko-hercegovačka politika, marksizam, i nacionalno pitanje’ http://poskok.info/wp/?p=80971 (stranica posjećena 13. prosinca 2014.)

[4] O toj školi, vidi također u Pehar (2011, str. 144-145) i Pehar, D. (2012), ‘Recognizing Bosnia’s constituent ethnic identities’, TransConflict (13. kolovoz): http://www.transconflict.com/2012/08/recognizing-bosnias-constituent-ethnic-identities-138/ (stranica posjećena 14. prosinca 2014.)

[5] Radončićev SBB ili barem njeni ključni predstavnici, prema mojoj aproksimativnoj prosudbi, za razliku od Komšićeva DF-a, ne spadaju u grupu „sarajevskih revolucionara“; no, njihova će uloga u narednome razdoblju biti ograničena na ulogu političke oporbe.

Dražen Pehar
Dražen Pehar
(Zenica, 1967.) Diplomirao je 1992. filozofiju i klasični grčki jezik na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu. Godine 1996. magistrirao sa summa cum laude diplomaciju na Mediteranskoj akademiji za diplomaciju na Malti. Doktorirao je političke znanosti i međunarodne odnose 2005. godine na SPIRE (Sveučilište Keele, UK) obranivši, nakon minimalnog razdoblja supervizije, disertaciju Jezik, pravo, moć: temelj za teoriju diplomatske višeznačnosti (Language, power, law: Groundwork for the theory of diplomatic ambiguity). Pored četiri knjige i tri prijevoda, objavio i oko 40 ogleda, preglednih članaka i analiza.
UREDNIČKA PREPORUKA
ZADNJE OBJAVLJENO