KONSTITUIVNOST NARODA KAO NADKROVLJUJUĆE USTAVNO NAČELO (II)

Boris Barun

SAŽETAK:

 

Deficitarnost cjelovite obrade teorijskog pojma i ustavne kategorije konstitutivnosti naroda, zahtijeva pristupanje sistematičnijem obrađivanju (analiziranju) navedene sintagme, jer ćemo na takav način lakše doći do ključnih spoznaja koje će nam omogućiti jednostavnije razumijevanje niza složenih ustavno-pravnih pitanja u BiH. Konstitutivnost naroda kao nadkrovljujuće načelo, možemo označiti kao temeljno i primarno načelo, koje pruža svrhu i orijentaciju za svako eventualno tumačenje ustavnih normi, koje je u skladu s državnim, političkim i drugim potrebama i razvitkom, te ono kao takvo predstavlja srž (esenciju) Ustava BiH. Ono je strukturalna odrednica države BiH i njenog društva, te tako s pravom možemo kazati u najvećoj mjeri sudjeluje u izgradnji bh. ustavnog identiteta. Iz svega navedenoga izvire konstatacija da je konstitutivnost naroda dominantna ideja vodilja čitavog društveno-političkog uređenja BiH. S obzirom da se može govoriti o povijesnom kontinuitetu konstitutivnosti naroda, on predstavlja i ustavnu tradiciju. Konstitutivni narodi nisu samo etničke zajednice, nego se radi o samosvjesnim nacijama – političkim narodima. Važna osobina ovoga načela je i njegovo apsolutno značenje, pod kojom se podrazumijeva da u multinacionalnom ustavnom kontekstu svi narodi imaju jednaku normativnu težinu, neovisno o njihovoj brojnosti. Sve navedene atribucije konstitutivnosti naroda su određenim pervertiranim snagama postale teret, prepreka ili čak smetnja, pa smo svjedoci da se u javnom prostoru, radi političkog makijavelizma navedenih, konstitutivnost naroda sustavno ignorira, marginalizira, difamira ili čak negira, a posredno i bh. višenacionalni realitet. U takvom destruktivnom ustavno-političkom ozračju, važno je pitanje kako operacionalizirati konstitutivnost i provesti ga u društveno-političku stvarnost, jer je jasno kako ona nije do kraja zaživjela u institucionalno-političkoj strukturi i praksi (najbolji primjer je u tri navrata izbor supstancijalno nelegitimnog hrvatskog člana Predsjedništva), kao načelo koje nalaže simetričnu jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda, što bi značilo potpunu provedbu konstitutivnosti. Bez obzira što je u BiH evidentno odsustvo konsenzusnog prihvaćanja vrijednosti (prijepori oko građanske i etno-nacionalne ideologije-načela) na kojim počivaju njeni državni i društveni temelji, radi održavanja (političkog) mira i sigurnosti, kao pravnih vrijednosti najvišega reda, i metajuridičkog (univerzalnog) načela pravičnosti, potrebno je zadržati i dodatno osnažiti konsocijacijska rješenja i konstitutivnost, jer su to vrijednosti, koje za razliku od majoritarnih vrednota (demokracije), u ovakvom društveno-političkom ambijentu, u najvećoj mjeri mogu osigurati pravičan politički sustav. Zato postoji potreba za verifikacijom i cementiranjem navedenih bitnih elemenata ustavnog identiteta BiH, kako bi se doprinijelo stabilizaciji ukupnih društveno-političkih prilika u BiH, koje onda politički egoističnim i malevolentnim snagama ne bi ostavljale prostora da konstantno relativiziraju pitanje političkog režima i konstitutivnosti naroda, kao vrhunskog i fundamentalnog principa koji predstavlja temelj za operacionalizaciju konsocijacijskih rješenja. Tu je priliku imao Ustavni sud BiH, napose u svojoj odluci kolokvijalno nazvanoj Odluka o konstitutivnosti naroda (Djelomična odluka broj U-5/98-III). Međutim, Sud se premalo posvetio meritumu, odnosno tumačenju sadržaja pojma konstitutivnost naroda. On ne da nije generirao tumačenje koje je jasnije od odredbi koje su predmet tumačenja, nego je pojam konstitutivnosti naroda učinio nejasnim, fluidnim i konfuznim, s primarnom nakanom da se navedeni pojam odvoji od institucionalne strukture kroz koju se realizira (on je neopravdano odbio priznati vezu između organizacijskih načela države i su-nositelja suvereniteta – konstitutivnih naroda), te je tako entitete denacionalizirao ustavno-normativnom afirmacijom njihovog građanskog karaktera. Ipak, treba priznati da je u navedenom predmetu, US BiH jednom načelu (načelu konstitutivnosti naroda), koje je moralo biti rezultat tumačevog poredbenog vrijednosnog suda, pridao višu vrijednost u odnosu na druga načela, dodjeljujući mu epitet nadkrovljujućeg. Najbolji način osiguranja i zaštite načela konstitutivnosti naroda od nasrtaja snaga kojima smeta ovakav za pluralistička društva jedini mogući oblik demokracije (konsocijacijska demokracija) je njegovo, barem implicitno, proglašenje od strane US BiH nepromjenjivim dijelom Ustava (naknadno pridavanje atribucije zabrane promjene pojedinih dijelova ustava od strane sudova, poznato je u usporednoj ustavnopravnoj teoriji i praksi),  koje može biti i temporalnog karaktera shvaćenog kao tranzicijski aranžman do eventualnog ostvarenja građanske države (naravno, pod uvjetom da se tako dogovore sva tri konstitutivna naroda).

 

 

  1. Etimologija, definicija i značenje pojma konstitutivnosti/konstitutivnosti naroda

Konstitutivnost naroda bi mogli definirati kao načelo na kojemu počiva političko uređenje Bosne i Hercegovine i djelomično njeno državno uređenje,50 kojim se Ustavom jamči pravo određenih naroda da posredstvom svojih političkih predstavnika sudjeluju u formiranju tijela javne vlasti i vršenju te vlasti (donošenju odluka, odlučivanju), na svim razinama političko- teritorijalnog organiziranja, na načelu pariteta ili proporcionalne zastupljenosti, u cilju zaštite svojih legitimnih prava i interesa i donošenja kompromisnih političkih odluka. Kao što smo već kazali, iz Preambule Ustava je razvidno da suverena vlast u Bosni i Hercegovini pripada konstitutivnim narodima (zajedno s ostalima), s jedne strane, i građanima, s druge strane.51 To znači da su oni (su)nositelji suvereniteta u Bosni i Hercegovini, koji se ostvaruje ne samo kroz već naznačena prava da sudjeluju u konstituiranju (formiranju, zastupljenosti u trodiobi vlasti) i odlučivanju u tijelima javne vlasti, nego i u donošenju Ustava, kao i u pravu sudjelovanja u njegovoj reviziji. U pitanju je osebujan politički poredak konsocijacijske (pluralističke) demokracije, čiji elementi su u potpunosti institucionalizirani u političkom sustavu Bosne i Hercegovine. Teorijski pojam i ustavna kategorija konstitutivnosti naroda je temelj za operacionalizaciju konsocijacijskih rješenja i predstavlja njegovo transportno sredstvo. Činjenica da su u federalnim institucijama u Bosni i Hercegovini (bilo na državnoj, bilo na razini Federacije BiH) zastupljeni društveni segmenti (konstitutivni narodi), a ne federalne jedinice, nije dovoljan razlog za izvođenje zaključka o Bosni i Hercegovini i Federaciji BiH kao unitarno uređenim političko-teritorijalnim jedinicama, kako smatraju pojedini autori.52 Pravilo jeste da su u federalnim institucijama predstavljene federalne jedinice, ali kako nema unificiranog modela federalizma, prema načelu pretežnosti mora se zaključiti da se radi o jednom originalnom (autentičnom) federalizmu, odnosno federalizmu kao jednom složenom fenomenu. Istina, zbog prevage načela konsocijacije nad načelima federalizma, oličene prvenstveno u predstavljenosti nacionalnih kolektiviteta, a ne teritorijalnih jedinica, Ustav BiH, pa i Ustav FBiH su inaugurirali defektan (nepotpun) federalni sustav. Bez obzira što politički sustav nema neposredne veze s državnim uređenjem, što smo ranije elaborirali, te što, in concreto, načelo konstitutivnosti naroda nije u suprotnosti s federalnim uređenjem, djelomični utjecaj konstitutivnosti naroda na ustavno uređenje Bosne i Hercegovine/Federacije BiH ogleda se u prenaglašenosti (dominaciji) zastupljenosti naroda, a zanemarivanju potrebe zastupljenosti entiteta/kantona. Etimološki riječ konstitutivan potječe od latinske riječi constitutio, koja kao glagol znači: određivati, osnovati, utemeljiti, postaviti, ustanoviti, urediti, dok kao imenica označava unutarnju organizaciju, unutarnje uređenje, ustav.53

 

  • Konstitutivni ili konstituentni narodi?

Pojedini pisci prave razliku između termina konstitutivni i konstituentni u smislu da se u „prvom slučaju“ radi o ustavotvornom, državotvornom narodu koji ustanovljuje (povijesni) prvi ustav i novi pravni poredak, odnosno onome bez kojega se ne može donijeti ili promijeniti ustav,54 dok se u „drugom slučaju“, prvenstveno socijalno-političkom smislu, radi o narodu koji je sastavni dio nekog društva ili države, koji je sastojak, odnosno dio cjeline (kao pridjev označava npr. dio federacije ili državnu sastavnicu).55 Postoje i oprečni stavovi koji ističu nepostojanje distinkcije.56 Iako je Ustav BiH u trenutku svoje geneze bio akt međunarodnog prava, on se nakon stupanja na snagu transformirao u akt domaćeg prava, koji status je stekao i voljom samih stranih ugovornica, koji su mu, ujedno, dodijelili poziciju akta najjače pravne snage u novom unutarnjem pravnom sustavu. Jednoj ugovornici DMS-a, odnosno Bosni i Hercegovini, dano je ovlaštenje da putem svojih institucija u propisanoj proceduri vrši izmjene i dopune svoga Ustava, što je u jednom, kako smo već ranije naveli, slučaju već i učinjeno, a što opet uz već nekoliko mandata izabrane predstavnike vlasti od domaćih institucija samo potvrđuje status Ustava BiH kao akta internog prava.

Takav Ustav sadrži i odredbe o US BiH, kojemu daje ovlaštenje da ga tumači. Gotovo je općepoznato da US BiH niti u jednoj svojoj odluci nije spomenuo pojam konstituentni, pa je lako zaključiti da ova najviša ustavnosudska institucija u državi, isključivo operira i koristi pojam konstitutivan. S druge pak strane, iz dosadašnjeg dijela rada, da se izvesti zaključak da teškom mukom uspostavljeni mir u Daytonu, koji je uključivao niz kompromisa, niti u bilo kojem slučaju nije mogao uključivati uvođenje pojma konstituentni, čiji sadržaj i značenje pledira ka ugrozi dogovorenih i kasnije dostignutih prava oformljenih nacija odnosno političkih naroda. Temeljem iznijetoga, posve opravdano se čini suspektnim i tendencioznim potenciranje diskursa o navodnom razlikovanju značenja navedenih pojmova i pervertiranom isključivom korištenju sintagme konstituentni narodi, nastojeći nametanjem tog pojma dovesti u pitanje postojeće ustavno uređenje Bosne i Hercegovine. Opće značenje pojma konstitutivnost tiče se nečega što je esencijalno, bez čega se cjelina u čijoj konstituciji sudjeluje, odnosno od kojih je socijalna supstanca neke države sazdana, ne može zamisliti niti postojati. Drugo, politološko značenje, koje proizlazi iz općeg, je da onaj tko je konstitutivan suosniva, utvrđuje, etablira, institucije i usvaja propise koji reguliraju svoj status i položaj unutar zajedničke političke cjeline.57 Institut konstitutivnih naroda je na određeni način nadomjestak (supstitut) u ulozi kompenzatora za asimetričnost teritorijalnih i nacionalnih elemenata koja se zrcale kroz daytonsko utvrđivanje dvije federalne jedinice za tri konstitutivna naroda,58 a u uvjetima kada politički dogovor i šira vojno-politička situacija nije dozvoljavala da se formiraju tri entiteta ili da opstane Hrvatska Republika Herceg Bosna, jer je DMS suštinski bio širi projekt smirivanja vojno-političke situacije u cijeloj regiji.59 Ova strukturalna manjkavost – organizacijska nesimetrija, nastala „(…) zbog kompromisa ostvarenog u ekstremnim uvjetima u kojemu je primarni cilj bio zaustavljanje rata“(…), isprva je kompenzirana neteritorijalnim principom konsocijacijskoga upravljanja, osmišljenim s ciljem onemogućavanja majorizacije i nametanja političke volje brojnijih naroda onima manje brojnim.

Sve je to rezultiralo kreiranjem krajnje složene državne strukture s konsocijacijskim federalizmom kao kompleksnim odgovorom na krajnje složenu vojno-političku realnost potkraj 1995. godine, jer „(U) datim uvjetima svaka država dobiva ustav koji u trenutku njegova nastanka predstavlja rezultantu paralelograma snaga – političkih, ekonomskih, socijalnih razloga – koji djeluju u vrijeme njegova usvajanja“,60 što je opet u skladu s pravilom o nezaobilaznosti pitanja povijesnog, političkog i društvenog konteksta prilikom izrade ustava kao i prilikom njegove“rekonstrukcije“. Zato s pravom možemo kazati da je konstitutivnost naroda institut koji je utvrđen u cilju provođenja konsocijacijskih rješenja kao oblika političkog režima u najpodjeljenijem društvu u Europi, a kojim se uređuje odnos između društvenih segmenata – konstitutivnih naroda (pa govorimo o horizontalnoj raspodjeli vlasti, za razliku od vertikalne podjele vlasti koja se tiče oblika državnog uređenja, odnosno odnosa države i njenih sastavnih jedinica.).

 

  1. Povijesni (dis) kontinuitet načela konstitutivnosti

Jedno od pitanja koje se često postavlja je i ono je li princip konstitutivnosti proizvod DMS-a i trenutačnog stanja bosanskohercegovačkog društva i države i važećeg sustava ili je njihovo trajno obilježje ili, kraće rečeno, pitanje njihova povijesnog (dis) kontinuiteta.61 Naše je mišljenje da u supstancijalnom smislu konstitutivnost naroda nije patentirana niti Washingtonskim niti Daytonskim mirovnim sporazumom, jer je ona ustavna vrednota određena kulturom jednog društva, koja svoje „(…) ustavno značenje nalazi u lokalnim navikama“ (…) pa je ona tako i rezultanta „(…) društvenih vrijednosti koje su ukorijenjene u dugotrajnoj tradiciji.62 Konstitutivni narodi, de facto, egzistiraju još od Drugog svjetskoga rata, jer su oni od tada u svim ustavnim aktima (propisima koji su imali ustavnopravni karakter – odluke ZAVNOBiH-a 1943., 1944. i 1945., ustavi 1963. i 1974.) označeni kao gradivni, tvorbeni, stvarajući, sastavni, konstitutivni elementi i donositelji ustava,63 ali zbog činjenice da društvo do početka devedesetih godina dvadesetog stoljeća nije bilo u tolikoj mjeri podijeljeno,64 nije bilo niti potrebe za čvršćim i dalekosežnijim institucionaliziranjem svih elemenata konsocijacijske demokracije,65 odnosno potrebe za potpunom i efektivnom operabilnošću (učinkovitim efektuiranjem) ovoga načela (paritetnog sastava tijela javne vlasti, konsenzusa i veta pri donošenju odluka u tim tijelima, posebnim domovima u predstavničkim tijelima i nacionalnim kvotama u njima), što znači da je njihova uloga u organizaciji i funkcioniranju tijela vlasti bila gotovo beznačajna. Zato Goran Marković s pravom konstatira da „(U)stavna kategorija o SR BiH kao državi Muslimana, Srba i Hrvata nikada nije bila operacionalizirana u institucionalnom smislu“.66 Zapravo su i socijalistički ustavi poznavali i naglašavali nacionalno svojstvo stanovnika Bosne i Hercegovine (tzv. nacionalni ključ za raspodjelu javnih funkcija i u manjoj mjeri materijalnih resursa), ali je nedvojbeno da je daytonski Ustav kolektivna prava svakog od tri naroda uvećao i osigurao. Postojanje konstitutivnosti naroda u socijalističkoj Jugoslaviji, odnosno u pojedinim njenim republikama (SR BiH, SR H) potvrdila je i Arbitražna komisija Mirovne konferencije o Jugoslaviji (Badinterova komisija) u svojem Mišljenju broj 2, koji predstavlja posredan izvor međunarodnoga prava (isti pojam se koristio i u mirovnim planovima za BiH – Cutillierov plan, Vance-Owenov plan, Owen-Stoltenbergov plan i Plan Kontakt grupe).

 

  1. Apsolutnost načela konstitutivnosti

Manji broj pripadnika jednog konstitutivnoga naroda ne može biti odlučan ustavni razlog za njihovu neravnopravnost i nejednakost, jer i ravnopravnost i jednakost proizlaze iz pojma konstitutivnosti. Ovo se iščitava iz apsolutnog značenja načela konstitutivnosti. „Kao apsolutna ustavna kategorija, konstitutivnost ne dopušta relativne kvalifikacije u smislu njenog mjerenja, uspoređivanja, gradacije ili svođenja na numeričke pokazatelje (kao što je primjerice čest slučaj u Bosni i Hercegovini, gdje se potencira pitanje brojnosti određenog naroda odnosno udjela u ukupnom stanovništvu).67 Ovu odrednicu konstitutivnosti je ustvrdio i US BiH u svojoj odluci U 5/98.68 Nadmetanje brojeva po načelu jedan čovjek-jedan glas, odnosno većinski oblik demokracije ima smisla u liberalno-građanskim sustavima koji u pravilu imaju „(…) homogena društva, s jedinstvenim nacionalnim identitetom u kojem su ukalupljeni jednoobrazni kulturni sadržaji“,69 pa profesor sa Sveučilišta u Montrealu Alain Gangon u navedenom smislu kaže da „(U) multinacionalnom ustavnom kontekstu svi narodi imaju jednaku normativnu težinu, neovisno o njihovoj brojnosti.“70  Imajući u vidu ovu značajku, nitko ne treba strepiti od budućih popisa stanovništva i eventualnih demografskih promjena u smislu bojazni od dominacije brojčano većih naroda, jer „(…) konstitutivnost onemogućava normativne kvalifikacije na razini većinsko-manjinskih odnosa, što objašnjava zašto je u očima nekih konstitutivnost postala teret, prepreka ili čak smetnja.“71 Kako su elementi konstitutivnosti sadržajno podudarni konsocijacijskim elementima, jasno je da federalizam kao jedan od ključnih elemenata konsocijacije, korespondira i s konstitutivnošću, te oni institucionalno zajedno odgovaraju fragmentiranim društvima (upravo je u duboko podijeljenim društvima kakvo je ono u Bosni i Hercegovini, neophodno nadograđivanje federalnog s konsocijacijskim modelom i vice versa). Sinergija federalizma i konsocijacije generira snažne antimajorizacijske ideje i oni predstavljaju pravu“(…) antitezu centralizmu(…)“.72

Jezičku eskapadu u zadnjem stavku preambule Ustava BiH neki tumače kao postojanje jedinstvenog političkog naroda kao zbroja konstitutivnih naroda, građana i ostalih.73 Postoje stavovi da se razdvajanjem (diferenciranjem) pojma nacije (državnog-političkog naroda, državljana) na narode (kulturno-biološki pojam, gdje nacija u sebi može obuhvatiti više kulturno-bioloških naroda), postoji i bosanskohercegovačaka (bosanska) nacija.74 Ovu tezu potvrđuje i US BiH u svojoj presudi broj U 23/14.75 Da li bi se iz ovoga zaista moglo zaključiti da postoji bosanska nacija kao zbroj tri etničke skupine? Nastavno na prednje, mogli bi govoriti o građanima kao nadsvođujućoj kategoriji, ili superordiniranom pojmu u odnosu na konstitutivne narode i ostale.76 Bilo kako bilo, suštinski, ova nadređenost građansko-državljanskog nad nacionalnim u funkcioniranju tijela vlasti, ako (nominalno) i postoji,77 nema nikakvo praktično značenje, nego može biti samo jedan pravni konstrukt i politička deklaracija, te kao takva proizvoditi simboličke implikacije. Sigurno je jedno, da su pripadnici konstitutivnih naroda (i nacionalnih manjina) ujedno i građani te da stoga konstitutivni narodi posjeduju dvostruki identitet – etno-nacionalno-politički, kao konstitutivni narodi, i isključivo politički, kao građani.

 

  1. Problem efektuiranja načela konstitutivnosti naroda

„Pravo je pitanje kako potpuno operacionalizirati konstitutivnost i provesti je u društveno političku stvarnost, jer je jasno da konstitutivnost nije do kraja zaživjela u institucionalno-političkoj strukturi i praksi kao norma koja nalaže simetričnu jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda“,78 ili, pojednostavljeno, pitanje kako ovo načelo implementirati i formalno i funkcionalno? Odgovornost za nedostatak operabilnosti predmetnog načela, svakako se može pripisati i US BiH, koji je svojom oskudnom jurisprudencijom u ovoj domeni (kroz ne zauzimanje jasnih stavova o temeljima za operacionalizaciju ovoga principa) onemogućio postizanje funkcionalnosti ovoga načela, o čemu ćemo nešto više kazati kasnije. Neke melting pot politike žele ustavne narode svesti na kulturološko-konfesionalne grupe, tj. etničke skupine, ali preduvjet za to bi bar trebao biti da je jedna nacija/etnička skupina kulturno superiorna,79 mada ni to ne bi, u ovakvim društveno-političkom ambijentu u Bosni i Hercegovini bilo dovoljno jamstvo. Niti jedan kolektivitet u Bosni i Hercegovini nije civilizacijski superioran da bi druga dva kolektiviteta asimilirao na miran način.80 Model „lonca za topljenje“ koji ima za cilj da poravna etno-nacionalne i kulturne razlike u društvu stvarajući sliku jednog dominirajućeg naroda, s pravom možemo kazati da je na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće poprilično devalvirao,81 te kao takav, jamačno, u ovom trenutku, u uvjetima minimalne društvene kohezije, nije recept za Bosnu i Hercegovinu. Zasigurno da recept koji bi u konačnici kreirao jedinstveni demos, nije ni integriranje kao metoda reguliranja etničkih konflikata kroz izgradnju zajedničkog građanskoga ili nacionalnoga identiteta (transcendirajućega). Stvaranje skupnog identiteta metodama prisilne asimilacije ili integracije nisu ništa drugo do, kako kaže Ružica Čičak-Chand „(…) prikrivene forme kulturne aneksije (…) i u takvim slučajevima pogođene zajednice govore o etnocidu, tj. uništenju svoje kulture za razliku od fizičke eliminacije svojih članova“.82 Ista autorica naglašava da „(…) rivalski etniji moraju odustati od ambicije za brzom integracijom ili asimilacijom druge ili drugih etnija u svoju naciju“.83 Potpuna provedba konstitutivnosti bi kao prvo značila stvaranje još jedne federalne jedinice, čija je mogućnost realizacije migracijom stanovništva tijekom (najčešće prisilnom) i poslije rata (koje stanje je kod ljudi gotovo potpuno prihvaćeno i doživljava se kao nepromjenjivo, a ono u stvarnosti takvo i jeste) kroz veću geografsku koncentraciju bosanskohercegovačkih etnija/nacija, itekako povećana,84 a ako to nije moguće onda je jedina preostala opcija bezrezervna participacija konstitutivnih naroda u tijelima vlasti sa svojim predstavnicima koji imaju supstancijalnu legitimnost.

 

  1. Konstitutivnost naroda kao nadkrovljujuće ustavno načelo

 

  • Nužnost osnaženja konsocijacijskih rješenja (vrednota)

Za ovaj dio rada od iznimne je važnosti konstatacija US BiH izrečena u već spomenutoj Trećoj djelomičnoj odluci US BiH broj U-5/98-III (tzv. Odluka o konstitutivnosti naroda) o konstitutivnosti naroda kao nadkrovljujućem načelu, u kojoj ova ustavno-sudska institucija, a, nažalost, niti u nekoj od svojih narednih odluka, ne daje precizniju (podrobniju) eksplikaciju tako izraženog stava.85 U istoj odluci, US BiH jednako kurtoazno, stidljivo, površno, introvertirano započetu priču o konstitutivnosti naroda kao nadkrovljujućem načelu, usputno (uzgredno) prenosi i na svoj osvrt u točki 113. o konstitucionaliziranom modelu političkog poretka u Bosni i Hercegovini,86 opskurno i posve implicitno navodeći samo za Federaciju BiH da se uvodi konsenzusni model demokracije, propuštajući priliku (svjesno ili ne) da na jedan krajnje decidiran način definira, potvrdi i „zacementira“ bitan element identiteta Bosne i Hercegovine, te da tako svojim jasno izraženim stavom doprinese stabilizaciji ukupnih društveno-političkih prilika u Bosni i Hercegovini, koji onda politički pervertiranim snagama ne bi ostavljao prostora da svako malo relativiziraju pitanje političkog režima Bosne i Hercegovine. Da je US BiH i bar manjim dijelom koristio često izraženi hipertrofirani sudski aktivizam,87 mogao je i morao jasno potvrditi da je u Bosni i Hercegovini institucionaliziran politički poredak konsocijacijske demokracije, te konstitucionalizirano načelo konstitutivnosti naroda, kao vrhunski, nadkrovljujući, fundamentalni i dominantni princip koji predstavlja temelj za operacionalizaciju konsocijacijskih rješenja. Jednim takvim indolentnim i površnim pristupom, zaokupljen idejom ili zadatkom da predmetnom odlukom prije svega, makar formalno, unatoč drukčijoj realnosti, potvrdi postojanje multietičnih entiteta,88 US BiH je svjesno ili ne, onemogućio stvaranje pretpostavki za makar zadovoljavajuću razinu operabilnosti načela konstitutivnosti naroda. S takvim uvjerljivim stavovima, ova ustavna institucija, koja je i kroz ovaj segment morala pokazati svoju autoritativnost, nedvojbeno bi pridonijela učvršćivanju (političkog) mira i sigurnosti kao vrijednosti najvišeg reda, koji su conditio sine qua non gospodarskog i socijalnog, odnosno općedruštvenog napretka.

U Bosni i Hercegovini je evidentno, što smo i kroz ovaj rad već spominjali, odsustvo konsenzusnog prihvaćanja vrijednosti na kojima počivaju njeni državni i društveni temelji. U takvom ambijentu, na jednoj strani imamo političke, pa i intelektualne snage koje su štovatelji i bespogovorni zagovornici radikalnih liberalno-građansko-unitarističkih vrijednosti (ideologije), koja bezrezervno uključuje većinski model demokracije, u sklopu koje se traži eliminacija svih mehanizama podjele vlasti između glavnih društvenih segmenata (konstitutivnih naroda), kakvu osigurava konsocijacijska demokracija, dok s druge strane imamo pobornike federalističko-pluralističko-komunitarnih vrijednosti i simpatizere već spomenute konsocijacijske demokracije. Isključivost ove prve ideologije ima za cilj instaliranje i institucionaliziranje pretpostavki za političku dominaciju najbrojnije društvene skupine,89 koja bi potpuno ignorirala društvene realitete, te općepoznatu činjenicu fragmentiranosti bosanskohercegovačkog društva i potrebu da se u pluralnim društvima želi i cijeni sloboda ne samo za svoju etno-nacionalnu zajednicu, nego i za druge. Prednost kolektivističkog (konsocijacijskog) u odnosu na individualistički pristup ima svoje uporište i u realpolitičkim činjenicama, jer je svima benevolentnim jasno da je uloga konstitutivnih naroda za opstanak, stabilizaciju i razvoj Bosne i Hercegovine znatno veća od uloge pojedinaca ili nacionalnih manjina, posebno imajući u vidu da je pravo društveno uvjetovano i da su društveni odnosi temelj za svaku normu. Takva međusobna tolerancija bila bi prvi uvjet za izgradnju nečega što ima veze s kooperacijom i integracijom, koji su temelji za ustanovljenje ustavne konstitucionalne države. Naime, napuštanje etno-nacionalne zastupljenosti i njena zamjena predstavljenosti po građanskom modelu, dovelo bi do majorizacije, obespravljivanja i diskriminacije manjinskih kolektiviteta. U takvim uvjetima, numeričko natjecanje po načelu jedan čovjek – jedan glas, može dovesti do negacije početnog načela o jednakosti građana u pravima, slobodama i obvezama, jer je opće poznato da čovjek-pojedinac ne može uživati u svojim individualnim pravima ako je pripadnik obespravljene skupine. Takvo društvo postaje nestabilno i nepravično, što se prema manjinskim kolektivitetima može manifestirati kao politička tiranija i politički aparthejd. Zato je radi održavanja mira i sigurnosti u Bosni i Hercegovini, kao pravnih vrijednosti najvišeg reda, odnosno kao najviših legitimnih ciljeva po međunarodnome pravu, koje inaugurira Povelja UN-a, a na koju se poziva i Preambula Ustava BiH, kao i metajuridičkog načela pravičnosti (kao eminentnog načela prirodnog prava, koje je aksiološki superiorno u odnosu na odredbe pozitivnog ustavnog prava, što su više puta potvrdili najveći svjetski ustavno-sudski autoriteti koji su dali nemjerljiv doprinos međunarodnoj ustavnosudskoj praksi – Vrhovni sud SAD-a i Savezni ustavni sud Njemačke),90 te uvažavajući društveni, povijesni, tradicijski i religijski kontekst, potrebno zadržati i dodatno ojačati institucionalizirana konsocijacijska rješenja, jer, očito, da je za viši stupanj demokratizacije (pogotovo u praksi), od postojećeg, neophodan pravičniji politički sustav,91 koji u ovoj fazi društvenog razvitka u Bosni i Hercegovini može osigurati isključivo konsocijacijska demokracija. Jednostavno, većinski sustav demokracije u multinacionalnim državama dovodi do majorizacije, i kao takav je nepravičan. Građanske ideje koje se nude u Bosni i Hercegovini, empirijske zakonitosti to potvrđuju, nisu primjerene društvenim prilikama ove države, nego one odgovaraju socijalnim odnosima u mononacionalnim državama ili državama s titularnom nacijom. U podijeljenim društvima, kakvo je ono bosanskohercegovačko, kao što smo već kazali, nema demokracije čak kada bi se i u cijelosti poštovala pojedinačna prava i slobode, ukoliko se osim njih ne poštuje pravo svakog kolektiviteta da sudjeluje u odlučivanju, što, ujedno, predstavlja i najbolji odgovor na pitanje što je demokracija u podijeljenim društvima.92 Stoga, Ugo Vlaisavljević s pravom zaključuje da konsocijacija „(…) predstavlja novi, moderni, liberalni ili demokratski put uređivanja koegzistencije nacija“.93 Zato federalizam i konsocijacija moraju ostati vrijednosti na kojima počivaju državni i društveni temelji Bosne i Hercegovine, jer kako kaže akademik Arsen Bačić „(…) projekcija federalne strukture koja nije majoritarna demokratska federacija, jer ona traži staatsvolk , već vizija demokratske federacije koja radi svoga preživljavanja usvaja konsocijetalne prakse, i u kojoj sustav odlučivanja afirmira common good“.94 Kao nadkrovljujuće načelo, konstitutivnost naroda možemo označiti kao, kako kaže akademik Miodrag Jovičić, „(…) temeljnim i primarnim načelom koje pruža smjer i orijentaciju za svako eventualno tumačenje“, te ono tako predstavlja srž (esenciju) ustava.95 Akademik Jovan Đorđević ističe da temeljna načela „(…) treba da omoguće takvo tumačenje ustavnih normi koje su u skladu s društvenim, političkim i drugim potrebama i razvitkom“.96 Upravo to treba da bude „fiksirani telos“ konstitutivnosti naroda kao nadkrovljujćeg načela.97

 

  • Konstitutivnost naroda kao nepromjenjivi dio Ustava BiH

US BiH je propustio izvrsnu priliku da jednim svojim jasno izraženim ustavno-političkim stavom doprinese stabilizaciji društveno-političkih prilika u Bosni i Hercegovini, ostavljajući tako istu da se klati i vrluda na političkoj vjetrometini. U navedenom kontekstu, US BiH bi što žurnije (čim se ukaže prilika), u nekoj svojoj interpretativnoj odluci98 ili u predmetu bitno sličnom već navedenim predmetima (U-5/98-III i U-23/14), imajući u vidu potrebe održavanja (političkog) mira i sigurnosti kao vrednota najvišeg reda, odnosno kao vrednota najvišeg pravnog intenziteta, te univerzalnog načela pravičnosti (kojega npr. Njemački savezni ustavni sud postavlja iznad bilo koje odredbe Temeljnog zakona Njemačke utvrđujući da je, u uvjetima kada neka norma Temeljnog zakona prekorači vanjsku granicu načela pravičnosti i višeg prava, Sud obvezan takve odredbe ukinuti),99 morao svoju sramežljivo započetu priču o konstitutivnosti naroda kao nadkrovljujućem načelu, okončati jedinim mogućim rješenjem, koje ima uporište u teleološkom, povijesnom i sustavnom tumačenju, a to je proglašenju (zauzimanje stava o) političkog uređenja konsocijacijske demokracije i konstitutivnosti naroda, kao temelja za operacionalizaciju konsocijacijskih rješenja, dijelovima ustavnog sustava koji uživaju poseban status (tzv. status klauzule vječnosti), te da su kao takvi nepromjenjivi (istina, kako ćemo niže obrazložiti, s privremenim, a ne trajnom zabranom promjene), jer ako se konstitutivnost naroda već označuje kao nadkrovljujuće načelo, to logično znači da se iznad tog načela u našem ustavnom poretku ne može nalaziti ništa (osim, kako smo već naglasili, prirodnog prava).

Prema Richardu Albertu jedan od ciljeva kojima ima služiti klauzula vječnosti je „(…) očuvanje određenih strukturalnih značajki države koje se smatraju temeljnim i konstitutivnim osobinama njezina identiteta (federalizam, sekularizam, unitarizam, republikanizam, monarhizam)“.100 Imajući u vidu da je Bosna i Hercegovina federacija konstitutivnih naroda ili federacija konstitutivnih naroda i entiteta, izvodi se posve logičan zaključak da ustavna kategorija konstitutivnih naroda nesumnjivo jeste strukturalna odrednica i bit bosanskohercegovačke države i društva, te kao takva, s pravom možemo kazati, u najvećoj mjeri sudjeluje u izgradnji bosanskohercegovačkog ustavnog identiteta,101 a da konsocijalizam, i u sklopu njega konstitutivnost naroda, kao njegovo operabilno sredstvo, vrijednosno (značenjski), s obzirom na društveno-političke odnose u Bosni i Hercegovini, ide rame uz rame s netom navedenim mogućim identitetskim obilježjima države. Navedena obveza US BiH proizlazi i iz njegove dužnosti da svoju jurisdikciju ne zadrži samo na ulozi tumača ustava i osiguranja ustavnosti (i zakonitosti), nego intenzivno radeći na izgradnji osjećaja prema društveno-političkom kontekstu, njegova uloga mora biti šira i značajnija, u sklopu čega svakako mislimo na dužnost doprinošenja dogradnji ustavnog sustava (uređenja), čiji je važan aspekt oblik političkog uređenja. S obzirom na izneseno, i poprilično jasnu pravnu situaciju, za izvršenje navedenih obveza US BiH, koje su imperativ, on neće imati potrebe, niti možebitne neugodnosti, da se koristi preširokom interpretacijom, niti da na bilo kakav način nadvisuje Ustav BiH (neće doći u situaciju da se pitamo tko će čuvati čuvara), jer će on, pokazujući emocije prema društveno-političkim prilikama, te približavajući se stvarnosti, samo s istima uskladiti svoj pozitivno-pravni izraz. Ovome treba dodati, a što smo dokazali i u dosadašnjem dijelu rada, da je konstitutivnost naroda, kao odraz ratnog i postratnog stanja društva u Bosni i Hercegovini, dominantna ideja vodilja čitavog društvenog-političkog uređenja daytonske Bosne i Hercegovine, jer je u Daytonu osmišljeno takvo državno uređenje koje će omogućiti svakom od tri naroda da budu zaštićeni i da longitudinalno ne postoji mogućnost političke i vladarske dominacije jednog konstitutivnog naroda u odnosu na druge. US BiH je ovakvom atribucijom konstitutivnosti naroda istu pozicionirao u status načela (odredbe) jače (više) pravne snage, koje mu daje ovlaštenje da zahtijeva usklađivanje s njim nižih (slabijih) ustavnih načela (odredaba), čime je de facto stvorio sustav hijerarhijskog graduiranja ustavnih načela (normi) na one višeg i nižeg ranga, odnosno mogli bi govoriti o snažnijoj ustavnosti ovoga načela.102 Superiornost ovoga načela proizlazi i iz činjenice teško i mukotrpno ishođenog kompromisa, a „(U)stavnopravna teorija ustavne vrednote sagledava kao politički i/ili ideološki kompromis“, koji „(…) može biti prihvaćen od različitih aktera i iz različitih razloga“.103 Temeljni razlog prihvaćanja instituta konstitutivnosti naroda, kao kompromisa teškom mukom prihvaćenog u Daytonu u samoj završnoj fazi pregovora, je osiguranje mira i očuvanje države Bosne i Hercegovine,104 jer je dogovaranje ovoga načela, kao, evidentno, „(…) primarnog izvorišta postojanja Bosne i Hercegovine“,105 olakšalo kasniji tijek pregovora. Tako s pravom možemo kazati da je konstitutivnost naroda odraz ratnog i postratnog stanja društva u Bosni i Hercegovini, ali i ustavna vrednota i „(…) ustavna suština s integrativnom funkcijom“,106 jer je, prvenstveno zahvaljujući njemu i obećanju da će Bosna i Hercegovina biti decentralizirana država, gdje će svatko gospodariti svojim područjem, došlo do suštinske integracije dijelova teritorija koji su bili u sastavu različitih političko-teritorijalnih jedinica koje su egzistirale tijekom rata. Odredba o nepromjenjivosti može biti i temporalnog karaktera shvaćenog kao tranzicijski aranžman do ostvarivanja građanske države,107 koji će ustavu osigurati da „(…) postane okvir države i društva, te koji će omogućiti stabilan razvoj u poželjnom smjeru“,108 pod uvjetom da se tako dogovore konstitutivni narodi (postavlja se pitanje da li je u promijenjenim okolnostima i građanska država ideal – općecivilizacijska vrijednost kome svi streme i koji se bezrezervno mora realizirati)?109 Na takav način bi bila okončana naprasno i neopravdano prekinuta sudska konstitucionalizacija pojma konstitutivnosti kao izraz sudske moći da jurisprudencijom uredi temelje bosanskohercegovačkog ustavnog uređenja. Također, tako bi se imajući u vidu notorne realitete postojećih socijalnih odnosa u Bosni i Hercegovini (podijeljenosti društva), sukladno praksi Njemačkog saveznog ustavnog suda, utvrdio hijerarhijski objektivni poredak vrijednosti, odnosno hijerarhijsko stupnjevanje ustavnih normi na norme višeg i norme nižeg ranga. U takvom pravnom ambijentu, zadatak US BiH bio bi da procjenjuje koje odredbe ustava su jače (više) pravne snage, kako bi s njima mogao zahtijevati usklađivanje odredaba slabije-niže pravne snage. Također, u svezi navedenoga, mogao bi se izvesti i zaključak da u Bosni i Hercegovini kao jednom tipičnom pluralističkom društvu, nema niti konstitucionalizacije ako nema institucionalno zagarantirane društvene podjele vlasti, koja će, uz to, stvoriti toliko željene pretpostavke za oživljavanje istinskog stranačkog pluralizma i demokracije u redovima sva tri konstitutivna naroda.

 

Bilješke

 

  1. Načelo je opća direktiva i smjernica bazirana na etičkim zakonitostima iz koje se izvode konkretne maksime, te je ono kao takvo govor i tumač svih onih koji pravično misle. Zato se o načelima može govoriti i kao o kriterijima i pravnim standardima koji se po potrebi konkretiziraju. Za ustavna načela bi mogli kazati da „(…) su , po pravilu, norme fundamentalnog karaktera, bilo da se nalaze u formalnom ustavu, bilo u nepisanom ustavnom pravu, koje čine temelj pravnog poretka, dakle, osnova državnog i društvenog uređenja, iz kojih se, s jedne strane izvlače ostale, posebne ustavne norme, dok s druge strane, služe upravo za njihovo tumačenje radi osiguranja jedinstva pravnog poretka. Zajedno s ustavnim vrijednostima, koje je istina teško jasno razlučiti od samih načela, čine ustavni identitet države.“ (V. Petrov, cit. dj., str. 508.). Edin Šarčević daje sljedeću definiciju: „Ustavna načela su ustavnopravni stavovi kojima su postavljene smjernice za uobličavanje i organizaciju države ili kao direktive koje propisuju način vršenja državne vlasti ili ponašanje države. To su najvažnije strukturalne odluke, odnosno strukturalni principi. (E. Šarčević, Integralni i sumativni pristup pravnim principima, jedan metodološki problem, Pravni principi ,urednik E. Šarčević, Sarajevo, 2014., str. 11.). Dragan Stojanović ih naziva „(…) temeljnim principima ustavnog uređenja“ (D. Stojanović, Ustavno pravo, Niš, 2013., str. 218.).

 

  1. Postoje različiti stavovi o pojmu konstitutivni narodi. Tako Asim Mujkić navodi neke od njih: Termin „konstitutivnost naroda“ je politički motiviran, nije ga moguće povijesno i pravno obrazložiti (A. Imamović) ili termin se koristi u višenacionalnom društvu gdje nema jasne većine da označi naciju, poseban nacionalni identitet, a ne sve građane, državljane (K. Trnka), A. Mujkić, We, the citizens of Ethnopolis, Constellations, Vol. 14, Iss. 1., 2007, str. 113. Zarije Seizović određuje da bi „(K)onstitutivni narodi jedne državne zajednice bili oni koji tvore, odnosno od kojih je socijalna supstanca te države sazdana“ (Z. Seizović, Konstitutivni narodi i ustavne promjene, Centar za ljudska prava, Sarajevo, 2008, str. 9). Radomir Nešković smatra da je „(K)onstitutivnost kao političko-pravni pojam i kao kontinuirani proces u funkcioniranju političkog sustava izvedena kategorija narodne suverenosti i da jedino na takav način ima demokratski karakter“ (R. Nešković, Konstitutivnost kao realni izraz suverenosti naroda, Srpska pravna misao, Vol.1, No. 4., Banja Luka, 2006, str. 165.)

 

  1. „Nema nikakve ustavne smetnje da se BiH smatra decentraliziranom državom s dva autonomna multietnička entiteta, koji po širini svojih nadležnosti u ustavom definiranoj pretpostavljenoj nadležnosti entiteta, BiH približava federaciji.(…) Zato smatramo da imaju najmanje dva pravna osnova u postojećem Ustavu BiH da se Bosna i Hercegovina može smatrati prostim decentraliziranim oblikom državnog uređenja. Jedan pravni osnov se nalazi u ustavnom definiranju BiH, a drugi u predstavljanju naroda, a ne entiteta u institucijama BiH“ (S. Kurtćehajić – O. Ibrahimagić, Politički sistem Bosne i Hercegovine, knjiga treća, Sarajevo, 2007, str. 268.)

 

  1. K. Trnka, Konstitutivnost naroda, Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 2000., str. 50.

 

  1. Vidi šire: B. Klaić, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1986., str. 720; Pravni leksikon, Leksikografski zavod M. Krleža, Zagreb, 2008., str. 612.

 

  1. Vidi šire: S. Kovačević, izjava u ulozi uvodničara na sesiji asocijacije „Krug 99“ na temu „Europska pravna stečevina protiv sovjetskog koncepta konstitutivnosti“, www.klix.ba.; U engleskoj verziji Daytonskoga ustava, koji je po stavovima OHR-a jedina službena verzija, postoji sintagma „constituent people“ odnosno konstituentni narodi. Prijevodi na bosanski, hrvatski i srpski jezik, po njihovim stavovima nisu službene verzije. Problem se javlja što postoji suštinska razlika između sintagmi konstitutivni narodi i konstituentni narodi, te što prva sintagma daje veća prava narodima koji su konstitutivni u odnosu na one koji to nisu.

 

  1. Vidi tako stavove Nurke Pobrića i Damira Arnauta, članak od 22. 09. 2020. „Zaostavština Daytona – koja je razlika između pojmova konstituenti i konstitutivni?“, www.klix.ba

 

  1. D. Vanjek, Predstavnici i pripadnici konstitutivnih naroda-pitanje konstitutivnosti i legitimiteta, https://www.idpi.ba>, str. 2.

 

  1. Ustavnopravna teorija je stava da je u višenacionalnim federacijama najučinkovitije rješenje dodjeljivanje svakoj nacionalnoj grupe vlastite federalne jedinice, odnosno što potpunija teritorijalizacija nacionalnih segmenata. U tom smislu akademik Miodrag Jovičić kaže da će „(…) nacionalni identitet biti najbolje osiguran ako se svaka od njih (nacija, op. aut.) organizira kao posebna federalna jedinica u okviru federacije (M. Jovičić, Suvremeni federalizam, Pravni fakultet, Beograd, 2006., str. 56.). Tako i znameniti teoretičar federalizma Keneth C. Wheare podcrtava da „(E)tnički razlozi mogu da koincidiraju i sa nekim drugim, npr. tradicionalnim, ali, i neovisno od toga, oni su očigledno dovoljni i da sami za sebe utječu na uvođenje federalnog uređenja“ (K. C. Wheare, Federal Government, 3 ed., London, 1956., str. 56.). Identičnog stava su i drugi autori, A. Lijphard, Constitutional Design for Divided Societies, Journal od Democracy 2004., str. 99.; Ž. Puhovski, emisija Radio Slobodne Europe: „Da li su Hrvati u BiH neravnopravni“?, www.slobodnaevropa.org>.

 

  1. Dokaz tomu je izlaganje četiriju uvjeta za pregovore u Daytonu, koji je prvi dan te Mirovne konferencije izložio tadašnji državni tajnik SAD-a Warren Christopher, a među kojima je i ono da se obvezno mora riješiti pitanje istočne Slavonije (vidi šire: R. Holbrooke, Završiti rat, TKP Šahinpašić, Sarajevo, 1998., str. 243.). I sam DMS u svome uvodu u alineji drugoj navodi da su se strane ugovora, između ostaloga, sporazumjele da „(…) priznaju potrebu za sveobuhvatnim sporazumom radi okončanja tragičnog sukoba u regiji(…)“.

 

  1. K. Wheare, cit. dj. str. 104.

 

  1. Zlatan Begić je mišljenja da je konstitutivnost „(K)ao ustavna kategorija po prvi puta inkorporirana u ustavni sustav Federacije BiH Washingtonskim sporazumom 1994. godine. Daytonskim sporazumom, potpisanim godinu dana kasnije, pojam konstitutivnosti dobiva karakter ustavom zaštićene vrednote na teritoriju čitave BiH (Z. Begić, Međunarodni demokratski standardi u izbornom sustavu BiH, Tuzla, 2009., str. 410.)

 

  1. G. J. Jacobshon, Constitutional values and principles, The Oxford Handbook of Copmarative Constitutional Law, Oxford, 2012., str. 779.

 

  1. Rezolucija Prvoga zasjedanja ZAVNOBiH-a od 25. 11. 1943. govori o zajedničkoj zemlji Srba, Muslimana i Hrvata, što je potvrdio ZAVNOBiH i na svome Drugom zasjedanju od 01. 07. 1944. točkom 2. Deklaracije, riječima: “(R)avnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH, koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina (…). „(N)avedni akti, u svom sadržajnom dijelu se ne mogu i ne smiju tumačiti samo kao politički akti. Oni se moraju tumačiti i kao konstitucionalistički (ustavnopravni) akti i to preparatornog karaktera koji unaprijed utvrđuju osnovu koju će sadržavati budući Ustav BiH za određenje tko su po njemu nositelji konstitutivnosti države BiH. (…) Od tada pa do današnjeg dana, ustavi BiH utvrđuju u supstancijalnom smislu na isti način konstitutivnost Srba, Hrvata i Muslimana. To je sasvim razvidno iz sadržaja npr. Osnovnog načela I., stavka 2. Ustava SR BiH iz 1963., ili iz Osnovnih načela I. i II. njihovog stavka 1., te članak 1., 2. i 3. stavka 2. Ustava SR BiH iz 1974. (M. Arlović, Znanstveno stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem „Europski ustav za BiH“, str. 28.; isto i S. Orlović, Dvije decenije DMS, str. 180.); Promatrajući sve bosanskohercegovačke ustave nakon II. svjetskoga rata do danas, nigdje se ne govori o singularnom demosu – bosanskohercegovačkom narodu, već o narodima, čime izostaje jedinstvena normativna osnova za konstituciju nacije kako na političkoj, tako i na društvenoj razini.

 

  1. „U socijalističkom razdoblju, proces prilagođavanja različitosti usmjeravalo je vodstvo KPJ, te je koristeći represivni aparat, nacionalno pitanje amortizirano kroz jednopartijski sustav. Zbog potrebe da amortizira nacionalno pitanje, svjesno nisu bili izgrađeni sveobuhvatni, pouzdani i transparentni mehanizmi kojima bi se osiguralo pravno-političko ostvarenje norme konstitutivnosti naroda. Današnji ustroj BiH rezultat je ratnog stanja, a DMS je kompromisno uredio međunacionalne odnose.“ (D. Vanjek, Federalizam i konstitutivnost naroda u BiH: od unitarne republike do federalne države, str. 16.). Naravno, ne može se tvrditi da društvo u bivšoj SFRJ nije bilo podijeljeno, jer je dobrim dijelom iz podijeljenosti društva SFRJ nastala Bosna i Hercegovina kao podijeljeno društvo.

 

  1. Mada bi se i za taj period moglo kazati da su postojale društveno-političke pretpostavke da BiH bude ustrojena kao višenacionalna federacija. Unitarno uređenje tadašnje BiH crpilo je svoj smisao iz činjenice da ona u to vrijeme nije bila suverena i samostalna država, što bi teorijski bilo neuobičajno da u postojećoj federaciji njena federalna jedinca bude uređena kao federacija, te što je monopartijski sustav svojim represivnim metodama amortizirao nacionalno pitanje.

 

  1. G. Marković, Bosanskohercegovački federalizam, Službeni glasnik, Sarajevo-Beograd, str. 251.

 

  1. D.Vanjek, Predstavnici i pripadnici konstitutivnih naroda-pitanje konstitutivnosti i legitimiteta, str. 2.; Takve izjave ne dolaze,nažalost, samo iz krugova političke elite, čiji predstavnici nerijetko ističu da manjina nameće volju većini (npr. Bakir Izetbegović u intervjuu za tv N1, 06. 05. 2021., http://ba.n1info.com), nego i od ustavnopravnih teoretičara, pa tako Zlatan Begić kaže: “(N)ama je nametnut sustav gdje imamo vlast manjine nad većinom“ (Z. Begić, emisija TV Hayat „Dobar dan BiH“ od 13. 02. 2020.).

 

  1. „(…) priznanje Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda u Ustavu BiH, može samo značiti da niti jedan od njih nije priznat kao većina, tj. drugim riječima, da oni uživaju jednakost kao skupine (…). Ustavno načelo kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda, koje proizlazi iz označavanja Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda , zabranjuje bilo kakve privilegije za jedan ili dva naroda, svaku dominaciju u strukturama vlasti i svaku etničku homogenizaciju putem segregacije zasnovane na teritorijalnom razdvajanju“ (Odluka broj U 5/98-III od 30. 06. i 01. 07. 2000, str. 22-30.).

 

  1. A. Lijphard, cit.dj., str. 59.

 

  1. A. Gangon, Minority Nations in the Age of Uncertainty, University of Toronto Press, 2014, str. 25.

 

  1. D. Vanjek, Ruše se načela Daytona i ZAVNOBiH-a, str. 6.

 

  1. A. Bačić, Politička gramatika federalizma i hrvatsko iskustvo

 

  1. M. Arlović, Ustavno uređenje konstitutivnosti naroda i manjina BiH, Zbornika radova sa znanstvenog skupa“ europski ustav za BiH, Mostar, 2019., str. 31.

 

  1. Vidi šire: E. Šarčević, Daytonski ustav, karakteristike i karakteristični problemi, Sarajevo, 2009., str. 25-51.

 

  1. „Službeni glasnik BiH“, broj 01/17

 

  1. Preambula Ustava BiH nema formulacije kao Izvorišne osnove Ustava RH gdje se hrvatski narod spominje kao skup pojedinaca povezanih zajedničkom etničkom pripadnošću, ali isto tako spominje i hrvatski narod uz pripadnike nacionalnih manjina, koji su hrvatski državljani, čime ustavotvorac sugerira pojam i postojanje hrvatskog političkog naroda (A. Bačić, Komentar Ustava Republike Hrvatske, Pravni fakultet u Splitu, Split, 2001., str. 24.). Budući je hrvatska unitarno uređena, te da je u pitanju nacionalna država s titularnom nacijom, usporedba s istom, možda, nije najadekvatnije rješenje. Međutim, do sličnog rezultata ćemo doći ako u međuodnos stavimo i jednu federalnu, višenacionalnu/polietničku državu kakva je Belgija. Zato se još snažnije može relativizirati stav US BiH koji diferencira pojam naroda kao skup državljana …(fingirajući postojanje bh. demosa, koji u sebe uključuje konstitutivne narode, građane i ostale). Jasna je intencija US BiH „(…) ka transcendentiranju odnosno sintezi etno-kulturnih partikularizama i stvaranju jedinstvenog političkog identiteta“ (S. F. Fetahagić, Povijesni (dis)kontinuitet konstitutivnosti naroda BiH i zahtjevi (post) moderne državnosti, Status, Mostar, 2011., str. 113,), što ima za cilj da ustavnopravni pojam naroda (građanina) nadsvođuje ostala svojstva stanovnika jedne države – nacionalnu, etničku, vjersku, političku i drugu pripadnost. „(T)o znači, da je pravo pojedinca kao građanina (državljanina) postavljeno kao primarno u odnosu na pravo kolektiviteta, etničke ili vjerske zajednice“ (S. Orlović, Nacionalno i građansko u Ustavu BiH, Zbornik radova“Dvadeset godina Daytonskog mirovnog sporazuma“, Istočno Sarajevo, 2017., str. 301.). Tako stvorena nacija svojom suverenom voljom može nadsvoditi razlike unutar političke zajednice, stvarajući jednu naciju iz višestrukih etno-religijskih skupina (D. Čepo, cit. dj. str. 15.).

 

  1. Ona i ne postoji, jer se jasno, gramatičkim i teleološkim tumačenjem, može zaključiti da ustavopisac već toliko puta spomenutom zadnjom alinejom Preambule Ustava nije imao namjeru niti naznačiti da teži ka konstitucionaliziranju, pa niti u formalnom smislu, jedinstvene bosanskohercegovačke političke zajednice. Da su mu intencije bile dijametralno suprotne, on bi npr. inaugurirao rješenja analogna onima iz članka 3. stavak 1. Ustava Ruske Federacije koji naglašava da je „(…) višenacionalni narod Ruske Federacije nositelj suvereniteta i jedini izvor vlasti u Ruskoj Federaciji“ ili Preambula Ustava Sjeverne Makedonije: “Građani Rep. Sj. Makedonije, makedonski narod, kao i građani koji žive unutar njezinih granica, koji su dio albanske, turske nacije, vlaške nacije, srpske nacije, romske nacije, bosanske nacije i drugih (…) odlučili su uspostaviti Republiku Makedoniju (International Constitutional Law – Countries, http://www.servat.uniba.ch/icl/index.html).

 

  1. D. Vanjek, cit. dj., str. 11.

 

  1. John Stuart Mill je opravdavao utapanje nekih „neciviliziranih“etnija u civilizirane nacije, kao npr. Bretonaca i Baskijaca u Francuze (vidi šire: U. Altermatt, cit. dj., str. 143.).

 

  1. Anglikanizacija u SAD-u i stvaranje jedinstvene francuske nacije su procesi koji su se odvijali u sasvim drugim okolnostima. Jedinstvena nacija u Francuskoj nije imala za cilj da se iskaže etnička pripadnost, nego besklasno društvo, jer država više nije počivala na suverenosti monarha i snazi plemstva, nego na širokoj zajednici državljana, koji više nisu predstavljali ničije podanike. Tako je jedinstveni demos nastao od nezadovoljnih, potlačenih i obespravljenih nižih staleža (građanstva), kojima cilj nije bio izboriti vlastitu državu po principu jedna etnička skupina – jedna država, nego zajednicu besklasnih i jednakopravnih. Melting-pot u SAD-u, kao modus generiranja jedinstvenog demosa, lakše je bilo operacionalizirati nego li u europskim zemljama, ako ništa ono iz razloga što su svi ljudi koji su prošlih stoljeća doseljavali u navedenu zemlju došli s percepcijom da kroče na „tuđu zemlju“ prvenstveno ili čak isključivo radi socijalno-ekonomskih razloga, te ju nitko nije mogao svojatati, pa su i identitetska pitanja ostala sekundarna (nevažna), te su svi bili spremni sudjelovati u građenju novoga identiteta. Anglikanizacija u SAD-u je pravi primjer asimilacije pod uvjetima dominacije jedne zajednice. Nasuprot ovome, empirijska je zakonitost da etničke grupe ili nacije u polietničkim (multinacionalnim) državama, koje su bile obespravljene, najčešće kao malobrojnije, teže ka stvaranju vlastite mononacionalne države. Općepoznato je da je američki diplomata Thomas Miller kardinalu Puljiću kazao: „VI Hrvati, ili se asimilirajte ili iselite“, tako da je jasno da su određene interne i eksterne političke snage radile sinergijski u dekonstituiranju najmalobrojnijeg naroda.

 

  1. Vidi šire: U. Altermatt, cit. dj., str. 27. Da je „(…) povijest pokazala da asimilacija ne predstavlja nikakvo rješenje za uklanjanje razlika“, slaže se i Ugo Vlaisavljević (U. Vlaisavljević, cit. dj., str. 118.).

 

  1. R. Č. Chand, Etnički konflikti i načini njegova rješavanja, http://hrcak.srce.hr>, str. 17.

 

  1. Isto, str. 22.

 

  1. U tom smislu Ružica Čičak-Chand sa Instituta za migracije i narodnosti iz Zagreba dijagnosticira da je „(…) jedan od glavnih razloga neuspjeha federalizma u SFRJ bila nedovoljna geografska koncentriranost pojedinih njenih etnija“ (R. Č. Chand, cit. dj., str. 16). Ovakav stav je adekvatan odgovor na tezu određenih intelektualnih političkih elita da bi etnički formirani entiteti u budućnosti pridonijeli odcjepljenju pojedinih dijelova BiH. Ukoliko isključimo slučajeve država nastalih dekolonizacijom teritorija, između 1948. i 1991. godine samo je jedna država (Bangladeš) nastala odcjepljenjem (secesijom) iz postojeće multietničke države (Pakistana), što dokazuje kako je odcjepljenje vrlo rijetka pojava. U navedenom kontekstu nije nebitno napomenuti da su posebno fragilnim pokazale dvoetničke/dvonacionalne federacije, što pokazuju iskustva ranijeg ČSSR-a i sadašnjih Belgije i Kanade. Nasuprot ovome, BiH je tronacionalna federacija, pa u tom smislu bh. federalizam ne bi trebao biti krhak.

 

  1. US BiH u točki 63. konstatira: “(O)va oznaka (konstitutivnih naroda, op. aut.) u Preambuli, stoga mora biti shvaćena kao jedno nadkrovljujuće načelo Ustava BiH kojem se entiteti moraju u potpunosti povinovati prema članku III/3.(b) Ustava BiH“. Posve je razvidno da je ratio eksploatacije ovoga nadkrovljujućeg načela od strane US BiH u konkretnoj odluci određivanje ustavnopravnog statusa entiteta, definitivno ih verificirajući federalnim jedinicama u sastavu države BiH, a posebno naglašavajući njihov multietnički karakter, ne obrazlažući atribuciju „nadkrovljjućeg“, što je Sud morao učiniti, jer je jednom načelu, koji je morao biti rezultat tumačevog poredbenog vrijednosnog suda, pridao višu vrijednost u odnosu na druga načela. Sud se iz plejade vrsta hijerarhija načela (normi) ograničio samo na formalnu (strukturalnu) hijerarhiju izraženu u citiranom članku Ustava BiH, a posve je zanemario njegovu materijalnu, a napose vrijednosnu dimenziju-hijerarhiju (o vrstama hijerarhije normi-načela više vidi kod: R. Gaustini, Sintaksa prava, Naklada Breza, Zagreb, 2019., str. 189.); Istina, u presudi US BiH broj U-24/14 Sud ulazi u određivanje sadržaja pojma konstitutivnosti naroda (konstatirajući da su njegovi sadržajni elementi jednakost, ravnopravnost, reprezentativnost i legitimno predstavljanje), ali ne i u objašnjenje istoga kao nadkrovljujućeg, vrhunskog, fundamentalnog, superiornog i dominantnog načela. Evidentno da se Sud u Djelomičnoj odluci broj U 5/98-III premalo posvetio meritumu ili tumačenju sadržaja konstitutivnosti, te odluka U-24/14 donekle ispravlja nedostatke prije navedene Odluke jer je „(U) najkraćem, Odluka U-23/14 prva u praksi US BiH koja je dosljedno aktualizirala konstitutivnost kao temeljni ustavni princip i čvrsto uporište u postupku konstituiranja i odlučivanja predstavničkih tijela. Iz tog razloga se ova odluka može smatrati najvažnijom nakon Odluke o konstitutivnosti iz 2000. godine, jer je dala autentično i Ustavu BiH konzistentno tumačenje konstitutivnosti, a zatim i u njenoj primjeni kod ocjene ustavnosti Izbornog zakona. Time je konstitutivnost konačno dobila svoj puni značaj i uporabno-praktičnu vrijednost, ne samo za djelovanje Ustavnog suda, već i za daljnje usmjeravanje razvoja ustavnosti BiH i harmonizacije njenog ukupnog zakonskog okvira.“ (D. Vanjek, S. Bazina Crnokić, T. Krešić Gagro, Temeljne značajke najviših ustavnosudskih instanci u višenacionalnim federacijama s fokusom na relevantne odluke Ustavnog suda BiH, Zbornik radova „Hrvati BiH – nositelji europskih vrijednosti“, Neum, 2017., str. 424.).

 

  1. Točka 113. Odluke glasi: “(K)ao što se može vidjeti iz povijesnog tumačenja Ustava Federacije, ovi institucionalni garanti (minimalan ili razmjerna zastupljenost i moć veta, op. aut.) su uvedeni zbog dijeljenja vlasti (engl. power-sharing), što je legitiman cilj za političku stabilizaciju i demokratizaciju kroz konsenzusnu vladu (engl. Consensus government)“; Konstitutivnost naroda kao nadkrovljujuće načelo i konsocijacija kao oblik političkog režima US BiH u predmetnoj odluci spominje samo u nekoliko točaka, a status entiteta, suverenost države, a napose pitanja povratka raseljenih osoba i druga pitanja vezana za individualna prava i građansku ideologiju čine 5/6 teksta odluke, što samo po sebi govori o relativiziranju značaja i zanemarivanju ovog nadkrovljujućeg načela koje je jedan od temelja države BiH i njenog društva.

 

  1. Najbolji primjer (ne) samoograničavanja, odnosno pozitivnog aktivizma je rješavanje sporova povodom zaštite vitalnog nacionalnog interesa, gdje je, gramatički i logički promatrajući odredbu članka IV/3.f) Ustava US BiH, evidentno ostavljena mogućnost ispitivanja samo proceduralne ispravnosti slučaja, a nikako meritornog odlučivanja. Međutim, US BiH je de facto kroz svoju jurisprudenciju (vidi tako odluke o dopustivosti i meritumu, broj U-2/04 od 28. srpnja 2004, godine, U-8/04 od 25. lipnja 2004. godine i U-31/13 od 23. siječnja 2014. godine www.ccbh.ba/odluke/) proširio nadležnost iz navedenog članka Ustava, te se samovlasno stavio u poziciju subjekta koji umjesto konstitutivnih naroda određuje sadržaj i postojanje povrede vitalnog nacionalnog interesa u svakom konkretnom slučaju. Tako je US BiH contra constitutionem i protivno doktrini self restraint sebi dodijelio nadležnost odlučivanja o suštini spora. Prvo, da li sporni pravni odnos predstavlja zaista vitalni interes jednog konstitutivnog naroda i, drugo, da li je sama odluka destruktivna po vitalni nacionalni interes, čime je Sud na sebe preuzeo ulogu i nadležnost konstitutivnog naroda, a on od posebne pravosudne ustanove postao u ovoj stvari pravno-politički organ. Time je on veto za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa relativizirao do krajnjih granica, pa čak i anulirao, takvom arbitrarnom i samododjeljenom ulogom koja nije izričito predviđena ustavnim odredbama, a ne može se opravdati niti jednostavnim jezičnim tumačenjem sintagme „proceduralna ispravnost“. U navedenom kontekstu Ljubomir Ožegović ovakvu praksu u konačnici smatra nepravičnom i protivnom ustavnom uređenju BiH, ističući da „(…) sud u ovim pitanjima odlučuje na plenarnoj sjednici većinom glasova ukupnog broja sudaca. To znači da pored domaćih u odlučivanju ravnopravno sudjeluju i strani suci. Opravdano se, s obzirom na ovu činjenicu, postavlja pitanje da li je legitimno da o stvarima koje se tiču ravnopravnosti konstitutivnih naroda u BiH odlučuju strani državljani. Važnost ovoga pitanja postaje jasnija kada se ima u vidu da je sasvim moguće da se usvojena odluka od značaja za jednakopravnost naroda zasniva, pored glasova samo dvojice domaćih sudaca, na glasovima stranih državljana i da ti glasovi, zbog toga budu odlučujući. S obzirom na to, vrlo je izvjesno da takva odluka US BiH bude u suprotnosti sa stavovima sudaca koji dolaze iz ostala dva naroda, a da je ista prihvatljiva sucima iz samo jednog konstitutivnog naroda, što bi bilo u suprotnosti s principima konsocijacijske demokracije na kojemu počiva državno uređenje BiH. Stoga, smatramo da predočeno rješenje nije pravično, jer onemogućava jednaku zaštitu interesa svih konstitutivnih naroda zbog većinskog načina glasovanja koji se primjenjuje u ovim ustavnopravnim sporovima. (Lj. Ožegović, Ustavno sudstvo u Bosni i Hercegovini, Grafopapir, Banja Luka, 2019., str. 198.).

 

  1. Umjesto problematiziranja realnih odnosa, Sud je tretirao zamišljeno stanje idealnih multietničkih odnosa, koje je kroz ovu odluku evidentno želio iznova reafirmirati. On je bio svjestan bliskosti pojmova konstitutivnosti i kolektivne jednakosti, ali ih odbija vezivati u odnosu na poratnu realnost, koja podrazumijeva dvoentitetsku organizaciju države s jasnim etno-nacionalnim konotacijama. To je učinio rukovođen jasno prepoznatljivom namjerom da entitete denacionalizira ustavno-normativnom afirmacijom njihovog građanskog karaktera. Takav pristup se kosio s realitetom, pa se takvo ponašanje Suda može, radi stvaranja normativnim putem društveno-političkih pretpostavki za dokidanje stanja koje je nastalo kao proizvod rata, protumačiti više kao moralno-politički nego ustavno-pravni stav, a takve stavove ustavni sudovi ne smiju uzimati kao relevantne, a pogotovo pravno-odlučujuće. Ovakav pristup je zasnovan na imaginarnom stanju i nerealnim društveno-političkim ciljevima. Drugim riječima, Sud je potpuno neopravdano odbio priznati vezu između organizacijskih načela države i nositelja suvereniteta ustavnog poretka-konstitutivnih naroda. ( Vidi šire: D. Vanjek, S. Bazina Crnokić, T. Krešić Gagro, cit. dj. str. 419.-425.). Naš je stav da se odluke US BiH, bez obzira što se radi o specifičnoj državnoj instituciji, koja ne može da izbjegne „nezgodu“ uzimanja u obzir političkih mjerila prilikom donošenja odluka, a priori, moraju zasnivati na pravnoj argumentaciji. Ustavni sud se ne može upuštati u ocjenu povijesnih dešavanja i političkih stavova, jer ta pitanja izlaze iz kruga pravne analize. U konkretnom predmetu, US BiH je nesumnjivo dao prednost političkim u odnosu na pravne argumente.

 

  1. „(…) kada bi se ispunili bošnjački politički zahtjevi, liberalna demokracija u konkretnim bosanskohercegovačkim uvjetima nužno bi se pretvorila u ekskluzivnu etničku demokraciju u kojoj bi bila institucionalizirana politička prevlast bošnjačke nacije kao najbrojnije zajednice (M. Kasapović, cit. dj. str. 52.).

 

  1. Vidi odluke: Rhode Island v. Palmer, 253 U.S. 250/1920/, Leser v. Garnett, 258 U.S. 130/1111922/, odnosno Entsch.Bundes-Verfassungsgerichts 3, 1954, str. 233), navedeno prema: A. Bačić, Komentar Ustava Republike Hrvatske, str. 32., gdje isti autor na str. 31. i sam konstatira da „(…) vrednote kao metajuridički koncepti, ponekad znaju i ograničavati pozitivno (ustavno) pravo; Pravo koje stvara čovjek nije istinsko pravo, već se pravo nalazi negdje drugdje, a ne u pozitivnom pravu, koje je aksiološki inferiorno prirodnom pravu (www.emciklopedija.hr).

 

  1. O značaju načela pravičnosti za politički sustav, vidi šire: J. Rawls, cit. dj., str. 64.-65.

 

  1. Priznajemo da „(K)lasično poimanje nacije primarno podrazumijeva građanski poredak koji je u funkciji zaštite pojedinca, ali se u svom suvremenom obliku ona ne zadržava samo na toj razini, već se evolutivno-koncepcijski prilagođava potrebi očuvanja raznolikosti šire harmonizacije društvenih odnosa“ (D. Vanjek, Interkulturalno građanstvo kao jedini mogući oblik građanskog poretka u BiH, Zbornik radova sa znanstvenog stručnog skupa s međunarodnim sudjelovanjem „Europski ustav za BiH, Neum, 2019., str. 436.)

 

  1. U. Vlaisavljević, Demokratska konsocijacija i nepodnošljivi pluralizam, Status, Mostar, 2005., str. 116.

 

  1. A. Bačić, Politička gramatika federalizma i hrvatsko iskustvo, cit. dj., str. 10.

 

  1. M. Jovičić, O ustavu, teorijsko-komparativna studija, Suvremena administracija, Beograd, 1977., str. 136; Budući da načelo konstitutivnosti naroda, s obzirom na udarno mjesto i ulogu koju zauzima u preambuli Ustava BiH (označavanje da su donositelji ustava i nositelji suvereniteta) i sve već kazano o hermeneutici, važno je navesti stav Liava Orgada koji kaže da „(…) preambula postaje kao vodič za ustavno tumačenje, te ona predstavlja povijest koja stoji iza donošenja ustava, kao i temeljna načela i vrijednosti nacije“ (L. Orgad, International journal of constitutional law, https://doi.org/101093/icon/mor010, str. 724.)

 

  1. J. Đorđević, Ustavno pravo, Beograd, 1975., str. 122.

 

  1. A. Bačić, Ustav Republike Hrvatske i najviše vrednote ustavnog poretka, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god.49, 1/2012., str. 19.

 

  1. US BiH je dužan rješavati ustavnopravna pitanja i probleme, jer ga na to obvezuje ustavna odredba prema kojoj će on podržavati ovaj Ustav. Upravo kroz ustavnosudsku praksu, kao oblik prava, iskazuje se značenje ustavnih načela i značenje ustavnopravne norme. Odluke ustavnog suda po svojoj pravnoj prirodi predstavljaju izvor prava te ona kao takve, uključujući i njegova pravna shvaćanja (koja se uz meritorna pitanja ističu u tzv. interpretativnim odlukama), obvezuju ne samo onda kada su sadržana u dispozitivu (izreci) odluke, već i onda kada se nalaze u njezinom obrazloženju.

 

  1. J. Omejec, Kontrola ustavnosti ustavnih normi, Godišnjak Akademije pravnih znanosti Hrvatske, Zagreb, 2010., str. 11.

 

  1. R. Albert, Constutional Handcuffs, 42 Ariz. ST. L. J. 663 (2010); str. 678-698 preuzeto sa: https://henionline.org/HOL/Page?handle=hein.journals/arzjl42&div=23&start_page=663&collection=journals&set_as_cursor=0@men_tab=schrresults (24. 05. 2018.), navedeno prema: V. Zlatić, Razvoj, značaj i uloga nepromjenjivih dijelova ustava, http://hrcak.srce.hr>, str. 28.

 

  1. Kada je u pitanju klasifikacija (tipologija) ustavnih načela, za ovu temu posebno je značajna ona koja razlikuje ustavna načela prema tome da li se njima ostvaruje i štite fundamentalni ciljevi ustavnog poretka ili neki drugi koji se odnose na ustavne ciljeve i vrijednosti, ali koji nisu temeljni. Tako razlikujemo prava i neprava ustavna načela. Razumljivije i konkretnije, prava ustavna načela su ona čijom bi promjenom došlo i do izmjene ustavnog identiteta države (npr. federalno načelo naspram unitarnog, parlamentarno naspram predsjedničkog, podjela vlasti naspram jedinstva vlasti). Nepravna ustavna načela, premda važna za funkcioniranje pravnog poretka, ne diraju u ustavni identitet ili bar ne u njegove temelje, tako da njihovom izmjenom ili izostavljanjem suštinski neće doći do promjene ustavnog poretka (npr. načelo neposrednosti, odnosno posrednosti izbora, načelo ustavnosudske zaštite ljudskih prava, načelo nadmoći sistemskih zakona nad posebnim zakonima (šire vidi: V. Petrov, cit. dj. str. 500.). S obzirom na činjenicu da bi izmjenom ili izostavljanjem načela konstitutivnosti naroda došlo do promjene političkog poretka, odnosno ustavnog uređenja BiH, nedvojbeno je, kako smo već kazali, da navedeno načelo koje čini temeljni i konstitutivni element (jedan je od najvažnijih elemenata) ustavnog identiteta BiH, spada u prava ustavna načela.

 

  1. Ustav (Temeljni zakon) Njemačke explicite propisuje klauzulu vječnosti, ali isti ne utvrđuje nadležnost svoga Saveznog ustavnog suda da vrši kontrolu ustavnosti ustavnih amandmana, ali je praksa pokazala da ovaj Sud štiti ustavna prava, ustavna načela i odredbe koje predstavljaju identitet ustava, odredbe koje su toliko temeljne i izraz su prava u tolikoj mjeri da imaju prednost i pred ustavom, te obvezuju čak i ustavotvorca. Valja napomenuti da je ustavni sustav Indije je otišao i korak dalje. Njihov Ustav ne sadrži niti klauzulu vječnosti niti ustavnu nadležnost Vrhovnog suda da vrši kontrolu ustavnih amandmana, pa je, ipak, navedeni Sud zauzeo stav da ima nadležnost štititi Ustav i od takvih povreda (npr. predmet Minerva Mills Ltd. v Union of India, AIR 1980 SC 1789, navedeno prema B. Kostadinova, Ustavni identitet, Dvadeseta obljetnica Ustava RH, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Zagreb, 2011., str. 324.)

 

  1. A. Bačić, Ustav Republike Hrvatske i najviše vrednote ustavnog poretka, str. 19.: Nema jasne distinkcije između vrednota i načela, jer je dosta vrednota koje su ujedno i principi. Prema mišljenju profesora Pravnog fakulteta u Beogradu Vladana Petrova, „(…) teško je napraviti jasniju liniju razgraničenja između ustavnih načela i ustavnih vrednota, što pokazuje i Ustav Republike Hrvatske“, koji spominje i vrednote i načela.(…) Da li su ustavna načela i ustavne vrednote sinonimi? Da li se ustavne vrednote sastoje od ustavnih načela ili su bar pojedine ustavne vrednote i ustavna načela (npr. vladavina prava)“. U svakom slučaju (…) razlikovanje između načela i vrijednosti u praksi nije izvodljivo“ (V. Petrov, Ustavna načela uopće i u Republici Srbiji, Pravni život br. 12/2016., Beograd, str. 502-504. Identičnoga stava su i: LJ. Ožegović, cit. dj. str. J. Hušić, Ustavna klauzula vječnosti, značaj i smisao, Pravna misao broj 11-12, Ministarstvo pravde Federacije BiH, Sarajevo, 2018., str. 11.); Tako je Alija Izetbegović u svome komentaru pregovora oko Daytonskoga ustava kazao: „Već sam rekao da smo u Bosni takvoj kava jest, prisiljeni da biramo između podjele teritorija i podjele vlasti, ili, da budem precizniji, ili puna vlast u podijeljenoj Bosni, dakle, na dijelu teritorija, ili podijeljena vlast u cjelovitoj Bosni (A. Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini, HKD Napredak, Mostar, str. 42-43.).

 

  1. Tako će Mato Tadić, predsjednik US BiH i sudionik pregovora u Daytonu napisati da se „(…) konstitutivnost naroda u Preambuli Ustava pojavila poslije dužeg inzistiranja Hrvata, tek u šestoj radnoj verziji Ustava“ (M. Tadić, Ustavnopravni položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u BiH, Mostar, 2016. str. 291.).

 

  1. D. Čepo, Parlamenti i skupštine: demokratski deficiti Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Studia lexicographica, god 8, br. 2(15), Zagreb, 2014., str. 66.

 

  1. A. Bačić, Ustav Republike Hrvatske i najviše vrednote ustavnog poretka, str. 1.; Načelo konstitutivnosti naroda zaista ima integrativnu funkciju i to kroz prizmu činjenice da nepriznavanje ovoga načela znači nepriznavanje posebnih nacionalnih identiteta, jer se nacionalne grupe mogu osjećati privržene široj državi samo pod uvjetom da ta ista država priznaje i uvažava njihovo zasebno etno-nacionalno postojanje. Najbolji primjer za potvrdu navedenoga svakako je Švicarska Konfederacija (vidi šire: W. Kymlicka, Multicultural Citizenship, Clarendon Press, Oxford 1995., str. 13.).

 

  1. Vidi tako V. Zlatić, cit. dj., str. 25.; Klauzula vječnosti gubi svoj raison d’ etre na društveno trusnim područjima kao što je Balkanski poluotok, gdje je za samo jedno stoljeće (1850. – 1950.) došlo do smjene nekoliko carstava.

 

  1. Isto, str. 42.

 

  1. Mile Lasić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru smatra da je (M)illov imperativ o pretvaranju nužnosti zajedničkog života u vrlinu „(…) otvorio prostor za nastajanje bh. „političke zajednice ili voljne nacije“, po uzoru na političko-kulturološko zrenje u Švicarskoj (kon)federaciji“, te da nas „(…) pervertirani povijesni narativi koji govore o političkom kontinuitetu kojega nema ili o bh. naciji, kao o nečemu što već postoji (jer je navodno ona, a ne RBiH primljena u UN 22. 05. 1992.), čime izravno niječu nužnost strpljivog i pažljivog, stupnjevitog formiranja bh. političke zajednice, ili demosa u budućnosti. Opredjeljujući se, i de facto i de iure, za naciju prisile, umjesto nacije volje, svi koji polaze od jedne političke nacije u BiH vrše kulturološko i pravno-političko nasilje nad BiH, uostalom kao i oni koji žele dovesti do krajnjih konzekvenci postojanje tri nacije u tri skoro pa odvojena geopolitička prostora“( M. Lasić, Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas, Rabic, Synopsis, Sarajevo, 2014., str. 8-9.).

 

IDPI / Uredništvo
IDPI / Uredništvo
Sve izvorne objave mogu se prenositi djelomično ili u cijelosti uz obavezno navođenje izvora. Navođenje izvora može biti u punom nazivu: Institut za društveno-politička istraživanja (www.idpi.ba); ili kratkom: IDPI (www.idpi.ba).
spot_img

Zadnje objavljeno