Temeljne značajke i uzroci krize političkog sustava Bosne i Hercegovine

I Konstitutivnost naroda kao temelj političkog sustava BiH

I-1. Uvod – konstitutivnost naroda kao bit društva i države BiH

Specifično temeljno načelo, bit društva i države BiH je načelo konstitutivnosti tri naroda: Bošnjaka (prijašnjih Muslimana), Srba i Hrvata. Tijekom cijele moderne povijesti u BiH su postojale tri identitetski utemeljene zajednice koje su činile ogromnu većinu stanovništva zemlje i imale neki oblik i stupanj autonomije. U Otomanskom razdoblju bio je to sustav „mileta“. U Austro-Ugarskoj, konfesionalni ključ i viralno načelo kod popunjavanja članova Sabora te načelo rotacije i pariteta kod obavljanja funkcija. Najpoznatija i najpreciznija formula trokonstitutivnosti navedena je u odluci ZAVNOBiH-a iz 1943.: BIH „nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska“. U SRBiH, u okviru SFRJ, sve su se bitne funkcije usklađivale s načelom nacionalnog ključa pa tako i Predsjedništvo SRBiH koje se sastojalo od 9 članova. Republika BiH također nije imala institut Predsjednika nego Predsjedništva RBiH koje se sastojalo od 7 članova. Alija Izetbegović, na primjer, nikada nije bio predsjednik BiH nego predsjedatelj Predsjedništva.

Priznavanje i ustavno-pravno operacionaliziranje konstitutivnosti tri naroda bilo je uvjet međunarodnog priznanja BiH od strane SAD i Europske zajednica, kao i temelj Lisabonskog sporazuma iz 1992. godine, prema kojem je BiH bila ustrojena u tri nacionalno definirana kantona. Konstitutivnost tri naroda je bila i sastavni dio svakog predloženog mirovnog sporazuma – Vance-Owen (10 nacionalno definiranih provincija), Owen-Stoltenberg (tri republike), Plan Kontaktne skupine (dva entiteta) – uključujući i Washingtonski (federacija nacionalno definiranih kantona) i Daytonski sporazum (dva entiteta i tri konstitutivna naroda). Načela na kojima je sklopljen i izgrađen Daytonski mirovni sporazum (DMS) nisu nastala niti izmišljena u Daytonu nego imaju svoje duboko povijesno, društveno i političko utemeljenje. Najkraća definicija daytonske BiH glasi: „država dva entiteta i tri konstitutivna naroda“ – naravno i Ostalih, to jest, nacionalnih manjina i nacionalno neopredijeljenih. Stoga se pojavila dilema što je u daytonskoj BiH izvornije – entiteti ili konstitutivni narodi. Ustavni sud BiH je odlukom U-5/98 još 2000. godine potvrdio da je načelo konstitutivnosti tri naroda bit, odnosno temeljno ili natkrovljujuće načelo Ustava BiH, a time i cijeloga DMS, te da s tim načelom trebaju biti usklađena sva ostala ustavna načela i sve pravne i zakonske norme kroz koje se to načelo operacionalizira i institucionalizira. Dakle, konstitutivnost i međusobna jednakopravnost Bošnjaka, Hrvata i Srba je bit, temeljna karakteristika današnje BiH i njenoga Ustava, odnosno DMS-a.

I-2. Konstitutivnost i demokratsko, tj. legitimno političko predstavljanje

„ (…)Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine“

Iz preambule Ustava BiH vidljivo je kako je ustavotvorac označio Bošnjake, Hrvate i Srbe kao konstitutivne narode. Time je Ustav BiH svakom od tri konstitutivna naroda dao status „specifičnog demosa“ odnosno „naroda iz kojeg proistječe demokratska i legitimna vlast“. Stoga, svaki konstitutivni  narod čini zasebnu izbornu jedinicu, specifični demos iz kojeg se biraju politički zastupnici tog konstitutivnog naroda u tijela vlasti namijenjena kolektivnom zastupanju (Predsjedništvo BiH, Domovi naroda PS BiH i Parlamenta FBiH, Vijeće naroda RS).

Legalitet i legitimitet demokratske vlasti stječe se na izborima na kojima „narod iz kojeg proistječe demokratska i legitimna vlast“ bira svoje političke zastupnike. Stoga je u zastupničkoj demokraciji neka vlast legitimna samo ukoliko je izraz većinske izborne volje naroda (specifičnog demosa) kojega ta vlast zastupa/predstavlja. Pored tri konstitutivna naroda, Ustav BiH je i svim građanima-državljanima BiH dodijelio status „specifičnog demosa“ odnosno „naroda iz kojeg proistječe demokratska i legitimna vlast“ za ona tijela i institucije koje su Ustavom BiH namijenjene zastupanju građana-državljana.

I-3. Dvodomnost parlamenata

Zbog dvostruke konstitutivnosti, s jedne strane građana-državljana, a s druge konstitutivnosti tri naroda, BiH je uređena kao dvodomna parlamentarna demokracija. Parlament na razini države, kao i entitetski parlamenti sastoje se od dva doma: Zastupničkog doma (donji dom) i Doma naroda (gornji dom). Građani-državljani svoju ustavnu konstitutivnost upražnjavaju kroz Zastupničke domove (ZD), a konstitutivni narodi svoju konstitutivnost upražnjavaju kroz Domove naroda (DN). Dakle, u BiH su konstitutivni Bošnjaci, Hrvati i Srbi, ali i svi građani-državljani bez obzira na njihovu nacionalnu ili narodnu (ne)pripadnost.

Osnovni uvjet konstitutivnosti građana-državljana, kao i Bošnjaka, Hrvata i Srba kao specifičnih demosa je legitimitet zastupanja. U skladu s legitimitetom zastupanja, za ZD PS BiH mogu glasovati svi građani-državljani BiH, a za ZD entiteta mogu glasovati samo građani tog specifičnog entiteta – građani FBiH za ZD P FBiH, a građani RS za NS RS. Nelegitimno i nezakonito bi bilo da neki građani iz FBiH ili RS-a ne mogu glasovati za ZD PS BiH, jer je on zajednički građanima oba entiteta, kao što bi nelegitimno i nezakonito bilo da građani FBiH mogu glasovati za NS RS, ili pak građani RS za ZD P FBiH, tj. za tijela entiteta kojega nisu građani. Po analogiji, u skladu s legitimitetom zastupanja konstitutivnih naroda u onim tijelima vlasti koja su po Ustavu BiH namijenjena takvoj vrsti zastupanja, u izbornom procesu za npr. hrvatske klubove u domovima naroda i na razini države i na razini entiteta mogu sudjelovati samo Hrvati. U izboru zastupnika za hrvatske klubove u domovima naroda ne mogu sudjelovati ni Bošnjaci ni Srbi jer oni imaju svoje klubove u domovima naroda. Dakle, legitimitet zastupanja u hrvatskim klubovima domova naroda proistječe samo i jedino iz Hrvata, odnosno građana-birača koji su se na službenom popisu stanovništva izjasnili kao Hrvati. Miješanje Bošnjaka i Srba u izbor hrvatskih zastupnika u domovima naroda je stoga nelegitimno i protuustavno. Analogno vrijedi i za Bošnjake i za Srbe.

I-4. Tročlano Predsjedništvo BiH

Ista vrsta legitimiteta zastupanja vrijedi i za tročlano Predsjedništvo BiH. Predsjedništvo BIH nije namijenjeno prostom zastupanju svih građana-državljana BiH, jer da jest, BiH ne bi imala tročlano Predsjedništvo nego jednoga Predsjednika. Tročlano Predsjedništvo BiH nije namijenjeno niti zastupanju entiteta, jer da jest, Predsjedništvo ne bi imalo tri nego dva člana, koliko je i entiteta. Jedini logičan i ispravan odgovor na pitanje zašto BiH ima tri člana Predsjedništva jest: zato jer po Ustavu BiH ima tri konstitutivna naroda.

To potvrđuje i činjenica da Ustav BiH i Izborni zakon (IZ) BiH imenuju te članove: Bošnjak, Hrvat i Srbin. Time se još jednom uspostavlja nedvosmislena i neporeciva veza između: 1) člana Predsjedništva BiH koji je označen kao Hrvat i 2) Hrvata kao konstitutivnog naroda, odnosno Hrvata kao specifičnog demosa iz kojeg se bira Hrvatski član Predsjedništva BiH. Analogno vrijedi i za Bošnjake i za Srbe, odnosno za preostala dva člana Predsjedništva BiH. Ustav BiH je točno, nedvosmisleno i neporecivo utvrdio iz kojeg konstitutivnog naroda pojedini član Predsjedništva BiH dobiva svoj izborni legitimitet. Ustav BiH eksplicitno navodi kako Hrvatski član Predsjedništva BiH svoj veto šalje na potvrdu u Hrvatski klub DN P FBIH, Bošnjački član u Bošnjački klub DN P FBIH, a Srpski član u NS RS. Ustav BiH, dakle, na dvije razine uspostavlja jasnu i neporecivu vezu između Hrvata kao konstitutivnog naroda, hrvatskih klubova u domovima naroda i Hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Isto vrijedi i za Bošnjake i za Srbe. Dakle, Ustav BiH je dodijelio Hrvatima, Bošnjacima i Srbima, kao konstitutivnim narodima, status specifičnih demosa iz kojih proistječe izborni legitimitet za Hrvatski, Bošnjački i Srpski klub naroda (isto važi i na entitetskoj razini) kao i za Hrvatskog, Bošnjačkog i Srpskog člana Predsjedništva BiH. Stoga je nelegitimno i neustavno da Bošnjaci i/ili Srbi sudjeluju u izboru hrvatskih zastupnika u domovima naroda kao što je nelegitimno i neustavno da Bošnjaci i/ili Srbi sudjeluju u glasovanju za Hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Isto vrijedi i za Bošnjake i za Srbe, odnosno, njihove zastupnike u domovima naroda i Predsjedništvu BiH.

Legitimitet zastupanja je bit, temeljno načelo pojma konstitutivnosti naroda. Narod kojemu izborni sustav ne osigurava mogućnost da samostalno i slobodno, isključivo svojom izbornom voljom izabere svoje zastupnike u tijela vlasti koja su Ustavom BiH namijenjena zastupanju konstitutivnih naroda, nije konstitutivan narod. Izborni zakon koji svakom konstitutivnom narodu ne jamči legitimitet zastupanja na svim administrativno-političkim razinama namijenjenim takvome zastupanju nije u skladu s Ustavom BiH, stoga se takav izborni sustav odnosno zakon nužno treba smatrati neustavnim, a izborni rezultati koje on proizvodi nelegitimnim. Prethodno navedeno glavna je značajka odluke Ustavnog suda BiH u slučaju Ljubić.

Legitimitet zastupanja građana-državljana kao i legitimitet zastupanja sva tri konstitutivna naroda stoga se nužno nameće kao osnovni preduvjet ustavnosti i legitimiteta ne samo izbornog procesa nego i zakonodavne i izvršne vlasti na razini entiteta i države. Ukoliko nije osiguran legitimitet zastupanja građana-državljana s jedne te legitimitet zastupanja Hrvata, Bošnjaka i Srba s druge strane onda ni zakonodavna ni izvršna vlasti nisu legitimne ni ustavne, niti na razini entiteta niti na razini države.

I-5. Dvoentitetsko uređenje i slučaj Ostalih

Kada bi BiH bila država bez entiteta, ili kada bi imala onoliko entiteta koliko ima i konstitutivnih naroda, bilo bi lakše i jednostavnije institucionalno i izborno operacionalizirati načelo konstitutivnosti tri naroda. S obzirom da je daytonska BIH država tri konstitutivna naroda i dva entiteta, njen ustavno-pravni aranžman i izborni sustav, pored prava i interesa konstitutivnih naroda te svih građana-državljana, uzima u obzir i prava, poziciju i interese entiteta. Ta činjenica usložnjava unutarnji ustroj, političke odnose i  izborni proces.

Pored toga, u BiH postoji i građani-državljani koji ne pripadaju ni jednom od tri konstitutivna naroda – takozvana grupa Ostalih naroda i građana (skraćeno: Ostali). Ustavno-pravni status Ostalih u BiH analogan je statusu nacionalnih manjina u jednonacionalnim državama poput Slovenije, Hrvatske, Srbije, itd.

Politički i izborni status Ostalih predmet je različitih polemika i sudskih odluka. Najpoznatije su presude Europskoga suda za ljudska prava (ESLJP) iz Strasburga u slučajevima Sejdić-Finci (S-F), Zornić i Pilav. Premda Ostali skupa sa svim građanima BiH i njenih entiteta svoju konstitutivnost u izbornom sustavu upražnjavaju kroz zastupničke domove, ESLJP smatra kako pripadnici grupe Ostalih trebaju imati pravo i mogućnost aktivno sudjelovati i u procesu izbora za domove naroda i Predsjedništvo BiH na način da se mogu kandidirati i da mogu birati i u tom dijelu izbornog procesa. Pri razmatranju ove tematike korisno je vidjeti kako je ovo pitanje riješeno u državama koje su unutarnjim ustrojem slične BiH. Primjer Cipra, Južnoga Tirola i regije Bruxelles s jedne te BiH s druge strane zorno svjedoči kako se mnogo veći stupanj uvažavanja prava Ostalih očekuje i traži od mlade i nestabilne države koja čeka pred vratima Europske Unije nego od onih država koje su njene dugogodišnje punopravne članice i u kojima su smještene središnje EU institucije.

Na Cipru ustav definira samo dvije zajednice državljana: “Grčku zajednicu čine svi državljani Republike koji su porijeklom Grci i čiji je materinski jezik grčki, oni koji dijele grčku tradicionalnu kulturu, kao i oni koji pripadaju grčkoj pravoslavnoj crkvi. Tursku zajednicu čine građani Republike koji imaju tursko porijeklo i čiji je materinski jezik turski, oni koji njeguju tursku kulturnu baštinu i oni koji su muslimani.” Državljani Cipra koji nisu ni Grci ni Turci – uključujući članove tri priznate vjerske manjine, Armence, Latine i Maronite, moraju napraviti izbor “žele li pripadati grčkoj ili turskoj zajednici kao pojedinci, ali ako pripadaju nekoj vjerskoj grupi, onda moraju optirati kao pripadnici vjerske grupe.”

U Južnom Tirolu, bogatoj autonomnoj regiji Italije, “Proporz Dekret” iz 1976. propisuje da pozicije u javnoj upravi, uključujući i pravosuđe, proporcionalno trebaju zauzimati Nijemci, Talijani i Ladini u skladu sa rezultatima posljednjeg popisa stanovništva. Na svakom popisu stanovnici se moraju izjasniti o svojoj pripadnost jednoj od tri jezične grupe. Oni koji ne pripadaju nijednoj ipak moraju izabrati jednu od te tri. Kopija izjave o izjašnjenju se čuva na sudu i relevantna je kad se netko kandidira za određenu administrativnu dužnost.

Za kraj, tu je regija Brisel, jedna od tri regije u Belgiji pored Flandrije i Valonije. Kada se kandidat natječe za regionalni parlament Brisela, on ili ona se najprije mora izjasniti kojoj jezičnoj grupi pripada (francuskoj ili nizozemskoj/flamanskoj). Ova odluka važi do kraja života. Svaki kandidat koji se kandidira na dužnost koja pripada jednoj jezičnoj grupi nikad kasnije se ne može kandidirati za dužnost koja pripada drugoj grupi. Onaj ko govori nizozemski/flamanski nikada ne može postati premijer regije Brisel. Autor knjige “Kako netko može ne biti zainteresiran za povijest Belgije” također je primijetio da je na izborima u Briselu “nelegalno kandidiranje višejezičnih stranaka”.

Možda, kada se radi o fleksibilnom prihvaćanju nacionalne raznolikosti, BiH može nešto naučiti od glavnoga grada Europe?

Pored presuda ESLJP-a koje čekaju na provedbu, još uvijek nije provedena ni odluka Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić koja traži da se u izbornom procesu osigura provedba načela legitimnog zastupanja tri konstitutivna naroda na svim administrativno-političkim razinama na kojima je Ustavom BiH predviđen taj način zastupanja. Imamo i odluku Ustavnog suda BiH iz 2000. godine na osnovu apelacije Alije Izetbegovića (tzv. odluka o konstitutivnosti) koja nalaže da sva tri naroda (Bošnjaci, Hrvati i Srbi) budu konstitutivni ne samo na razini države već i na razini oba entiteta. Odluke Ustavnog suda BiH proglašavaju konstitutivnost Bošnjaka, Hrvata i Srba „natkrovljujućim načelom“ Ustava BiH i nalažu legitimno zastupanje sva tri konstitutivna naroda na svim administrativno-političkim razinama namijenjenim takvom zastupanju, a odluke ESLJP traže da se pripadnicima Ostalih osigura pravo kandidiranja i biranja i za domove naroda i Predsjedništvo BiH (S-F i Zornić) te pravo Bošnjacima iz RS da mogu sudjelovati u procesu izbora bošnjačkog člana Predsjedništva BiH neovisno o svojoj entitetskoj, a sukladno nacionalnoj pripadnosti (Pilav).

Glavni problem s provedbom presuda ESLJP i Ustavnog suda BiH je namjera be-ha unitarista i njihovih međunarodnih pokrovitelja da presude ESLJP iskoriste za negiranje i ukidanje načela konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti tri naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba – a) premda ESLJP to ne traži u svojim presudama, b) premda su takve namjere protuustavne i antidaytonske i c) premda je Ustavni sud BiH donio odluke u kojima se konstitutivnost tri naroda potvrđuje kao temeljno ili natkrovljujuće načelo Ustava BiH i DMS te naložio da se to načelo dosljedno provede na svim administrativno-političkim razinama u BiH. Unitaristi i njihovi pokrovitelji, dakle, zagovaraju nepoštivanje Ustava BiH, neprovođenje odluka Ustavnog suda BiH i kršenje DMS te namjeravaju i pokušavaju u potpunosti promijeniti karakter države BiH kao države tri konstitutivna i međusobno jednakopravna naroda. O kakvoj „vladavini prava“ i „borbi protiv korupcije“ u BiH može biti riječi kada se ne poštuje i ne provodi međunarodni sporazum kojeg su bosanskohercegovački predstavnici potpisali skupa s predstavnicima vodećih svjetskih država, kada se ne poštuje i ne provodi Ustav BiH niti odluke Ustavnog suda BiH?!?

Osnovni kriterij političkog pozicioniranja u BiH je odnos prema ustavnom načelu konstitutivnosti tri naroda. Politike i agende koje prihvaćaju i uvažavaju normu trokonstitutivnosti su konsocijacijske i federalističke politike. Politike koje ne negiraju načelo konstitutivnosti tri naroda spadaju u unitarističke politike. Drugi kriterij pozicioniranja je odnos prema multinacionalnom karakteru države BiH. Federalizam i konsocijacijska/konsenzualna demokracija prihvaćaju i operacionaliziraju višenacionalni karakter države BiH, dok ga unitarizam i separatizam negiraju. I unitarizam i separatizam državu mogu misliti i graditi samo kao jednonacionalnu unitarno-građansku državu.

Jedino ispravno rješenje ovoga pitanja je ono rješenje koje uvažava i provodi kako odluke Ustavnog suda BiH (konstitutivnost i Ljubić) tako i presude ESLJP (S-F, Pilav i Zornić). Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara izradio je takvo rješenje (Prijedlog) i predstavio ga javnosti (http://www.idpi.ba/temeljna-nacela-i-modeli-za-reformu-izbornog-zakona-bih/).

II Negiranje konstitutivnosti naroda kao temeljni uzrok sustavnih problema u funkcioniranju političkog sustava BiH

II-1. Je li daytonska struktura BiH glavni problem?

Kako i zašto je došlo do Daytonskoga ustroja BiH te zašto on ne funkcionira i tko je odgovoran za takvo stanje? Često se u javnim i stručnim raspravama o karakteru društva i države BiH može čuti mišljenje kako su složena unutarnja organizacija i glomazna administracija glavni razlozi nefunkcionalnosti države i njenih institucija. Komparativna analiza tih parametara s Belgijom i Švicarskom svjedoči kako je to samo djelomično točno. Glavni problem je očito negdje drugdje a ne u složenosti ustroja.

Parlamentarci u BiH, Švicarskoj i Belgiji

II-2. Podijeljeno i segmentirano društvo

Od samoga referenduma o neovisnosti 1992. godine BiH je bila podijeljeno i segmentirano društvo. Srbi iz BiH su željeli ostati u Jugoslaviji i nisu uopće sudjelovali na referendumu. Svoje pravo na Jugoslaviju ili secesiju od BiH bili su spremni izboriti i ratom. Dio Muslimana je bio za to da se ide na referendum i glasuje za neovisnost, a dio je smatrao da je to preuranjeno i previše rizično. I jedni i drugi su se u većoj ili manjoj mjeri zalagali za viziju „građanske BiH“ u kojoj bi Muslimani (kasnije Bošnjaci) u dogledno vrijeme postali „građanska većina“ a BiH muslimanska (bošnjačka) nacionalna država. Hrvati su se zalagali za neovisnu ali federalno uređenu BiH sastavljenu od tri nacionalno definirane federalne jedinice – takozvano Livanjsko pitanje. U ratu koji je nakon toga uslijedio sve tri strane su međusobno ratovale i time još više produbile prijeratne podjele i ojačale nepovjerenje između tri naroda. Kreatori DMS-a bili su potpuno svjesni da se takvo stanje dubokih ratnih, političkih, nacionalnih i društvenih podjela može nadvladati samo federalističko-konsocijacijskim (F-K) načelima i modelima organizacije društva i države. Stoga su ta načela primijenili na zatečeno stanje društvenih i političkih odnosa u BiH. Napravili su složen F-K aranžman koji se može definirati kao „država tri konstitutivna naroda i dva asimetrična entiteta“.

Zbog suprotstavljenih interesa njenih glavnih društvenih segmenata (tri naroda) i njihovih različitih vizija države, već tada je bilo jasno da će daytonska BiH teško funkcionirati. Stoga je bilo logično uspostaviti tijelo koje je zaduženo za provođenje DMS i poštivanje njegovih načela (Vijeće za provedbu mira/Peace Implementation Council – PIC i Ured Visokog Predstavnika/Office of High Representative – OHR).

Provedba DMS davala je pozitivne rezultate i išla u dobrome smjeru uvijek kada su odluke i aktivnosti OHR-a podržavale integrativne procese te izgradnju države i jačanje njenih institucija u skladu s duhom DMS i njegovim temeljnim načelima, načelima konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti tri konstitutivna naroda. Problemi su se usložnjavali i povećavali svaki put kada bi OHR ili neka druga organizacija međunarodne zajednice u BiH odstupila od daytonskih načela i stavila se na stranu i u funkciju unitarističkih politika i agendi. Umjesto da štite i provode ono što je napisano i potpisano u DMS, predstavnici međunarodne zajednice s vremenom su sve više podržavali, zagovarali i provodili unitarističke politike i agende (Barryevi i Petritschevi amandmani, Inzkova odluka da je 5 trećina od 17, prešutna podrška entitetskom udaru na državu kojeg pet bošnjačkih stranaka pokušava napraviti kroz Prijedlog zakona i drugo.).

 II-3. Sprega unitarizma i separatizma

Premda su po krajnjim i proklamiranim ciljevima i interesima međusobno isključivi, unitarizam i separatizam se operativno i funkcionalno slažu i preklapaju na jednom području. I jedan i drugi kao prvu fazu ostvarenja svojih krajnjih ciljeva smatraju  pretvaranje BiH iz države „tri konstitutivna naroda i dva asimetrična entiteta“ u državu „dva unitarno-građanska entiteta“. Sljedeća faza unitarističke agende bila bi ukidanje entiteta i pretvaranje cijele BiH u unitarno-građansku državu s bošnjačkom većinom, a separatističke osamostaljenje RS i njeno eventualno pripojenje Srbiji. Takvi scenariji, gotovo je sigurno, BiH vode prema novom ratu. Glavni izvođači radova spomenute prve faze transformacije BiH su akteri unitarističkih politika i agendi koji skupa s međunarodnim zagovarateljima i podržavateljima u posljednje vrijeme sve agresivnije i brutalnije rade na relativiziranju, obesmišljavanju i ukidanju hrvatske konstitutivnosti i pretvaranju Federacije BiH u unitarno-građanski, odnosno bošnjački entitet. Glavna pravna prepreka tome procesu je ustavno načelo konstitutivnosti, a glavna politička prepreka Hrvati i njihovi legitimni politički predstavnici. Stoga su unitaristi i njihovi podržavatelji kreirali javni narativ (spin) kako je načelo konstitutivnosti zastarjelo, antidemokratsko i u suprotnosti s europskom pravnom i političkom stečevinom te kako su Hrvati i njihovi legitimni politički predstavnici glavni uzrok blokada i nefunkcionalnosti države, oni koji razgrađuju BiH tražeći više prava nego što im pripada. Istina je upravo suprotna. Konstitutivnost naroda je temeljno/natkrovljujuće načelo Ustava BiH. Švicarska, Belgija, Cipar, Italija, Austrija, Nizozemska i Velika Britanija, među ostalima, pa i sama EU, svjedoče kako je načelo konstitutivnosti, s drugim nazivima ali vrlo sličnim sadržajima i konotacijama, sastavni dio europske pravne i političke stečevine. S obzirom da bošnjačka nacionalna politika preferira djelovanje u rasponu od unitarizma preko regionalizma do nekih elemenata konsocijacije, hrvatska na potezu konsocijacija-federalizam, a srpska u rasponu od federalizma preko konfederalizma do nekih elemenata separatizma, ispravno je i istinito zaključiti kako jedino hrvatska politika u cijelosti ostaje u legitimnim okvirima Ustava BiH i Daytonskog sporazuma. Hrvati u BiH niti imaju niti traže prava koja im ne pripadaju, dapače, u praksi ih imaju mnogo manje nego što im Ustav BiH i DMS garantiraju. Oni koji Hrvatima otimaju i negiraju ustavna i daytonska prava, borbu hrvatskih legitimnih predstavnika za očuvanje istih te poštivanje ustavnih i daytonskih načela proglašavaju blokadama, ekstremizmom, maksimalističkim zahtjevima i razgradnjom države. Kao što smo već rekli, krajnji cilj toga javnog narativa (spina) je ukidanje ustavne kategorije konstitutivnosti i pretvaranje najprije Federacije BiH u entitet s bošnjačkom većinom, a onda i cijele države BiH.

II-4. Kroz provođenje Daytona do njegovog nadvladavanja

S obzirom da uspjeh F-K modela i aranžmana ovisi o tome kako i koliko ih prihvaćaju oni na koje se ti aranžmani odnose, s punim pravom se može ustvrditi kako su za nefunkcionalnost i neučinkovitost daytonske BiH najodgovorniji oni koji zagovaraju, podržavaju i provode bilo unitarističke, bilo separatističke politike i agende. Unitaristički i separatistički ciljevi i interesi nespojivi su i izravno suprotstavljeni temeljnim daytonskim načelima, stoga u njima treba tražiti glavne uzroke nefunkcionalnosti i nestabilnosti daytonske BiH, a ne u kompliciranoj daytonskoj ustavno-pravnoj strukturi, niti u hrvatskim zahtjevima za poštivanje i provođenje načela konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti konstitutivnih naroda. Konglomerat unitarističkih načela, agendi i politika s jedne, te separatističkih s druge strane zapravo nikada nije ni dao šansu DMS-u da zaživi i profunkcionira u punom opsegu. Dayton ne samo da nije potrošen, nego rješenja akutnih i kroničnih kriza treba tražiti kroz povratak Daytonu i njegovu temeljnom načelu konstitutivnosti. Iskustva drugih zemalja, poput Švicarske, ili pak Austrije i Nizozemske, koje su svoje unutarnje podjele uspjele premostiti i nadvladati federalističkim, odnosno konsocijacijskim modelima i aranžmanima svjedoči o nužnosti i korisnosti takvih modela. Da se DMS više poštovao, dosljednije provodio i mijenjao u skladu s vlastitim duhom i temeljnim načelima, politička situacija u BiH danas bi bila mnogo stabilnija a društvo u mnogo većoj mjeri integrirano. Tek u tom slučaju bismo bez stresa i straha mogli otvoriti argumentiranu javnu raspravu o elementima i aranžmanima Ustava BiH i DMS-a koje bi valjalo promijeniti i nadograditi kako bi država bila funkcionalnija, uspješnija i  prosperitetnija, a samim time i poželjnija svim njenim narodima i građanima.