TREBA LI REDUCIRATI OBUJAM NADLEŽNOSTI DOMA NARODA PARLAMENTA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE? (I)

Boris Barun

SAŽETAK:

Svjedoci smo da se u javnom prostoru već duže vrijeme provlače stavovi o potrebi reduciranja obujma nadležnosti Doma naroda Parlamenta Federacije BiH. Ovo pitanje, koje, supstancijalno, podrazumijeva promjenu pravne naravi navedenog gornjeg doma legislatora većeg bosanskohercegovačkog entiteta, došlo je u središte pozornosti netom i tijekom pregovora koji su se vode oko izmjena Izbornog zakona Bosne i Hercegovine. Smanjenje ovlasti Doma naroda, odnosno njegovo razvlašćivanje, je zahtjev koji je proistekao iz zajedničkog stava intelektualnih i političkih elita najbrojnijeg konstitutivnog naroda i on, matematičkim rječnikom kazano, predstavlja njihov zajednički nazivnik. Ovaj zahtjev, temelje na isticanju postojanja demokratskog deficita navedenog sastavnog dijela Parlamenta FBiH, smatrajući da je ta deficitarnost do izražaja pogotovo došla nakon donošenja presude Ustavnog suda BiH u predmetu „Ljubić“. Takav “oslabljeni“ demokratski legitimitet gornjeg doma Parlamenta FBiH stavljaju u korelaciju s njegovim obujmom nadležnosti, zaključujući da takav Dom, s manjkavim demokratskim legitimitetom, treba razvlastiti, odnosno onemogućiti mu da ima puni zakonodavni kapacitet, te da kao takav, jednostavno, ne može biti ravnopravan Zastupničkom domu Parlamenta FBiH. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu činjenicu da su BiH i FBiH političko teritorijalne zajednice sa najdublje podijeljenim društvima u Europi, u radu će biti potrebno, kao primarno, odgovoriti na pitanje: što je demokracija u takvim, pluralnim (podijeljenim) društvima, te, kao drugo, ali ne manje važno: kako se u njima određuje demokratski legitimitet gornjih domova, odnosno pate li ti domovi od manjka (deficitarnosti) demokratskog legitimiteta? U sklopu ove potonje nedoumice, biti će, također, potrebno odgovoriti na pitanje: da li je, s obzirom na činjenicu da je Federacija BiH višenacionalna konsocijacijska federacija, tip legitimiteta na kojem se zasniva djelovanje njenog gornjeg doma jednostavno drukčiji od tipa legitimiteta na kojem je utemeljen Zastupnički (donji) dom Parlamenta FBiH? Ova rasprava bi trebala dati i odgovor na pitanje: da li smanjenje nadležnosti Doma naroda Parlamenta BiH znači i njegovo ukidanje i pretvaranje ovog entiteta u unitarno uređenu federalnu jedinicu BiH? Kako se ova analiza, mutadis mutandis, može primijeniti i na Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, tijekom rasprave, uz entitetski Dom naroda, u istom kontekstu, vrlo često, ćemo se doticati i državnog Doma naroda i Bosne i Hercegovine.

1. Uvod

Nakon donošenja presude Ustavnog suda BiH (u daljnjem tekstu: US BiH) broj U-23/14 (poznatija kao presuda u predmetu „Ljubić“), predstavnici političkih i intelektualnih elita iz Sarajeva (sarajevske pravno-političke škole, kako ih naziva Dražen Pehar),[1] pokrenuli su koordiniranu akciju utvrđivanja i intenzivnog zagovaranja (promicanja) stavova koji smjeraju ka reduciranju obujma nadležnosti Doma naroda Parlamenta Federacije BiH (u daljnjem tekstu: DN P FBiH), s krajnjim ciljem da on u budućnosti odlučuje samo o pitanjima koja se tiču vitalnog nacionalnog interesa, a argumentirajući to s neutemeljenošću i neodrživošću egalitarnog dvodomnog sustava u Parlamentu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Parlament FBiH), odnosno ravnopravnosti njegovih domova, kao i neutemeljenošću i neodrživosti asimetričnih ustavnih rješenja entiteta u pogledu ustroja i nadležnosti Vijeća naroda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VN RS) i DN PFBiH, odnosno entitetskih zakonodavnih tijela.[2] Treba kazati da je ova tema aktualizirana, prilično očekivano, odmah nakon donošenja navedene presude US BiH, prvenstveno od predstavnika akademske zajednice, pred samo donošenje presude u predmetu U-4/18,[3] te, što je posebno važno i simptomatično, ona je zauzimala i, vrlo je izvjesno da će i dalje zauzimati važno mjesto u cijelom pregovaračkom procesu oko izmjena Izbornog zakona BiH (u daljnjem tekstu: IZ BiH) i njegova usklađivanja s gore navedenom presudom US BiH i presudama Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP; presuda Sejdić i Finci, Zornić, Šlaku itd., a sve protiv BiH), gdje, očekivano, dominantniju ulogu ima politički establishment, nego intelektualna zajednica,[4] zahvaljujući vještom ubacivanju ove teme od strane bošnjačke strane u navedeni proces,[5] a čini se da im je vjetar u leđa, dodatno, ali neutemeljeno, dao i popis iz 2013. godine koji je objavljen 2016. godine.[6] Treba skrenuti pozornost da pripadnici navedene škole kada govore o reduciranju nadležnosti DN PFBiH na odlučivanje samo o pitanjima koji se tiču vitalnog nacionalnog interesa, ne staju samo na tome, nego idu korak dalje, pa pod sužavanjem obujma nadležnosti gornjeg doma Parlamenta FBiH podrazumijevaju i redukciju sadržaja instituta vitalnog nacionalnog interesa (koji je sada definiran člankom IV.A.17a Ustava FBiH)  i njegovo svođenje, isključivo, na pitanja nacionalnog (prije bi mogli kazati, etničkog) identiteta, a što se sve opet uklapa u davno iznijeti stav Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, koji je, između ostaloga, utvrdio da se „(U) drugim multietničkim državama, kolektivna prava štite u strogo ograničenom obujmu i da se ta zaštita svodi na zaštitu uskog kruga oblasti kao što su obrazovanje, kulturu, religiju i sl.“[7] Iz navedenoga je jasno da pripadnici sarajevske pravno-političke škole smjeraju ka utvrđivanje vrlo uske „liste“ pitanja od vitalnog nacionalnog interesa, taksativno ih nabrajajući te određujući da taj cijeli sustav funkcionira na principu numerus clausus, što znači da za svako dodatno pitanje vitalnog nacionalnog interesa nema mjesta. Ovakav stav je neodrživ i to prvenstveno iz razloga što konstitutivni narodi zajedno sa građanima vrše suverenu vlast (vrše je posredstvom svojih izaslanika u DN PFBiH), a to vršenje suverene vlasti podrazumijeva i stvaranje pravnog poretka, što, obuhvaća i određivanje vitalnih nacionalnih interesa. Tako „(…) suveren može definirati vitalne nacionalne interese kako god mu je volja, jer on nije pravno ograničen u vršenju ustavotvorne vlasti“.[8] S obzirom da se ova analiza prioritetno odnosi na ustavno-pravne aspekte ovih prijepora, primarno ćemo se posvetiti razmatranju stavova pojedinih ustavnih pisaca, a uzgredno, u mjeri koliko je to potrebno i analizi mišljenja pojedinih predstavnika političkih stranaka. Članovi akademske zajednice u prvi plan stavljaju problem demokratskog deficita DN PFBiH. Tako će Demirel Delić kazati da „(…) odluka US BiH kojom je utvrđeno da izaslanici Doma naroda moraju biti legitimni predstavnici, upravo zbog gore navedenog federalnog legitimiteta ( aludira na neustavnu odredbu članka 10.12.,stavak.2. IZ BiH, kojom se Domu naroda, de facto automatizmom dodjeljivao po jedan Bošnjak, Srbin i Hrvat iz svakog kantona, a koja je u međuvremenu prestala važiti, op. aut.), učinila je DN PFBiH nedemokratskim domom u drugom smislu. Naime, sada kada je US BiH ispravio jednu neustavnost u IZ BiH, posljedično je ozbiljno doveo u pitanje neustavnost na drugom mjestu: u nadležnosti DN PFBIH.(…).[9] Dakle, DN PFBiH ima istu nadležnost kao ZD PFBiH, što je nakon ove odluke Suda, s aspekta demokratičnosti veoma problematično. Naime, ako je US BiH definirao jedan dom isključivo kao dom konstitutivnih naroda, u smislu zaštite njihovih vitalnih interesa, onda nije prihvatljivo omogućiti takvom tijelu da stopira političke procese cijele državne zajednice oko pitanja koja se ne tiču vitalnog interesa ili nisu s njim u neposrednoj stvarnoj ovisnosti.[10] Na sličan način stvari promatra i Nedim Ademović. On zahtjev za ocjenu ustavnosti pojedinih odredbi IZ BiH u predmetu US BiH broj U-23/14 komentira na sljedeći način: “(…) podnositelj zahtjeva inzistira na nužnosti postojanja etničkog legitimiteta izaslanika u DN PFBiH te da ne smije biti mjesta za građanski identitet“,[11] koji bi po stavu ovoga autora, koji se može razabrati iz teksta ovoga članka, valjda postojao da je DN PFBiH i predstavništvo građana (kantona kao federalnih jedinica), koju atribuciju (pravnu narav) Doma naroda US BiH u navedenom predmetu nije utvrdio. „HDZ BiH, u suštini, zahtijeva da se odluka u slučaju „Ljubić“ implementira na način da se princip pariteta(…) kombinira sa principom maksimalne moguće etničke pripadnosti.“[12] I on kao i prethodni autor u prvi plan stavlja problem demokratskog deficita DN PFBIH. To se uočava iz njegova sljedećeg stava: „(…) čak i ako bi se različit tretman građana u pogledu uživanja pasivnog izbornog prava mogao opravdati argumentacijom US BiH iz Odluke U-23/14 i javnim interesom u vidu provođenja tzv. legitimnog predstavljanja, ne može se izbjeći zaključak da bi DN PFBiH postao deficitaran u pogledu legitimiteta u odnosu na ZD PFBiH. Jer, legitimitet izaslanika DN PFBiH je „krnji“ legitimitet upravo zato što u izboru ovog tijela ne sudjeluje svaki birač Federacije BiH“.[13] Čini se da Ademović starta od tvrdnje da je minimalni izbor ( dakle i obvezni) tri izaslanika iz svakog kantona koji će biti birani iz tri različita konstitutivna naroda, pravi federalno-etnički princip (zastupljenost svih pripadnika konstitutivnih naroda iz svih deset kantona), te da takvo rješenje generira (producira) istovjetan tretman građana u pogledu uživanja pasivnog biračkog prva (prava da svi iz svakog kantona mogu biti birani), te da bi se tako izbjegla manjkavost u pogledu legitimnosti u odnosu na ZD PFBiH.[14] Kao i prije navedeni autor, i Ademović, gotovo pa simetrično, inzistira na proporcionalnosti obujma nadležnosti DN PFBiH i njegovog demokratskog legitimiteta, koji je, po njegovom mišljenju, donošenjem presude US BiH u predmetu „Ljubić“ očito umanjen (devalvirao je). I jedan i drugi su stava da se gubitkom dvojne, hibridne pravne prirode DN PFBiH, kao predstavništva konstitutivnih naroda i predstavništva kantona kao federalnih jedinica, odnosno snažnim relativiziranjem federalnog načela, koji se ogledao u činjenici da su se iz svakog kantona, bez obzira na broj i demografsku strukturu stanovništva po automatizmu birala minimalno tri člana (iz svakog konstitutivnog naroda), kompetencije gornjeg doma Parlamenta FBiH moraju suziti. U tom kontekstu, Ademović apostrofira da „(O)ba doma trenutačno imaju apsolutno iste nadležnosti, a različit legitimitet. Drugim riječima, bez obzira da li se radi o pitanjima koja se tiču vitalnog nacionalnog interesa ili ne, oba doma raspravljaju ravnopravno i odlučuju o svim pitanjima. To vodi ka zaključku da bi takva situacija bila nedemokratična. Upravo zbog toga, a cijeneći očigledne upute US BiH da DN PFBiH pretvori u istinski „dom naroda“ (ne i dom kantona, op. aut.), s mehanizmom „veta“, daljnjom revizijom Ustava FBiH bi se ovom Domu morale reducirati nadležnosti isključivo na pitanja zaštite vitalnog nacionalnog interesa koji je definiran u članku IV.A17a Ustava FBiH.“[15] Da bi dodatno osnažio svoju argumentaciju, Ademović naglašava i veliki nesrazmjer (diskrepanciju) u legitimitetu koja se ogleda u tome „(…) da se legitimitet pojedinih izaslanika znatno razlikuje. Primjera radi, legitimitet jednog izaslanika Bošnjaka bio bi de facto jači od legitimiteta jednog Hrvata za preko 250 %, a od pripadnika ostalih čak preko 600%“.[16] Ovdje spomenuti autor explicite ne razotkriva da se radi o pitanju jednake vrijednosti glasa iz članka 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (i članka 3, Protokola broj 1 uz EKLJP), ali se zato implicite razgolićava što ga, kao promicatelja „europskih vrijednosti i standarda“,[17] daleko najviše tangira u svoj ovoj „priči“ i/ili što najviše boli one kojima je on, čini se, pravni apologeta.[18] Treba kazati da se sve iskazane tvrdnje, stavovi i prijedlozi približavaju ili, na momente, potpuno korespondiraju sa stanjem kao da BiH nije multinacionalna i kao da ne postoji nadkrovljujuće načelo konstitutivnosti naroda.

  1. Rezime zahtijevâ

Suma summarum, navedeni autori u prvi plan instaliraju problem demokratskog deficita DN P FBiH, smatrajući (tvrdeći) da je on, pogotovo, nakon donošenja odluke US BiH broj U-23/14, okrnjen (deficitaran), te ultimativno, takav „oslabljeni“ demokratski legitimitet legislaturnih gornjih domova stavljaju u korelaciju s njihovim obujmom nadležnosti, zaključujući da takvom domu, s manjkavim demokratskim legitimitetom, treba reducirati ovlaštenja, odnosno drugim riječima, da DN PFBiH ne može imati puni zakonodavni kapacitet kakav trenutačni ima i da ga, kolokvijalno kazano, treba razvlastiti. Drugim riječima, članovi i pobornici stavova sarajevske pravno-političke škole smatraju da bi Dom naroda mogao imati puni zakonodavni kapacitet i biti ravnopravan sa ZD PFBiH ako bi njegovi izaslanici uživali građanski legitimitet, a ako bi taj legitimitet bio etnički, to znači da je on ograničen raznim aspektima aktivnog i pasivnog biračkog prava, pa je onda u tom slučaju i legitimitet ograničen i nadležnost tog tijela ne može biti ravnopravna sa ZD PFBiH, te da tako njegove nadležnosti moraju biti reducirane na ona pitanja za koje izaslanici u tom Domu imaju legitimitet. Dakle, naš je zadatak da utvrdimo, in genere, pate li drugi, gornji domovi od manjka demokratskog legitimiteta. Kako su BiH, a unutar nje i FBiH, paradigmatska pluralna ili podijeljena društava, a BiH se nerijetko smatra i „(…) najdublje podijeljenom europskom državom“,[19] biti će potrebno, a priori napraviti analizu što je demokracija u pluralnim društvima.[20] Također, treba izvršiti analizu, pa odgovoriti na pitanje: da li bi ostavljanjem u nadležnosti DN PFBiH  odlučivanja samo o pitanjima zaštite vitalnih nacionalnih interesa, što je zahtjev navedene pravno-političke škole u smislu uspostavljanja simetričnih ustavnih rješenja u oba entiteta, Federacija BiH de facto promijenila svoj federalni oblik uređenja u unitarni, jer zagovaranje istog statusa VN RS i DN PFBiH (unošenje ekvilibrija u njihovu pravnu narav), očito je želja da se dobiju dva unitarno uređena entiteta, što proturječi mirovnim sporazumima- Washingtonskom i Daytonskom, a unutar njih i odredbama Ustava BiH i Ustava FBiH, s tim da svemu treba dodati da je ustavnopravni aksiom da nema federacije bez dva doma.?[21] Slijedom navedenog, odmah ćemo napomenuti da danas u svijetu ne egzistira niti jedna (moderna) federacija koja nema bikameralnu legislaturu. Naime, nužan uvjet postojanja federacije je dvodomna struktura parlamenta,[22] tako da bi se kroz jedan dom (donji, zastupnički) izrazilo jedinstvo (građana), a kroz drugi (gornji) dom posebnosti (federalnih jedinica i/ili društvenih segmenata). Jasna je intencija ustavodonositelja da se očuvanje posebnosti u Federaciji BiH primarno ili isključivo ogleda u očuvanju interesa društvenih segmenata odnosno konstitutivnih naroda, i to, ne samo njihova nacionalnog identiteta, nego jednako tamo i njihova političkog subjektiviteta. Smanjenjem ovlasti DN PFBiH, Parlament FBiH bi postao jednodoman kao i NS RS te bi tako Federacija BiH postala unitaran entitet,[23] za što je o ovom najvažnijem entitetskom identitetskom pitanju potreban i nacionalni konsenzus kroz promjene njenog Ustava FBiH, kao središnjeg elementa Washingtonskog mirovnog sporazuma. Prije nego prijeđemo na ključno pitanje možebitnog problema gornjih domova zbog nedostatka demokratskog legitimiteta, potrebno je, što smo i nagovijestili, kao prejudicijelno riješiti pitanje i utvrditi što je demokracija u podijeljenim društvima, te kako se u njima određuje demokratski legitimitet? Uz to odmah treba napomenuti da nositelji suvereniteta u BiH nisu samo građani kao u drugim europskim (mono)nacionalnim federacijama ( kao u SR Njemačkoj i Austrija u kojima su, da napomenemo, donji domovi superiorniji od gornjih), nego su to i konstitutivni narodi. Tako u BiH/FBiH ne možemo govoriti o postojanju singularnog nositelja suvereniteta (monističkom narodnom suverenitetu). Temelj ustavnog uređenja navedenih država, kao i Švicarske kao države-nacije sui generis,[24] predstavlja demos, dok u BiH i FBiH konstitucionalizacijsku osnovu odnosno temelj ustavnog uređenja (ustavni identitet) čine nacionalne i građanske vrijednosti (elementi).[25] Bosanskohercegovačka zajednica se čak ni nominalno, de iure, kao npr. Belgija,[26] ne pojavljuje kao jedinstveno društvo, što već prima facie govori o apsurdnosti inzistiranja ne demokratskom legitimitetu u DN PFBiH ili, pak, na njegovom mjerenju ili graduiranju. Konstitutivni narodi svoju suverenost ostvaruju kroz domove naroda i Predsjedništvo, a građani kroz opće predstavničke (zastupničke) domove, na način da se kroz Zastupnički dom izražava volja građana, a kroz Dom naroda volja nacionalnih kolektiviteta (konstitutivnih naroda), što je sve opet rezultat činjenice da su oni- konstitutivni narodi i građani, (su) nositelji suvereniteta.[27]

  1. Demokracija u podijeljenim društvima.

Kako je notorno da je bosanskohercegovačko društvo pluralno, u njemu, stoga, ne može biti demokracije čak kada bi se u cijelosti poštovala pojedinačna prava i slobode, ukoliko se osim njih ne poštuje pravo svakog kolektiviteta da sudjeluje u odlučivanju, što zapravo predstavlja i najbolji odgovor na pitanje što je demokracija u podijeljenim društvima.[28] Naravno, iznesenu tvrdnju ćemo niže potvrditi (potkrijepiti) adekvatnim dokazima. Isključivo svođenje demokracije na njezinu većinsku inačicu, odnosno njen westminsterski ili majoritarni tip, nije rezultat neznanja pripadnika navedenog pravno-političkog kruga (miljea), nego svjesno, pervertirano, maliciozno instrumentaliziranje i reduciranje pojma demokracije,[29] a sve u cilju ostvarivanja političkog makijavelizma i realizacije dobro poznatih političkih benefita. Postojanje ne većinske, odnosno konsocijacijske demokracije kao „(…) skupa institucionalnih aranžmana za osiguranje demokracije u pluralnim (heterogenim) društvima, tj. društvima podijeljenim dubokim etničkim, vjerskim, rasnim ili jezičnim rascjepima“,[30] benevolentnim članovima akademske (pa, općenito, i one intelektualne) zajednice poznato je još od početaka 19. stoljeća, kada je poznati britanski filozof John Stuart Mill, koji se smatra pretečom ove vrste demokratskog političkog poretka, kazao:“(M)eđu ljudima koji nemaju osjećaj međusobne povezanosti, ne može postojati jedinstveno javno mišljenje nužno za djelovanje predstavničke vladavine.“[31] Da se „sukobi supkultura“ rješavaju mehanizmima koji važe u konsocijacijskoj demokraciji mišljenja je bio i poznati politolog sa Sveučilišta Yale Robert A. Dahl,[32] dok jedan od najvećih živućih suvremenih političkih znanstvenika, koji je ovaj model demokracije razvio-Arend Lijphard, rezolutno zaključuje da je „(…) konsocijacija, najbolji, a usudio bih se reći, i jedini, demokratski model za podijeljena (segmentirana, pluralna) društva, jer se samo na takav način može izbjeći uzajamno uništenje društvenih segmenata“.[33] Jednostavno, zdravorazumski razlozi upućuju na zaključak da je konsocijacijska demokracija koncept implementacije demokracije u podijeljenim društvima. Svođenjem nadležnosti DN PFBiH na pitanja odlučivanja o vitalnim nacionalnim interesima, oduzelo bi se pravo jednom konstitutivnom kolektivitetu u Federaciji BiH (demografski-numerički manjinskom, ali ustavno-politički ravnopravnom),[34] kao što je to već učinjeno u Vladi Federacije BiH, da odlučuje o nizu pitanja o kojima ovisi njihov opstanak, prvenstveno kao političkog naroda (nacije), odnosno konstitutivnog naroda koji ima svoj politički subjektivitet, te bi se tako neminovno utkao put ka njegovoj bespovratnoj (jednosmjernoj) transformaciji u status nacionalne manjine ( kulturne, molitvene zajednice). Naime, upravo Vlada FBiH i njeni članovi donose niz važnih odluka koji utječu na ekonomski, društveni i kulturni razvoj svakog konstitutivnog naroda kao dijelova njihova ukupnog političkog statusa. Stoga je, potrebno još jednom kazati, a navedenim autorima i političkim prvacima i predstavnicima stranaka iz uvoda i podcrtati, da pored liberalno-većinske demokracije, kao oblik demokratskog političkog poretka, postoji i egzistira i nevećinska, konsocijacijska demokracija, koja se primjenjuje u pluralnim društvima, kakva su ona u BiH i FBiH.[35] BiH nije (mono) nacionalna država niti, država-nacija, te svi koji negiraju ili relativiziraju ovu činjenicu, narodski rečeno, svjesno se prave slijepi kod vlastith očiju.[36] Isključivost liberalno-većinske ideologije ima za cilj instaliranje i institucionaliziranje pretpostavki za političku dominaciju najbrojnije društvene skupine, koja bi potpuno ignorirala društvene realitete, te općepoznatu činjenicu fragmentiranosti bosanskohercegovačkog društva i potrebu da se u pluralnim društvima želi i cijeni sloboda ne samo za svoju etno-nacionalnu zajednicu, nego i za druge.[37] Pogotovo je opasno u ovako segmentiranom društvu inzistirati na standardu jednake vrijednosti glasa, jer bi to numeričko natjecanje po načelu jedan čovjek jedan glas, dovelo do negacije početnog načela o jednakosti građana u pravima, slobodama i obvezama, jer čovjek pojedinac ne može uživati u svojim individualnim pravima ako je pripadnik obespravljene grupe.[38] Naime, klasični demokratski princip jedan čovjek-jedan glas, ima osnove i smisla u jednonacionalnoj federaciji, ali u multinacionalnoj ima sasvim drugi značaj“.[39] Primjenom tog principa, fragmentirano društvo postaje nestabilno i nepravično, što se, iskustva pokazuju,[40] prema manjinskim kolektivitetima može manifestirati kao politička tiranija i politički aparthejd. Da simplificiramo: većinski sustav demokracije u multinacionalnim državama dovodi do majorizacije, i kao takav je u bh. društvenom kontekstu (odnosno u svim njegovim elementima: povijesnom, političkom, pa onda i u pravnom), nepravičan i neprimjenjiv.[41] Zato je infiltriranje, u cijeli kontekst, narativa o poštivanju jednake vrijednosti glasa za izbor izaslanika u DN PFBiH najmanju ruku malevolentno, jer se jednaka vrijednost glasa mora sasvim drugačije promatrati u kontekstu gornjih domova kao zaštitnika grupno-kolektivnih entiteta (nebitno jesi li oni personalni, teritorijalni, socijalni-staleški itd.), u odnosu na donje, opće-predstavničke (zastupničke) domove. Građanske ideje koje se nude u BiH,[42] a koje na površinu izlaze i u ovim procesima i analizama, empirijske zakonitosti to potvrđuju, nisu primjerene društvenim prilikama (odnosima) ove države ( pa ni njenom društveno-povijesnom kontekstu), nego one odgovaraju socijalnim odnosima u državama-nacijama, mononacionalnim državama odnosno državama s titularnom nacijom,[43] pa se izvodi samorazumljiv zaključak da je građanski koncept kao takav izvor problema, a ne njegovo rješenje, jer rješenje, kao i samo pravo, ultimativno, mora komunicirati (korespondirati) sa stvarnošću.[44] Zato federalizam i konsocijacija (čiji je bitan element jednaka snaga parlamentarnih domova) moraju ostati vrijednosti na kojima počivaju državni i društveni temelji BiH i u sklopu nje i FBiH, jer kako kaže akademik Arsen Bačić „(…) projekcija federalne strukture koja nije majoritarna demokratska federacija, jer ona traži staatvolk, već vizija demokratske federacije koja radi svoga preživljavanja usvaja konsocijetelne prakse, i u kojoj sustav odlučivanja afirmira common good“.[45] Opće dobro u BiH/FBiH ne podrazumijeva političku dominaciju kakvu godinama imamo u Vladi Federacije BiH,[46] niz godina u Predsjedništvu BiH, te dva mandata u zakonodavnoj vlasti Federacije BiH, a napose ono to ne bi bilo ako bi se reducirale ingerencije Doma naroda.

  1. Pate li gornji (drugi) domovi od manjka demokratskog legitimiteta?

I ovdje ćemo, pomalo neuobičajeno, krenuti obrnutim redoslijedom (izvrnutim hodogramom) u odnosu na klasični način dolaska do istine. Najprije ćemo izreći svoje mišljenje i sud (zaključak), a naknadno njegovu neoborivost potkrijepiti relevantnim i adekvatnim dokazima. Stoga ćemo, bez oklijevanja, kazati: tip legitimiteta na kojem se zasniva djelovanje gornjih domova jednostavno je drukčiji od vrste legitimiteta na kojem su utemeljeni zastupnički (donji, opće predstavnički) domovi. Zapravo, može se kazati da demokratski legitimitet kao takav (u svojoj većinskoj, građansko-liberalnoj varijanti) za gornje domove i nije od presudne važnosti, jer ovi domovi ne štite građanske nego kolektivne interese. Drugi dom je tek u političkom bikameraizmu, koji se javlja samo u unitarnim državama, kao oblik dvodomnosti uvijek izborni dom ( npr. u Poljskoj i Rumunjskoj) a u federalnom bikameralizmu taj imperativ ne postoji. Može se zaključiti da su različiti izvori legitimnosti zakonodavnog djelovanja nekontroverzni i prihvatljiviji u državama federalnog tipa nego u unitarnim državama. Kritika o nedemokratičnosti dvodomnog tijela, koja ograničava pravo većine na odlučivanje, otklanja se inzistiranjem na potrebi održavanja ravnoteže u političkim sustavima, pogotovo ako su ona segmentirana, kompleksna i nestabilna.[47] Uvođenjem drugog doma moguće je obraniti pojedinačne, grupne, sektorske ili teritorijalne interese uz efektivno političko djelovanje.[48] Kompleksnost političkih prilika u BiH i FBiH, iste je upućivala na sklonost ka konsenzusnom modelu demokracije, što je rezultiralo institucionalizacijom konsocijacijskih rješenja u ustavna uređenja obje navedene federacije, koja činjenica je generirala, (producirala) postojanjem više izvora suvereniteta (etno-nacionalnih skupina i građana), koja su, kako Arend Lijphard kaže tražila zasebna predstavništva,[49] in cocnreto predstavništva konstitutivnih naroda i predstavništva građana. „(Z)ato će kompleksni politički sustavi (kakvi su neprijeporno politički sustavi BiH i FBiH, op. aut.) imati bikameralnu zakonodavnu strukturu, koja će dati legitimaciju sustavu kroz dva tijela, koji predstavljaju različite izvore suverenosti“.[50] In concreto, konstitutivni narodi su izvor suvereniteta u BiH/FBiH i izvor legitimiteta u domovima naroda, te su oni zajedno s građanima (su) nositelji suvereniteta. Zato je predstavljanje različitih interesa u domovima Parlamenta FBiH, i to građanskog kroz ZD PFBiH i interesa nacionalnih kolektiviteta (konstitutivnih naroda) kroz Doma naroda, legitimizacijska osnova za uvođenje (postojanje) i opstanak navedenog gornjeg doma. Trend je da države s ne pluralnim društvima ukidaju bikameralna zakonodavna tijela, pogotovo ako su one uz to i unitarno uređene, jer se njihova legitimnost itekako može problematizirati u jedinstveno uređenim državama.[51] Stoga, u federalnim i pluralnim teritorijalnim zajednicama kao što su BiH i FBiH, nema uvjeta za ukidanje bikameralnih zakonodavnih tijela.[52] I ne samo da nema uvjeta za jednodomnost (monokameralizam), nego je potpuno neprihvatljivo i prihvaćanje prividnog bikameralizma, jer se takav organizacijski bikameralizam pretvara u funkcionalni unikameralizam. Raznolikost nacionalnih interesa kakva je BiH/FBiH traži pravu dvodomnost, pa nije nimalo čudno da rješenja de constitutione lata u FBiH bar donekle doprinose sprječavanju nacionalne dominacije jednog nad drugim, odnosno druga dva naroda.[53] Ravnopravnošću domova osigurava se ravnopravnost konstitutivnih (utemeljujućih) elemenata federacije (koji su ravnopravni, odnosno jednakog ustavno-pravnog i političkog značaja-intenziteta, te građani kao su-nositelji suvereniteta nemaju nikakvu prednost, supremaciju u odnosu na drugog su-nositelja suvereniteta-konstitutivne narode, koji, prema tome, prvonavedenom konstitutivnom elementu, logično nije subordinoran) te se izbjegava mogućnost nadglasavanja nacionalnih političkih elita. Ovo je s aspekta uvažavanja najvažnijih vrijednosti, pogotovo pravičnosti, slobode, mira i sigurnosti kao načela najviše razine intenziteta pravnih vrijednosti, kudikamo jači argument i važniji interes za bh. društvo i državu nego uvažavanje formalističkih, simboličnih, ispranih ali i pervertiranih i tendencioznih klišea i političkih deklaracija koji u prvi plan stavljaju, kako smo dokazali, u bh. društveno-političkom kontekstu, neupotrebljivu snagu demokratskog legitimiteta kao jedinu odrednicu za određivanje snage i obujma nadležnosti DN PFBiH. Održavanjem statusa quo u pogledu funkcionalne kapacitiranosti gornjeg doma Parlamenta FBiH će i dalje biti jedino jamstvo za efektivno sudjelovanje konstitutivnih naroda u procesu donošenja odluka u smislu sprječavanja apsolutne dominacije jedne društvene skupine nad drugom, jer kako će se ostvarivati kolektivna jednakopravnost (kao možda „druga“, ali jednako značajna vrsta ravnopravnosti), ako parlamentarni domovi neće biti ravnopravni. Smanjivanje ovlasti DN P FBIH ili njegovo ukidanje, Hrvatima, kao najmalobrojnijem narodu u BiH (bez vlastitog entiteta), supstancijalno bi značilo brisanje njihove konstitutivnosti i jednakopravnosti. Pravi raison d’ etre Doma naroda i jeste u ovom njegovom sadašnjem formatu i kapacitetu odlučivanja, uz, naravno, osiguravanje izbora isključivo onih izaslanika konstitutivnih naroda koji te narode predstavljaju i čije interese zastupaju.  Jak dvodomni parlament, karakteristika je federalnog oblika državnog uređenja i političkog poretka konsocijacijske demokracije, kao dijelova šireg pojma političkog sustava, koji su institucionalizirani u ustavno-pravni sustav Federacije BiH, a koji su prirodni saveznici za upravljanje u zajednicama s izraženim etno/nacionalnim razlikama, kakvo je, neprijeporno, i bosanskohercegovačko društvo. Uz upravljačku ulogu, federalizam konsocijacijskoga karaktera, kao model moderne ustavno-političke teorije i prakse, nužan je za preživljavanje ovakvih država, odnosno političko-teritorijalnih zajednica. Naime, dvodomna struktura legislatora Federacije BiH je kreacija konkretnih društveno-povijesnih prilika, koje su utjecale na primjenu modela federalizma i konsocijacije, a kojima je upravo dvodomnost bitan i neodvojiv element. „Konfiguracija unutarnjeg rascjepa (BiH i FBiH su ekstremno podijeljena društva, gdje se ti rascjepi međusobno pojačavaju,[54] op. aut) određuje izbor federalnog dizajna“,[55] pa je upravo to razlog da se u ustavno uređenje Federacije BiH uvede konsocijacijski federalizam. Tako je, s jedne strane, „(…) vrlina federalizma da izbjegava ishode u kojem pobjednik uzima sve (režim westminsterskog tipa)“,[56] pa ona, s druge strane, u kombinaciji s konsocijacijskim praksama (u njihovom sinergijskom djelovanju) uvode sustave podjele vlasti (uprave), što je „(…) nepobitno u slučaju Kanade, Švicarske i Belgije (…)“.[57] Iz prethodno navedenoga, posve je jasno da Hrvati bez zadržavanja sadašnjih nadležnosti DN P FBiH neće imati prilike sudjelovati u podjeli uprave (distribuciji moći), kako je naziva John Mc Garry, odnosno dijeljenju vlasti,[58] što govori da bi se tako negirala i konsocijacijska rješenja.[59] I ne samo to-oduzimanjem nadležnosti DN PFBiH, oni bi de facto došli u status (poziciju) kakvu Bošnjaci i oni već imaju u RS-u, što je samo po sebi dovoljan razlog da se prijedlog razvlašćivanja DN PFBiH odbije kao neutemeljen. Iz svega je, više nego očito, da su se mogle pronaći legitimacijske osnove za uspostavu, a dokazali smo, jednako tako, i za opstanak gornjih domova (domova naroda) s postojećim obujmom nadležnosti. Domovi naroda su institucionalni kompromis, s temeljnim zadatkom da se očuvaju interesi malobrojnijih kolektiviteta od političkih „nasrtaja“ većine te da tako spriječe njihova majorizacija, a to sve u interesu pravde, kao metajuridočkog načela koje je kao takvo i nadustavno.[60]  Iz navedenih pokazatelja očito je vidljivo da su bikameralne strukture u unitarno uređenim državama prošle svojevrsnu fazu preispitivanja svoje legitimnosti, što se nikako ne može reći za dvodomnu legislaturnu strukturu u (konscijacijskim) federacijama, jer za to, u konkretnom slučaju nema niti potrebe, a zbog izražene složenosti bh. političkog sustava, pa su i njihove kompetencije ustanovljene kao egalitarne (simetrične), te takve moraju i ostati. Na postavljeno pitanje: pate li drugi domovi od manjka demokratskog legitimiteta, dobar odgovor možemo pronaći u stavu Petra Bačića, koji podcrtava da „(D)rugi dom može doprinijeti jačanju demokracije tako što funkcionira kao forum u kojem nema nadglasavanja, koji ne dopušta tiraniju većine, već pripadnicima različitih manjinskih skupina omogućava ravnopravno sudjelovanje u dijalogu, te potiče donošenje odluka konsenzusom“.[61] Davanje mogućnosti manjinskim društvenim segmentima da kroz drugi dom sudjeluju u donošenju odluka, omogućuje uključivanje većeg broja pojedinaca koji će biti zadovoljni konačnom odlukom, proširujući tako demokratski kapacitet političkog sustava, čineći ga inkluzivnijim.[62] Tako i DN P FBiH kao jednako predstavništvo nejednakih dijelova itekako brani demokratsko načelo. Prema Arendu Lijphardu“(…) temeljno opravdanje za uvođenje dvodomnog umjesto jednodomnog sustava leži u potrebi posebnog zastupanja manjina, uključujući i male države u federalnim sustavima, u drugom ili gornjem domu. Dva uvjeta trebaju biti ispunjena da bi ovo zastupanje manjina imalo nekog značaja: gornji dom se mora birati po drukčijim kriterijima nego donji dom i, idealno uzevši, mora imati stvarnu snagu koliko i donji dom.“[63] Stoga je drugi dom zanimljiv i potreban kao protuteža prvom domu, koji proizlazi iz općeg prava glasa. Da bi ta protuteža bila valjana, potrebno je drugom domu dati istu moć kao i prvom. Zato „(…) o svim pravnim i pravno-političkim pitanjima moraju odlučivati oba doma“,[64] s tim da ovaj pojam „političkim“ bezuvjetno mora obuhvatiti i podrazumijevati pitanja ekonomske, socijalne, prostorno-planske, porezne, pravosudne i svih dugih politika koja lato sensu mogu utjecati na ukupnu poziciju i opstojnost jednog konstitutivnog naroda.

B I LJ E Š K E:

[1] D.Pehar, „Deparlamentarizacija ustavotvorstva“, Daytonske ustavne aporije i simulakrum bosanske nacije –svjedočanstvo o dovršetku teritorijalizacije pravno-političke misli u BiH, Status broj 15, Mostar, 2011., ; Radi univerzalnosti i pragmatičnosti pojma mi ćemo u ovom radu koristiti navedenu sintagmu, jer ona, najčešće, potvrđuje unificiranost ideja navedenih pravnih teoretičara, politologa i predstavnika političkih stranaka izraženih u zaogrnutom i providnom quasi teorijskom narativu, čiji je zadatak da legitimira političke ciljeve bošnjačkih ili tzv. probosanskih stranaka, koje se supstancijalno, pogotovo kada su u pitanju pogledi na ustavni i politički identitet BiH, ne razlikuju.

2 U tom smislu pogledati neke stavove tzv. probosanskih političkih stranaka i njihovih predstavnika na internet-portalima: „Je li redukcija Doma naroda FBiH konsenzus probosanskih stranaka?“,https://www.klix.ba od 23. siječnja 2022.; Genjac:“Tražimo reduciranje ovlasti federalnog doma naroda, logično je da HDZ za to ne želi čuti“, https://www.dnevnik.ba od 23. siječnja 2022. godine; Komšić: „Nikšić, Izetbegović i ja smo dogovorili stav o potrebi reduciranja Doma naroda“, https://www.klix.ba od 30. siječnja 2022. godine itd.; Obrazložene stavove pripadnika akademske zajednice iznijeti ćemo u nastavku.

3 Radi se o predmetu po zahtjevu Borjane Krišto, u to vrijeme predsjedateljice ZD PS BiH, za ocjenu ustavnosti članka IV.A.8.3. Ustava FBiH koji glasi: „(U) Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu“.

4 U sklopu teme „Funkcioniranje Federacije FBiH“ na pregovorima u Neumu, a kasnije i u Sarajevu, pod pokroviteljstvom i medijacijom SAD-a i EU, pojavila se tema smanjivanja nadležnosti DN PFBiH, koja nema nikakve veze (što ćemo kasnije i dokazati) s provođenjem presuda US BiH i presuda ESLJP iz Strasbourga. Sudionik pregovora u Neumu Josip Merdžo, glavni tajnik HNS-a, će u svezi navedenoga kazati: „Suština razgovora u Neumu je trebala biti provedba odluka dvaju sudova. Tu je trebalo tražiti modalitete kako te odluke provesti. Ali, s tom provedbom se niti u kakvu korelaciju nije mogao dovesti zahtjev kojim se traži razvlašćivanje DN PFBiH. Razlučivanje ove dvije stvari je ono što je nedostajalo predstavnicima međunarodne zajednice (J. Merdžo, u emisiji RTVHB „Kompas“, od 02. veljače 2022.).

5 Cilj je sarajevske pravno-političke škole definitivno dekonstituiranje Hrvata u Federaciji BiH. To žele, minimalno, realizirati na jedan od dva sljedeća načina (uz napomenu da potpunim političkim uspjehom u ovom trenutku, čini se, smatraju zadržavanje statusa quo kada je u pitanju izborna reforma i reduciranje nadležnosti DN P FBiH). Njihov prvi cilj je odugovlačenje-odbijanje donošenja-usvajanje pravnih pravila od strane PS BiH, kojima bi se omogućilo legitimna politička zastupljenost u institucijama tijela vlasti u Federaciji BiH i BiH, što je esencija odluke US BiH broj U-23/14 (a i srž samog DMS-a), i drugo, u situaciji kada bi se dogovorila implementacija navedene odluke, kao dio paketa, tražilo bi se ultimativno i bezrezervno smanjenje ovlasti DN PFBiH. Predstavnicima navedene škole, odnosno bošnjačke pregovaračke strane, intencija zadržavanja (čuvanja) sadašnjeg stanja za sada dobro ide, što najbolje potvrđuje činjenica da je hrvatska strana pregovaračkog procesa do sada ponudila-dostavila devet različitih prijedloga izmjene IZ BiH i ograničenih izmjena Ustava BiH, a bošnjačka strana niti jedan, ili, u najboljem slučaju, jedan, i to onaj koji se, s obzirom na vrijeme podnošenja (zadnji dan pregovora u Neumu) može ocijeniti prilično neozbiljnim i kurtoaznim. Empirijske i logičke zakonitosti upućuje na zaključak da bošnjački politički predstavnici i većina članova akademske zajednice koji se na bilo kakav način uključuju u ova pitanja, DMS i njegov najvažniji četvrti Aneks, promatraju, doživljavaju, pa se i prema njemu odnose kao prema tranzicijskom rješenju (vidi tako npr. D. Delić, Sistemske posljedice Odluke u predmetu U-23/14-nužnost strukturalnih izmjena dvodomnog uređenja zakonodavnog tijela, Centar za javno pravo, Sveska za javno pravo, Sarajevo, 20 str. 9), što ostavlja prostora za visoku razinu suspektnosti da su se bošnjački politički predstavnici, konspirativno, s međunarodnom zajednicom dogovorili o tumačenju relevantnih odredaba navedenih akata na način da njihova implementacija odgovara prvenstveno (ili čak isključivo) bošnjačkoj strani, a što je protivno dogovorenom u Daytonu i duhu samog DMS-a, kao kompromisnom aktu triju zaraćenih strana koje su ga prihvatile bona fides, pod strogo određenim kondicijama, te bez koga, in ultima linea, ne bi bilo niti daytonske BiH. Sve, u zadnjoj rečenici, je ubrzo iznevjereno. Ne treba biti nešto posebno razborit i sistematičan, pa doći do zaključka koji u najvećoj mjeri korespondira s navedenom tezom. U periodu od 1997. godine i donošenja „bonskih ovlaštenja“ za Visokog predstavnika (kojemu su odlukom Vijeća za provedbu mira u Bonnu proširena ovlaštenja utvrđena u Aneksu X DMS-a), preko ustavno-pravno krajnje diskutabilne tzv. Odluke o konstitutivnosti naroda US BiH broj U-5/98-III, donesene po zahtjevu Alije Izetbegovića 1998. (sterilnih obrazloženja, s pregršt unutarnjih kontradiktornosti, u nekim dijelovima shizofrenih analogija, izražene političke tendencioznosti, koja niti u najmanjem ne korespondira sa stanjem na terenu, odnosno koja ne uvažava činjenicu podijeljenog bh. društva, ne samo u trenutku njenog donošenja, nego i u periodu prije rata, a napose od 1990-1992., koja u bitnome, bez pravog razloga, nadmašuje obujam postavljenog podnositeljeva zahtjeva za ocjenu ustavnosti, što direktno krši temeljno procesno pravilo ovoga Suda o odlučivanju, isključivo, u granicama postavljenoga zahtjeva te koja, očito ciljano, izbjegava da se posveti meritumu odnosno tumačenju sadržaja sintagme konstitutivnosti naroda, kao osnove za bilo kakvo daljnje djelovanje u ovom predmetu), izglasane nakon prethodne posjete-pripreme trojice stranih sudaca uredu Visokog predstavnika (uz ne baš, u konačnici jasan stav suca Hansa Danelliusa i njegove odluke kada se ona dovede u vezu s većinom važnih pitanja koja su bez ikakve pravne osnove „ugurana“ u obrazloženje ove presude, o čijoj kontroverznosti, kao jednoj jako intrigantnoj temi, ćemo morati na kraju ove fusnote dodatno pisati.), provedbe ove odluke kroz nametanje amandmana na ustave entiteta, koji su kolokvijalno nazivani „amandmani iz zračne luke“ (jer ih je tadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petritsch nametnuo-proglasio zadnji dan svoga mandata, što se uklapa u određenje politike kao „umijeća mogućeg“, ali isto tako ostavlja prostora da se razgovara o karakternosti donositelja odluke u „pet do dvanaest“), nadalje, preko Barryjevih izbornih pravila koji su utkali put nelegitimnom izboru hrvatskih izaslanika u DN PFBiH i IZ BiH, koji je, pod snažnim pritiskom međunarodne zajednice, koja ga je i izradila, usvojen 2001. godine u PS BIH ( za koji će Mile Dmičić kazati: „Izborni sustav u BiH u osnovi je „nametnut“… pri usvajanju i razmatranju postojećeg zakona, stalno je bilo prisutno stajalište da je njegovo usvajanje temeljni uvjet za prijem BiH u Vijeće Europe, M. Dmičić, Ustavno pravo, Pravni fakultet, Banja Luka, 2011. str. 53.), a kada su vlast u Federaciji, pa i na državnoj razini činili članovi tzv. Alijanse (predvođena SDP-om, koje su iz vlasti isključile stranke s nacionalnim legitimitetom, opet pod presudnim utjecajem izvandržavnih čimbenika, (vidi šire: J.Husley, Party Politics in Bosnia and Herzegovina, State-Building and Democratization in Bosnia and Herzegovina, Farnham, 2015., str. 55-56.)“. Namjere spomenutih strana ( s rezervom prema pojedinim predstavnicima međunarodne zajednice u smislu da se njihova politika u zadnjih nekoliko godina, čini se, bar malo, odmaknula od te izvorne, postdaytonske pristrane politike), koje su dogovorile ovakve protudaytonske aktivnosti možda najbolje raskrinkava općepoznata izjava američkog veleposlanika Thomasa Millere, koju je izrekao 2000. godine u razgovoru s nadbiskupom Vinkom Puljićem: „Vi Hrvati, ili se asimilirajte ili se iselite.“ Jasno je da su svi navedeni relevantni dokumenti doneseni izvan institucija BiH i FBiH (ili u njihovim institucijama, ali su presudnu ulogu u donošenju „spornih“ odluka imali njihovi članovi, ne državljani BiH), ili u jednom slučaju u PS BiH uz sudjelovanje nelegitimnih političkih predstavnika konstitutivnih naroda (od hrvatskih stranaka su bile uključene stranke NHI i HSS, koje zajedno nisu imale niti 5% potpore hrvatskih birača), a sve kako bi se zaobišla procedura u kojoj bi sudjelovali legitimni predstavnici konstitutivnih naroda. Lako je zaključiti da se ovim aktima itekako izmijenio znatan broj elemenata ustavnog identiteta koji je dogovoren u Daytonu i Washingtonu, što je isključivo odgovaralo samo jednoj strani, odnosno jednom konstitutivnom narodu. U tom smislu, važno je iznijeti stav Floriana Biebera, koji ističe da je „(…) od 1996. godine US BiH privilegirao individualna prava naspram autonomije zajednice, forsirajući tako građanski koncept (F.Bieber, After Dayton, Dayton? The evolution of an unpopular peace, Vol. 5,No. 2, Ethnopolitics, 2006., str. 22.;  Zato je bošnjačka strana u svim kasnijim političkim pregovorima, svjesna da bilo kakav politički dogovor koji im ne odgovara ne može dobiti potrebnu većinu u zakonodavnim tijelima BiH i FBiH, da bi osigurala naprijed navedenu stečene političke benefite, uvijek inzistirala da se o svakom dogovoru političkih predstavnika konstitutivnih naroda, isključivo, mora, odlučivati u institucijama države i FBiH, što je potpuno oprečno zakonitostima političkog odlučivanja koji su dominirali u periodu između 1996. i 2002., kada, kako smo dokazali, za realizaciji njihovih političkih interesa nije bilo potrebno institucionalno odlučivanje u subjektima čiji su članovi isključivo državljani BiH. Tako je i sada u svezi izborne reforme, gdje SDA inzistira da se čuje i glas njihovih političkih trabanata u PS BiH; “Ovakva praksa US BiH u konačnici se itekako može smatrati nepravičnom i protivnom ustavnom uređenju BiH. Naime, ako imamo u vidu da se Sudu u ovakvim pitanjima odlučuje na plenarnoj sjednici većinom glasova ukupnog broja sudaca, a to znači da pored domaćih, u odlučivanju ravnopravno sudjeluju i strani suci, opravdano se, s obzirom na ovu činjenicu, postavlja pitanje da li je legitimno da o stvarima kojima se supstancijalno, u znatnom mijenjaju načela, pa i konkretna rješenja dogovorena u Daytonu ( u čijoj izgradnji i potvrđivanju su, radi uspostavljanja mira, sigurnosti i minimalnog povjerenja između konstitutivnih naroda, sudjelovali i njihovi predstavnici), odlučuju strani državljani. Važnost ovoga pitanja postaje jasnija kada se ima u vidu da je sasvim moguće da se usvojena odluka od značaja za sva tri konstitutivna naroda i oba entiteta, zasniva, pored glasova samo dvojice domaćih sudaca, na glasovima stranih državljana i da ti glasovi, zbog toga budu odlučujući. S obzirom na to, vrlo je izvjesno da takva odluka US BiH bude u suprotnosti sa stavovima sudaca koji dolaze iz ostala dva naroda (što se u konkretnom slučaju i dogodilo), a da je ista prihvatljiva sucima iz samo jednog konstitutivnog naroda, što bi bilo u suprotnostima sa principima konsocijacijske demokracije na kojemu počiva državno uređenje BiH. Stoga, smatramo da donesena odluka nije niti pravična, jer onemogućava zaštitu ranije jasno izraženih interesa konstitutivnih naroda i entiteta, zbog većinskog načina glasovanja koji se primjenjuje u ovakvim ustavnopravnim sporovima. Pristup US BiH analiziranom predmetu, jasno je iz današnje perspektive, a u vrijeme donošenja odluke bilo je još jasnije, bio je takav da nije operirao s činjenicama koje su korespondirale s tadašnjim društveno-političkim kontekstom, nego on koristi“ prijeratne, dakle prošle i u trenutku odlučivanja nepostojeće činjenice“(D. Vanjek, S. Bazina Crnokić, T. Krešić Gagro, Temeljne značajke najviših ustavnosudskih instanci u višenacionalnim federacijama s fokusom na relevantne odluke US BiH , Zbornik radova „Hrvati BiH-nositelji europskih vrijednosti“, Neum, 2017., str. 424.) Očito je namjera Suda bila da entitete denacionalizira ustavno-normativnom afirmacijom njihovog građanskog karaktera. Takav pristup se kosio s realitetom, pa se takvo ponašanje Suda može protumačiti više političkim nego ustavno-pravnim stavom. Priznati ćemo, da je „(…) praktički nemoguće iz ustavnog sudovanja ukloniti svako političko rezoniranje i ovo svesti na čisto pravno rezoniranje. Ali radi se o tome da se političko rezoniranje svede u prave granice i da se ustavni sudac putem takvog rezoniranja ne pretvori u posebnu političku vlast i ne izvrši zloupotrebu svoje temeljne funkcije (I. Krbek, Ustavno sudovanje, Zagreb,1960.,str.11.). Naš je stav da se spomenutih pet sudaca u US BiH nije uspjelo „zadržati unutar pravnih granica“ svojih ovlaštenja, na što je, kao temeljnu obvezu ustavnih sudaca, pozornost davno skrenuo Ivo Krbek, jedan od najprominentnijih eksperata ustavnog sudovanja bivše države. Na strogo praktičnoj razini, ova odluka je poslužila kao osnova za kasniju temeljitu reviziju ustroja vlasti u entitetima, što je učinjeno, već spomenutim, amandmanima visokog predstavnika (uvedene su nove institucije, izmijenjena pravna narav pojedinih dijelova tijela vlasti, određene kvote za sastav tijela vlasti, odnosno najznačajnijih entitetskih institucija i što je najproblematičnije, navedenim amandmanima su ustavno potvrđena navedena Barryijeva pravila, kojima je omogućeno, zajedno s donesenim IZ BiH, da trećinu izaslanika u Klub Hrvata u DN PFBIiH biraju kantoni s 95%-tnom većinom bošnjačkog stanovništva, što je uz amandman o sada potrebnoj jednoj trećini, umjesto dotadašnje jedne polovine izaslanika u nacionalnim klubovima može, de facto, omogućilo izbor izvršne vlasti FBiH mimo političke volje hrvatskog konstitutivnog naroda). Nakon ovakve odluke US BiH, mora se postaviti staro pitanje: Tko čuva čuvare (ustavobranitelje)? Ako je US BiH čuvar ustava, ustavnosti i ustavnih načela ( a po članku VI/3 Ustava BiH, jeste), tko će nas čuvati od tog istoga Suda kada on prekrši slovo i duh Ustava? Uvažavajući empirijske zakonitosti, čije smo neke elemente i ovdje već izložili, čini se da bi to mogla biti jedino međunarodna zajednica, oličena u instituciji Visokog predstavnika. Na kraju krajeva, Visoki predstavnik se u svojoj dosadašnjoj praksi već znao staviti u nadređenu poziciju i u odnosu na odluke US BiH ( vidi tako članak 3. Naloga Visokog predstavnika o provođenju odluke US BiH u predmetu po apelaciji Milorada Bilbije i ostalih, broj AP-953/O5 („Službeni glasnik RS“, broj 23/07) u kojem se kaže: „(…) da bez obzira na bilo koju suprotnu odredbu u bilo kojem zakonu ili drugom pravnom aktu u BiH, bilo koji postupak pokrenut pred bilo kojim sudom u BiH, kojim se osporava ili dovodi bilo kako u pitanje jedna ili više odluka Visokog predstavnika, proglasiti će se nedopustivom, osim ako visoki predstavnik izričito ne da svoju prethodnu suglasnost(…)“. Ovaj nalog je donesen nakon što je US BiH u navedenom predmetu po apelaciji M. Bilbije i dr. (radilo se o pojedinačnim odlukama Visokog predstavnika kojima je navedene osobe smijenio s dužnosti i, neograničeno, zabranio obavljanje javnih dužnosti, a koje nisu sadržavale pouku o pravnom lijeku, što prema čl. 13. EKLJP predstavlja flagrantno kršenje ljudskih prava) utvrdio povredu prava na djelotvorna pravni lijek iz navedenog članka EKLJP i naložio BiH da osigura zaštitu ustavnih prava apelanata u skladu sa čl. II/2 Ustava BiH, a u svezi sa čl. 13. EKLJP i da u roku od tri mjeseca informira US BiH o poduzetim obvezama.

6 Ponovno ignorirajući načelo konstitutivnosti naroda i njegov temeljni element i odrednicu apsolutnosti. Manji broj pripadnika jednog konstitutivnoga naroda ne može biti odlučan ustavni razlog za njihovu neravnopravnost i nejednakost, jer i ravnopravnost i jednakost proizlaze iz pojma konstitutivnosti. Zato treba podcrtati da konstitutivnost naroda kao principijelno pitanje, isključuje numeričke rasprave. Upravo se ovo iščitava iz apsolutnog značenja načela konstitutivnosti. U tom smislu profesor sa Sveučilišta u Montrealu Alain Gangon kaže da „(U) multinacionalnom ustavnom kontekstu svi narodi imaju jednaku normativnu težinu, neovisno o njihovoj brojnosti (A. Gangon, Minority Nations in the Age of Uncertainty, University of Toronto Press, 2014, str. 25.)

7 Centar za ljudska prava, Proces ustavnih promjena u BiH, Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2006., str. 57.; Predsjednik SDP-a Nermin Nikšić je u navedenom kontekstu izjavio da je „(S)preman za utvrđivanje nadležnosti domova naroda na način da napravimo listu vitalnih nacionalnih interesa“, dok je SDA još precizniji kada iznosi zahtjev da se „(…) nadležnosti DN PFBiH po pitanju zaštite vitalnih nacionalnih interesa svedu isključivo na pitanja koja bi se taksativno navela u Ustavu FBiH (obrazovanje, vjeroispovijest, jezik, njegovanje kulture i tradicije i kulturno nasljeđe“(…), te, ovome dodaje i da se izbor izaslanika u ovaj dom treba regulirati „(…) na isti način kao i u DN PS BiH i VN RS , tj. delegati bi se birali u ZD PFBiH, a ne u skupštinama kantona“ (internetski članak: „Je li redukcija Doma naroda FBiH konsenzus probosanskih stranaka?“, https://www.klix.ba od 23. siječnja 2022.) Ovaj primjer dodatno potvrđuje naš ranije izneseni stav o unificiranosti (podudarnosti) ideja intelektualne zajednice, bošnjačkih i tzv. građanskih političkih stranaka

8 G. Marković, Utječe li presuda ESLJP na pravnu prirodu uređenja BiH?

9 D. Delić, cit. dj., str. 12-13., te nastavlja: „(N)akon odluke US BiH, DN PFBiH bi trebao dobiti 100% legitimne izaslanike, a istovremeno je zadržao punu ravnopravnost sa ZD PFBiH. Bez obzira o čemu se odlučuje, pa i o pitanjima koja nemaju veze s vitalnim nacionalnim interesom, bilo koji od tri konstitutivna naroda može zaustaviti zastupničku većinu da donese odluku. Tako manjina može zaustaviti većinu, što je apsolutno nedemokratski, ako za to ne postoji posebno opravdanje.(…) To pitanje može postojati ako manjina brani svoj vitalni interes (pitanja koja su srž identiteta skupine).“ Treba rezolutno kazati da stvari ne stoje ovako, te se ovi navodi mogu itekako relativizirati i/ili osporavati. Kao prvo, nakon donošenja odluke US BiH broj U-23/14, DN PFBiH niti izbliza nije dobio svoje legitimne izaslanike, i to ne samo zbog uvjetne odredbe iz članka IV.A.8.3. Ustava, koju i ne sporimo, nego zbog izbornog inženjeringa koje se manifestira kroz zloupotrebe u procesu nacionalnog izjašnjavanja (manipulacije s nacionalnim izjašnjavanjem, kao izbornim inženjeringom sui generis, odraz je političke nekulture i manifestacija ozbiljnog pomanjkanja etičnosti), o čemu već spomenuti Demirel Delić posve korektno kaže: „Nije opravdano da jedan konstitutivni narod izbornim inženjeringom nameće drugom konstitutivnom narodu izbornu volju.“. Drugo, veto mehanizam je suspenzivan, a ne apsolutan kao npr. entitetsko glasovanje u domovima PS BiH. Kao treće, ali ne manje važno, postoji javni interes i vrhunska vrednota očuvanja političkog mira i sigurnosti u BiH, a za pluralna društva i multinacionalne zajednice, jedan od glavnih alata za realizaciju tog uzvišenog cilja je onemogućavanje preglasavanje predstavnika manje brojnih od predstavnika onih brojnijih zajednica-skupina (manjine od većine).

10 Isto, str. 18; Što ako je u pitanju proračun ili prostorni plan Federacije ili proglašenje nacionalnih parkova (npr. Blidinja) ili zakona o plinofikaciji ili autocestama koje prolaze kroz kantone gdje većinski živi jedan konstitutivni narod (a takvih je najviše) ili nepravičnoj raspodjeli javnih prohoda gdje se npr. kroz stavke Ministarstva energetike, rudarstva i industrije, Ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstava, Ministarstva socijalne politike, Ministarstva za braniteljska pitanja i Ministarstvo izbjeglih i raseljenih osoba, na čijem čelu nije niti jedan ministar iz reda hrvatskog naroda, troši preko 90% proračunskih sredstava FBiH. Možda ovakva distribucija po resorima ima u vidu ekonomsku i socijalnu opravdanost, ali u javnom interesu, s njim se mora kombinirati načelo ravnomjernog razvoja cijele FBiH. Zato se egzistencijalna ugroženost jednog konstitutivnog naroda, koja je, in ultima linea, itekako u korelaciji sa fizičkim opstankom jedne zajednice, ne može usko tumačiti i svesti samo na pitanja zaštite koje se definiraju kao vitalni nacionalni interes, jer ugroženost jedne zajednice može proizići i izvan tih sfera-oblasti.

11 N. Ademović, Opći izbori u BiH 2018. godine: pravni triler bez hepienda, Sveska za javno pravo broj, Fondacija Centar za javno pravo, Sarajevo str. 4

12 Te dodaje: „(T)o znači da bi se moralo, prije svega, utvrditi koliko ima izaslanika za DN PFBiH, pa unutar tog broja za svaki kanton odrediti nacionalnu strukturu po osnovu etničkog sastava stanovništva svakog kantona u odnosu na ukupan broj pojedine skupine na razini Federacije BiH“ (N. Ademović, cit. dj., str. 16.); Treba kazati da ovakav zahtjev u svezi odluke „Ljubić“ ne podržava HDZ-a BiH, nego 95% članova cjelokupnog hrvatskog političkog (izbornog) korpusa u BiH.

13 Isto, str. 24.

14 To bi značilo da se pripadnici iz sva tri konstitutivna naroda iz svakog kantona mogu kandidirati za izaslanika za DN PFBiH, što je omogućavala neustavna odredba iz članka 10.12. stavak 2. IZ BiH, koja je glasila:“ Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“. Obiter dictum, kada se toliko inzistira na legitimitetu, opravdano treba postaviti pitanje kakav bi legitimitet imali ti izaslanici iz navedene neustavne odredbe koja je davala pravo svakom konstitutivnom narodu da po automatizmu, bez obzira na demografsku i etničku strukturu stanovništva, imaju po jednog predstavnika iz svakog kantona? Čini se da bi jedini mogući odgovor bio taj da bi to bili izaslanici bez ikakvoga legitimiteta, ili pak s „fingiranim“ ili slikovitije rečeno „šupljim“ legitimitetom.

15 N. Ademović, cit. dj., str. 24.

16 Isto.; Imajući u vidu da spomenuti autor, pretpostavljamo, dobro zna kakva su normalna „pravila igre“ u podijeljenim društvima, ne možemo a da u cijeli kontekst zagovaranja koncepta „jedan čovjek-jedan glas“ ne spomenemo jednu zanimljivu anegdotu, koja iako stara gotovo 30 godina, simptomatično, potpuno korespondira sa navedenim konceptom. Naime, u svezi narečenoga, poznata je „teorija hljebova“ Alije Izetbegovića, nastala u kontekstu izjave koju je dao prilikom protivljenja rješenju o paritetnoj zastupljenosti naroda u Vijeću ministara BiH, a glasi:“(P)a kako možemo biti jednaki, (…) to znači, ako svakome treba jedan hljeb u BiH, onda najviše hljebova treba Bošnjacima, a najmanje Hrvatima“ (preuzeto iz: „Federalne strukture u Europi i BiH“, Veleposlanstvo SR Njemačke u BiH i Vijeće Europe, Sarajevo, 2001., str. 143.).; In ultima linea i Venecijanska komisija je u svojstvu amicus curiae u predmetu „Ljubić“ kazala da se koncept jednake snage glasa ne odnosi na posebne dijelove zakonodavnih tijela BiH, koji su zamišljeni da predstavljaju konstitutivne narode, te su kreirani da ispune jedinstvene specifičnosti BiH (odluka US BiH broj U-23/14, točka 25, https://ustavnisud.ba>odluke.

17 I posve usputno, ne možemo a da ne upitamo sve te zagovornike bespogovornog poštivanja „europskih vrijednosti“ i „ europskih standarda u BiH da li navedene vrijednosti i standardi obuhvaćaju i okončane procese u Kantonu Jura iz 1979. godine u Švicarskoj i Južnom Tirolu u Italiji, odnosno aktualne izražene tendencije Flandrije u Belgiji, zahtjevima Korzike u Francuskoj, Škotske u UK i Katalonije u Španjolskoj?

18 Uporno isticanje sintagme „europski vrijednosti i standardi“ očito smjera i korespondira s globalnim standardiziranjem, odnosno univerzalizacijom europske civilizacije, koja ima pretenzije da sa svojom ideologijom monopolizira europsko kulturno naslijeđe, što je opet povezano s liberalnim kozmopolitizmom i integracijskim trendovima koji se bilježe od završetka Drugog svjetskog rata, a koju su svoju kulminaciju doživjeli uspostavljanjem unipolarnog svjetskog poretka na kraju 20. stoljeća. Odlično primjećuje Urs Alltermat kada kaže da „(…) globalno standardiziranje svjetske civilizacije provocira ponovno buđenje lokalnih kultura“ i jednostavno na svjetskoj sceni imamo dihotomiju „(…) zapad protiv ostatka svijeta“ (U. Alttermat, Etnonacionalizam u Europi, Jež, Sarajevo, 1997, str. 96. i 97.). Zasigurno, da sadašnji trendovi, pogotovo nakon vojno-sigurnosnih kriza te migrantske, ekonomske i zdravstvene (covid) krize, više neće biti toliko integracijski, a niti globalistički. U sklopu navedenoga, kao pravo, već od početka 90-tih godina prošlog stoljeća, nametnulo se pitanje: tko dominira svjetskom politikom, odnosno tko određuje svjetska zbivanja: države ili civilizacija koja primat daje globalizaciji? (Z. Miljko, Država i nacija, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Mostaru br. XIV, 2001., str. 140.)

19 B. Reilly, Democracy in Divided Societies. Electoral Engineering for Conflict Management, Cambridge University Press, Cambridge, 2001., str. 143.

20 Za podijeljena društva se koriste i drugi nazivi, kao: segmentirana, pluralna, složena, kompleksna, heterogena, fragmentirana društva ili zajednice.

21 Odmah se mora kazati da je strukturalna asimetričnost u BiH (različita ustavna uređenja njenih federalnih jedinica-entiteta), razumljivo, diktirala i asimetričnost u organizaciji i funkcioniranju njihovih zakonodavnih tijela.

22 Dok se u unitarnim državama pitanje postojanja jednog ili dva doma uvijek može postavljati zavisno od društvenih okolnosti, u federaciji je to pitanje jednom za svagda riješeno u korist dvodomnosti. U tom kontekstu, Goran Marković će kazati: „(…) u federalno uređenim državama, parlament je uvijek dvodoman, jer federalna država ima dva kontituensa“ (G. Marković, Utječe li presuda ESLJP na prirodu ustavnog uređenja BiH, Centar za javno pravo, Sarajevo, 2019. str. 3.) Identičnog stava je i Nurko Pobrić, koji kaže da dvodomnost u „(…) federalnoj državi postaje nužnost“ (N. Pobrić, Pojam i oblici bikameralizma-sukob domova, Pravna misao, Federalno ministarstvo pravde, 2003., str. 26.).

23 VN RS nije (drugi, gornji) dom Narodne skupštine, nego je posebna, samostalna politička institucija. Iako je u vršenju ustavotvorne vlasti ravnopravan s NS RS, u vršenju zakonodavne vlasti Vijeće sudjeluje samo kada postoji sumnja da se nekim prijedlogom zakona, usvojenim u NS RS vrijeđa vitalni interes konstitutivnog naroda. Njemu ne pripada pravo zakonodavne inicijative, kao prava da se podnese prijedlog radi rasprave i usvajanja u parlamentu, a isto tako mu ne pripada niti pravo da se u njemu raspravlja i odlučuje o zakonskom prijedlogu, uključujući i nemogućnost ulaganja amandmana na zakonske prijedloge, što uz proglašenje, objavljivanje i stupanje na snagu , predstavlja tri temeljne faze zakonodavnog postupka (V. Petrov, Parlamentarno pravo, Pravni fakultet, Beograd, 2015. str. 103-119). Tako VN RS nema prerogative da NS RS nudi alternativu postojećim prijedlozima pravnih akata, nego ima pravo samo izražavati nezadovoljstvo njima. On ima tek pravo na suspenzivni veto, što je, čak, neusporedivo skromnije pravo nego li apsolutni veto s kojim raspolažu gornji domovi koji imaju užu nadležnost od zastupničkih domova, kakav je npr. njemački Bundesrat ili austrijsko Savezno vijeće). NS RS je jednodomno zakonodavno tijelo, što proistječe iz (unitarnog) oblika državnog uređenja RS-a (N. Ademović, J. Marko, G. Marković, Ustavno pravo BiH, Fondacija Konrad Adenauer Stiftung, Sarajevo, 2012., str. 405. i 411.). Ustavna praksa poznaje i slučajeve unitarno uređenih država koje imaju dvodomnu parlamentarnu strukturu (Poljska i Rumunjska, gdje je u ovoj potonjoj drugi dom ravnopravan opće-predstavničkom, zastupničkom), a niti jedna nije konsocijacijska demokracija. Kad se ovome doda činjenica da je u RS od 2002. godine prisutan politički sustav konsocijacijske demokracije, proizlazi, prima vista, da bi RS mogao imati dvodomnu legislaturnu kompoziciju. Međutim, sve navedene atribucije (unitarno uređenje i politički sustav konsocijacijske demokracije) ima i Republika Sjeverna Makedonija, ali nema bikameralni sustav, što se posve uklapa u stav Arenda Lijpharda koji kaže da je dvodomnost element konsocijacijske demokracije, ali se za taj sustav traži i federalizam, pa zakoni logike upućuju na zaključak da RS ne može imati dvodomni parlament( M. Kaspović, Institucionalni dizajn-najkonjukturnija grana suvremen političke znanosti, Politička misao, Vol. XLI, broj 1, 2004, Zagreb, str.106.). In ultima linea, način izbora članova ove institucije (biraju ih zastupnici u NS RS-a), sugerira da se ne radi o drugom, gornjem domu. Da VN RS nije poseban dom slažu se i drugi pisci. Tako Zvonko Miljko kaže: „(O)vo Vijeće, međutim nije uspostavljeno kao drugi dom NS RS, nego je jednostavno pridodano NS RS kao intervenirajući faktor prilikom odlučivanja o vitalnom nacionalnom interesu (Z. Miljko, Ustavno uređenje BiH, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 2006. str. 256). Isto i M. Sahadžić, Ustavna (a)simetrija naspram legitimiteta i stabilnosti u bosanskohercegovačkom ustavnom dizajnu, Sveska za javno pravo broj 38, Sarajevo, 2019., str. 122. i M. Dmičić, Konstitutivnost naroda ka bosanskohercegovački fenomen, Pravni život, br. 12/2013, Beograd, 2013., str. 584). Ustavnopravni aksiom je, kako smo kazali, da su sve federacije s dvodomnom federalnom strukturom. Jedino je Pakistan kratko vrijeme imao jednodoman parlament.; I sam Nedim Ademović kaže da dijelovi federacije „(…) mogu, ali i ne moraju imati isto ustavno uređenje“, pa „(…) zavisno od toga postoje simetrične i asimetrične savezne države. Etnički pluralizam je čest razlog za uspostavljanje federalnog uređenja“. (N. Ademović i dr., Ustavno pravo BiH, str. 78-79.). Upravo su ovi razlozi koje navodi N. Ademović bili odlučujući da se u Washingtonu i Daytonu subjedinice države Bosne i Hercegovine različito organiziraju: Federacija BiH, kao binacionalni entitet je dobila (potvrđeno joj je) federalno uređenje, a jednonacionalna RS, unitarno uređenje.

24 Analizirajući države kao što su Belgija, Velika Britanija, Španjolska, Kanade itd., izgleda da je ideja države-nacije doživjela fijasko.

25  Dok građanski ustavi definiraju državu kao političku zajednicu građana koji u njoj žive ne ističući posebno jedan narod, de facto naznačujući (implicite govoreći) postojanje singularnog (unitarističkog, monističkog) demosa, promovirajući tako građansku suverenost i jedan izvor vlasti (naš je stav da je ovaj model prikladan za homogena društva s jedinstvenim nacionalnim identitetom), daytonski Ustav kao donositelja Ustava najprije navodi točno određene narode označavajući ih velikim početnim slovom, koji ga utvrđuju zajedno s „ostalima“ i građanima, inaugurirajući tako podjelu vrhovne vlasti i konstitucionalizacijske moći. Ovo znači da je činjenica egzistiranja više nacija unutar jedne države i ustavno određena, jer ako se narodi uopće negdje smještaju u zakon, onda se smještaju kao nacija u ustav, što Bosnu i Hercegovinu čini nekomparabilnom s bilo kojom državom u svijetu, čineći je tako izuzetkom od teorijskih pravila (opće teorijskih ustavnopravnih postavki) i empirijskih zakonitosti (Z. Miljko, Država i nacija, Zbornik radova Pravnog fakulteta Mostar, br. XIV, 2001., str. 146.; U. Vlaisavljević, Nalaže li „Europski ustav“ da se bosanskohercegovačke nacije pretvore u etničke grupe, čiji je sukob postavljen „izvan zakona“ Zbornik radova sa Znanstveno-stručnog skupa “Europski Ustav za BiH“, Neum, 2019., str. 472.)

26 U tom smislu važno je iznijeti stav Patricie Popelier i Koena Lemmens u uvodu knjige o Ustavu Belgije, gdje kažu: „(U)stav može ponosno potvrđivati da sve ovlasti proizlaze iz nacije, ali u praksi je jasno da je belgijski Ustav u očajničkoj potrazi za nacijom (P. Popelier i K. Lemmens, The Constituional of Belgium, A Contextual Analysis Hart Publishers 2015. str. 6.)

27 Goran Marković u navedenom smislu kaže da su „(…) konstitutivni narodi suvereni“ i da oni „(…) vrše suverenu vlast s građanima“, te da je „(…) vrše posredstvom svojih predstavnika, odnosno izaslanika u Domu naroda“ (G. Marković, Utječe li presuda ESLJP na prirodu ustavnog uređenja BiH, Centar za javno pravo, Sarajevo, 2019. str. 6.); Narodna suverenost u BiH se ostvaruje na način da građani BiH neposredno biraju zastupnike u ZD PS BiH, ZD PFBiH, kantonalne skupštine i gradska/općinska vijeća u FBiH i Narodnu skupštinu RS-a i skupštine općina u RS-u, dok se princip konstitutivnosti (nacionalni suverenitet, op. aut.) ostvaruje na temelju paritetnog zastupanja u Predsjedništvu BiH, DN PS BiH, Vijeću naroda RS, kroz zaštitu vitalnog nacionalnog interesa u PS BiH, PFBiH, kantonalnim skupštinama, NS RS-a, te kada se radi o izboru predsjednika i potpredsjednika FBiH i RS, te kroz proporcionalnu zastupljenost u institucijama javne vlasti prema popisu stanovništva iz 1991. godine, a sve do provedbe Aneksa 7. DMS-s (M. Sahadžić, Priroda političkog sistema u BiH, u D. Banović, S. Gavrić, Država, politika i društvo u BiH, Analiza postdaytonskog političkog sistema, University Press, Sarajevo, 2011. str. 30.).

28 G. Marković, Bosanskohercegovački federalizam, Službeni glasnik, Beograd, 2012. str. 198-199.); Priznajemo da „(K)lasično poimanje nacije primarno podrazumijeva građanski poredak koji je u funkciji zaštite pojedinca, ali se u svom suvremenom obliku ona ne zadržava samo na toj razini, već se evolutivno-koncepcijski prilagođava potrebi očuvanja raznolikosti šire harmonizacije društvenih odnosa“ (D. Vanjek, Interkulturalno građanstvo kao jedini mogući oblik građanskog poretka u BiH, Zbornik radova sa znanstvenog stručnog skupa s međunarodnim sudjelovanjem „Europski ustav za BiH, Neum, 2019., str. 436.)

29 „Koji uz pojam nacije, federalizma ili republikanizma spada u red velikih i klasičnih termina pravne i politološke znanosti, koji su na prvi pogled samorazumljivi, ali koji u zbiljskom pokušaju njihova određivanja prizivaju mnoga značenja (Z. Miljko, cit. dj., str. 143.)

30 M. Kasapović, Institucionalni dizajn-najkonjukturnija grana suvremen političke znanosti, Politička misao , Vol XLI. broj 1, Zagreb, str. 105.

31 Isto, str. 105.

32 R. A. Dahl, Political Oppositions in Western Democracies, Yale University Press, 1966., str. 325.

33 M. Kasapović, cit.dj., str. 106.; Konscijacijsku demokraciju ne treba posmatrati kao rješenje za vječita vremena, ali s obzirom da se ona javlja kao spas od raspada države ili, pak, spas od nasilne asimilacije (što za posljedicu ima ništenje manjinskih identiteta), njena alternativa je zaista, nikakva demokracija.

34 „Upravo je politička dimenzija po mnogima differentia specifica nacionalnog u odnosu na etničko“ (D. Vanjek, Odnos nacionalnog i etničkog: konzekvence za BiH, Status, Mostar, str. 90). Ova konstatacija upravo potvrđuju da konstitutivni narodi nisu samo etničke zajednice, nego se radi o formiranim i samosvjesnim nacijama, političkim narodima, a što se vidi, kako smo kazali iz samih ustavnih odredaba, a navedeno je, možda, najplastičnije i cjelovitije prikazano u odredbama članak IV.A.517a Ustava FBiH, koji govore o sadržaju instituta vitalnog nacionalnog interesa, kao i iz odredbama o izmjenama državnog Ustava. Njihova prava nadilaze kolektivna prava u drugim federacijama, jer se ona ne zadržavaju samo na elementima etničkog identiteta (jeziku, kulturi, obrazovanju, religiji i sl.), koja prava, najčešće, imaju nacionalne manjine, nego su ona znatno šira i obuhvaćaju pitanja političkog subjektiviteta, odnosno pitanja iz područja političkih prava (konstitutivnost se zaista ostvaruje u domenu političkih prava kao što su pravo na sudjelovanje, odnosno podjelu javne vlasti – adekvatnu zastupljenost, pravo na odlučivanje u tijelima javne vlasti – jednaka prava u donošenju odluka uključujući i sudjelovanje u izmjenama ustava, odnosno donošenju ustavnih amandmana i organizaciji javne vlasti, ili, kraće rečeno, pitanja koja odlučujuće određuju oblik ustavnog i političkog uređenja FBiH itd.). S obzirom na navedenu mogućnost (dimenziju) demokratskog izražavanja svoje političke volje kao nacionalnih zajednica, konstitutivni narodi egzistiraju kao istinski politički čimbenici. Tako je postojanje tri politička naroda (koji su autohtone zajednice, koje imaju izgrađene vlastite identitete) pored samoverifikacije (stvaranjem zajedničke svijesti o pripadanju zasebnom etno-nacionalnom identitetu, odnosno definirajući svoju zajednicu nacijom), koja je prethodila državi (tijekom 19. stoljeća Hrvati i Srbi, a Bošnjaci krajem 20. st.), na endogenoj razini, potvrđeno i od strane subjekata (vlasti) međunarodnog prava na egzogenoj ravni, koji su pripremili i bili jamci DMS, pa se s pravom može zaključiti da su bosanskohercegovački narodi kao takvi priznati i međunarodnim pravom. Predstavnici sarajevske pravo-političke škole bi ovu političku dimenziju konstitutivnosti naroda željeli derogirati, a, ako ne to, onda bar relativizirati do krajnjih granica. Njihov krajnji cilj je, ako izostane voljno stvaranje jedinstvene bh. nacije, što je izvjesno, njena uspostava prisilnim metodama (ovdje ne mislimo na fizičku prisilu), u kojem slučaju bi bh. nacija bila sastavljena od tri etničke grupe, a što je u potpunoj suprotnosti s univerzalnim europskim (pa i svjetskim) trendom sredine 20., a poglavito kraja 20. i početka 21. stoljeća, odnosno, općoj pojavi da se konstitutivni elementi (društvene skupine) nalaze u stalnom procesu samoosvješćivanja, inzistirajući na vlastitom priznanju (primjeri Quebeca u Kanadi, južnog Tirola u Italiji, kantona Jure u Švicarskoj, Flandrije odnosno Flamanaca u Belgiji, Škotske u Ujedinjenom Kraljevstvu, Katalonije u Španjolskoj, Kashmira u Indiji itd.). U navedenom kontekstu, kao pravi razlog nedjelotvornosti konsocijacije u bh. društveno političkom ambijentu, vrijedno je navesti mišljenje koje su iznijeli, već spomenuti irski autori John Mc Garry i Brendon O’Leary u svezi učinkovitosti konsocijacije u rješavanju etničkih sukoba i reintegracije države. Mišljenja su da će ona biti učinkovita „(…) ako niti jedna suparnička etnička zajednica ne nastoji asimilirati druge i uspostaviti svoju nacionalnu državu ili prisiljavati druge da prihvate neki artificijelni ili transcedentni nacionalni identitet koji ona razvija“ (preuzeto iz: M. Kasapović, članak „Popis stanovništva u BiH jasno pokazuje: Federaciji prijeti ciprizacija“,https://www.jutarnji.hr, 15. 07. 2016.). Ukoliko se bude inzistiralo na ovakvim politikama, onda će se konstantno obnavljati stari i isti produbljivati ili, čak, stvarati novi razdori (rascjepi) između društvenih segmenata u BiH.

35 Kao potvrda narečenoga, svakako može poslužiti izjava koju je na Međunarodnoj konferenciji povodom dvadesetpete godišnjice DMS-a, kao odgovor Harisu Silajdžiću, također sudioniku Konferencije, dao irski profesor sa Sveučilišta u Pennsylvanja Brendon O’ Leary (jedan od najpoznatijih predstavnika drugog vala teoretičara konsocijacijske demokracije): „Nema ništa posebno demokratski pogrešno u strukturi koja je dogovorena Daytonskim sporazumom“, vidi npr. članak: „Konferencija u Zagrebu: Kako dalje – 25 godina nakon Daytona?,” https.//www. slobodnaeuropa.org od 15. 12. 2020. godine

36 Kada je Mirjana Kasapović 2005. objavila knjigu pod naslovom: „BiH: podijeljeno društvo i nestabilna država“, kojom je prva na jedan analitičan, sustavan i teorijski argumentiran način dokazala da je u BH/FBiH politički sustav uveden konsocijacijski sustav demokracije i da je to jedini tip demokracije koj se može primijeniti u ekstremno podijeljenom bh. društvu, bila je izvrgnuta pravom medijskom linču, prokazivana, proskribirana, vrijeđana i od strane pripadnika sarajevske pravno-političke i njihovih medijskih simpatizera, praktički, proglašena neprijateljem BiH (vidi npr. članak Asima Mujkića “Bosna i Hercegovina između etničke i etičke jednakosti: zajednica (ne)ravnopravnih naroda i diskriminiranih građana”, Pregled br. 1-2, Sarajevo, 2006, str. 33-45 ili Muke s liberalizmom, Tarika Haverića, Status br. 9, 2006., Mostar). To dodatno potvrđuje koliko je navedena autorica bila u pravu još prije 17 godina, s tim da treba spomenuti da se o institucionalizaciji ovoga oblika demokratskog političkog poretka u ustavno uređenje BiH već 1996. godine izjasnio poznati politolog Zvonko Lerotić, čiji je prvi podnaslov članka “Postdaytonska Hrvatska” glasio: “Američki konsocijacijski prijedlog za BiH” (Z.Lerotić, Postdaytonska Hrvatska, Politička misao, Vol XXXIII, br. 4, Zagreb, 1996., str. 131.).

37 U tom smislu Mirjana Kasapović konstatira: „(…) kada bi se ispunili bošnjački politički zahtjevi, liberalna demokracija u konkretnim bosanskohercegovačkim uvjetima nužno bi se pretvorila u ekskluzivnu etničku demokraciju u kojoj bi bila institucionalizirana politička prevlast bošnjačke nacije kao najbrojnije zajednice (M. Kasapović, Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, Politička kultura, Zagreb, 2005., str. 52.).

38 In ultima linea, često pravičnost, kao načelo, ako već ne jednakost, zahtijevaju da određeni kolektiviteti, kategorije ili regije uživaju izvjesnu nadpredstavljenost. U protivnom, takvo društvo postaje ne samo nepravično, nego i nestabilno jer se kroz takvo djelovanje institucija u praksi ne zadovoljavaju bitna načela pravde. U tom smislu profesor sa Sveučilišta Harvard John Rawls kaže: „Društvo je stabilno ako se pravo naroda poštuje zbog sređene ravnoteže snaga koju niti jedan narod nema interesa da osporava i zbog toga što su svi, usprkos promjenjivoj sreći naroda potaknuti da poštuju njihovo zajedničko pravo kao pravedno i korisno za sve“. (J. Rawls, Pravo naroda, Kru Zak, Zagreb, 2004., str. 64.). Zato je odgovor pobornika bikameralizma da demokracija ne podrazumijeva nužno matematičku jednakost između pojedinaca.

39 Z. Miljko, Iskustva federalizma u BiH, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Mostaru, br. XIII, 2000., str. 133.

40 „Na primjer, u pluralnom društvu Sjeverne Irska, podijeljenom na protestantsku većinu i katoličku manjinu, većinska vlast omogućila je Unionističkoj stranci, koja predstavlja protestantsku većinu, pobjedu na svim izborima i formiranje svih vlada između 1921. i 1972. godine. Masovni protesti katolika kasnih šezdesetih godina pretvorili su se u građanski rat između katolika i protestanata, koji se mogao kontrolirati samo uz pomoć britanske vojne intervencije i nametanjem neposredne vlasti iz Londona“ (A.Lijphard, Modeli demokracije, CID- Službeni list SCG, Podgorica-Beograd, 2003., str. 96.)

41 U tom kontekstu G. Marković kaže:“(P)rihvaćanje većinskog ili konsocijacijskog modela demokracije nije rezultat teorijskih promišljanja ili ideološkog opredjeljenja, već objektivno postojeće podijeljenosti društva.(…) Ne postoji mogućnost zamjene konsocijacijske demokracije većinskom, a da to ne dovede do dezintegracije društva i države. Nije jasno kako bi se ta zamjena izvršila, jer dvije od tri nacionalne političke elite to ne žele. Dok god je stanje takvo (duboka podijeljenost na tri društvena segmenta, op.aut.), može se raspravljati o tome kako neuspješnu konsocijaciju učiniti uspješnom, ali ne i da li je konsocijacija bolja od većinske demokracije, jer priroda bosanskohercegovačkog društva u ovom trenutku ne dozvoljava izbor između ovih alternativa“ (G. Marković, cit. d.,, str. 233-234.)

42 Jedna od temeljnih odrednica građanske ideje (koncepta) je i načelo jednake vrijednosti glasa. Ali, ponovno treba napomenutu da BiH nije građanska država, što smo i dokazali, a što je i stav većine autora koji su se bavili tim pitanjem (vidi npr.: N. Pobrić, Ustavno pravo, Slovo, Mostar, 2000., str. 63.; S.Pierre-Caps, Constitutional Images of the Nation State (the Transformation of the Nation State in Europa at Down of 21-st Century), Strasbuourg: Council of Europe, 1998., navedno prema: G. Siljanskova-Davkova, Makedonski model parlamentarizma i demokracije str. 354.; M. Sahadžić, Priroda političkog sistema u BiH, u D. Banović, S. Gavrić, Država, politika i društvo u BiH, Analiza postdaytonskog političkog sistema, University Press, Sarajevo, 2011. str. 28.). Ovo nametanje građanske ideje može voditi ka bosanskom građanskom nacionalizmu (u stvarnosti, bošnjačkom nacionalizmu), nalik onom britanskom građanskom nacionalizmu. Već spomenuti John Mcgerry i Branadon O’Leary smataraju da „(…) nedostaci građanskog nacionalizma pomažu objasniti zašto se sve zapadne multinacionalne demokracije (UK, Španjolska, Belgija) odmakle od unitarističkog i nacional-federalističkog oblika građanskog nacionalizma u korist udovoljavanja njihovim manjinama kroz etno-federalne i slične strukture, pa to pokrepljuju činjenicom o britanskog građanskom nacionalizmu, za kojega kažu da „(…) nije bio sposoban spriječiti odcjepljenje Irske 1921. i suspendirati nacionalističke pobune u Sjevernoj Irskoj nakon 1969. godine, te nisu bili sposobni spriječiti ponovno rađanje škotskog i velškog nacionalizma“(J. Mcgarry, B. O’ Leary, Federalism as a Method Ethnic Conflict Regulation, https://forumfed.org, 2004. str. 60.)

43 Već spomenuti Robert A. Dahl je kroz svoja istraživanja došao do zaključka da su se kao konsolidirane demokracije pokazale one države u kojima titularnoj naciji pripada 92% i više stanovništva (P. Radica, Bosna i Hercegovina, Nedovršena država, podijeljeno društvo i nemogućnost konstituiranja političke zajednice, http://hrcak.srce.hr>, str. 11.).

44 Akademik Miodrag Jovičić odnos prava i stvarnosti opisuje na sljedeći način: „Pravna norma je refleksija društvene stvarnosti i vrijednosti koja se postavlja kao cilj njenog djelovanja-predodžba o njenom poželjnom učinku za pravne odnose. Ustav je uvijek, kao i pravo uostalom, izraz određene ideologije i politike (M. Jovičić, O ustavu-teorijsko-komparativna studija, Suvremena administracija, Beograd, 1977., str. 29) , dok Ratko Marković kaže da se „(U)stavi se uvijek rade za konkretno društvo, ali ne prema teorijskim modelima, koji su uvijek apstraktni, pa se zbog toga treba kloniti teorijskog čistunstva u ocjeni konkretnih ustavnih odredbi i u njihovoj ocjeni uvijek imati pred sobom konkretno društvo i njegove potrebe (R. Marković, Ustavno pravo, Pravni fakultet, Beograd, 2017., str. 162.)

45 A. Bačić, cit. dj., str. 172.

46 Najnovijim primjer je odbijanje imenovanja direktora federalnog MUP-a, a koje mjesto prema pozitivnim zakonskim propisima pripada hrvatskom konstitutivnom narodu; U podijeljenim društvima, kakvo je i ovo u Federaciji BiH, postavlja se pitanje opravdanosti primjene kako načela proporcionalnog sastava vlade, a poglavito njezina odlučivanja na temelju većinskog načela. Bez obzira na to što pravna teorija drži da paritetan sastav vlade i odlučivanje konsenzusom jesu kočnice rada vlade, koja treba da obavlja operativne poslove upravljanja državom ili njenom komponentnom jedinicom, uz efikasno odlučivanje, te da najvažnije odluke za državu i društvo donosi parlament, čiji sastav jamči jednakopravnost konstitutivnih naroda, moramo kazati da Hrvati kao manje brojan konstitutivni narod u Federaciji, ne mogu, poglavito, u Vladi FBiH, a niti u Parlamentu FBiH do kraja, nekom vrstom apsolutnog veta, zaštititi svoja prava i time spriječiti nadglasavanje, koje vodi ka njihovoj diskriminaciji, što sve ima utjecaja na političku i svaku drugu stabilnost ovoga bh. entiteta. Vlada nije nimalo beznačajno tijelo, bez obzira na to što važne odluke donosi Parlament, ali ona je ta koja oblikuje politiku i predlaže je Parlamentu, koji je najčešće samo potvrđuje. Vlada je ta koja najvećim dijelom putem svojih ministarstava i provodi politiku i izvršava zakone koje utvrdi i donese Parlament, a svakako da ne treba zanemariti niti činjenicu da je Vlada i nositelj samostalnih ovlasti, koje u velikoj mjeri utječu na svakodnevni život ljudi, a za čiju realizaciju nije potrebna potvrda Parlamenta. Tako se, kao i u drugim suvremenim političko-teritorijalnim zajednicama, s pravom može govoriti o poremećaju ravnoteže u korist egzekutive, što je univerzalni ustavno-politički trend, koja podrazumijeva opadanje značaja i uloge parlamenta, jer on, zbiljski, krajnje rijetko, donosi ključne političke odluke, što je neminovno dovelo do prebacivanja težišta odlučivanja na izvršnu vlast. Stoga je nužno radi uspostave trajnije političke stabilnosti pribjeći primjeni određenih mehanizama koji će spriječiti narečeno nadglasavanje, te tako smanjiti mogućnost sukoba političkih predstavnika iz različitih konstitutivnih naroda. Ti mehanizmi mogu biti paritetan sastav vlade i/ili odlučivanje konsenzusom (konsenzus većine članova Vlade iz svakog konstitutivnog naroda), koji su već poznati u pravno-političkom sustavu Bosne i Hercegovine (primjenjuje se u radu Vijeća ministara BiH).

47 D. Čepo, Snažni bikameralizam u SAD-u i SR Njemačkoj: izvor za reformu Vijeća Europske unije, Politička misao, god.50, br. 4, 2013., str.166.; Ta politička ravnoteža u kontekstu BiH/FBiH je preduvjet za mir i sigurnost, za koje Zlatan Begić kaže da „(…) predstavljaju najviši legitimni cilj po međunarodnom pravu“, te dodaje da je radi tog legitimnog cilja i potpisan DMS, u obliku kojem je potpisan (emisija FTV-a „Plenum“, od 15. 03. 2021. godine).

48 R. Hagau, M. Harrop i Breslin, Komparativna politika i vladavina, Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 2001., str. 297.)

49 A. Lijphard, Modeli demokracije, Politička analiza, Zagreb, 2014., str. 20.

50D.Čepo, Parlamenti i skupštine: demokratski deficit PSBiH, Studia lexicographica, god.8, Zagreb, 2014., str. 57.

51 U uvjetima i nakon uvođenja općeg prava glasa i gotovo sveobuhvatnog ukidanja staleških razlika i privilegija, (D.Čepo, Uloga drugih domova u političkim sustavima Poljske i Rumunjske,https://hrcak.srce.hr, str. 171.

52 Smisao federalnog bikameralizma u bh. društveno-povijesnom kontekstu je održavanje federalne vlasti u granicama njene ustavne nadležnosti i na taj način garantiranje ustavne samostalnosti konstitutivnih naroda kao njihova temeljnog konstitutivnog elementa. Zbog toga, parlamente u federalno uređenim državama, čak i onim mononacionalnim, odnosno državama-nacijama, često karakterizira, apsolutna ravnopravnost domova ( SAD, Švicarska, Australija).

53 Bikameralizam štiti od tiranije jednodomnog parlamenta odnosno tiranije većinske vladavine, što je posebno važno za društva u kojem ne postoji bazični konsenzus odnosno suglasnost glede temeljnih zajedničkih vrijednosti i načela u jednoj zajednici, kao što su pluralna društva odnosno društva segmentirana (fragmentirana) po etno-nacionalnoj, religijskoj i kulturnoj osnovi, a za što su BiH i FBiH paradigmatski primjeri. U tom smislu, poznati američki politolog Wiliam Riker kaže „(…) da je svaki oblik bikameralizma bolji od unikameralnog zakonodavnog tijela, jer donošenje odluka u jednom tijelu vodi tiraniji većine“ (W. Riker, The Justification of Bicameralism, International Political Science Review (1) 13, 2001., str. 101, navedno prema: Snažni bikameralizam u SAD-u i SR Njemačkoj: izvor za reformu Vijeća Europske unije, Politička misao, god. 50, br. 4, 2013., str. 165.)

54 „Pojačavajući društveni rascjepi nastaju kada je društvo istodobno podijeljeno na odvojene segmente prema nekoliko rascjepa, primjerice na skupine koje su istodobno podijeljene prema etničkoj i konfesionalnoj pripadnosti“(I. Pepić, V. Raos, Komparacija konsocijacijske i centrifugalne demokracije, Politička misao, god. 52, br. 3. Zagreb, 2015., str. 106.), pa su, prema tome, BiH i FBiH paradigmatski primjeri podijeljenih društva u kojima se društveni rascjepi međusobno pojačavaju. Zato je u ustavno uređenje obje navedene federacije uveden i i jedan od najrobusniji oblik konsocijacijske demokracije”(F. Bieber,“The Challenge of Institutioonalizing Ethnicity in the Western Balakns: Managing Change in Deeply Divided Societies“, European Yearbook of Minority Issues, 4/2003, str. 89-107).

55 E. Nurieva, Kontrolna lista uvjeta Arenda Lijpharda za uspjeh federalizma u Ruskoj Federaciji, Status br. 17, Mostar, 2014., str. 99

56 J. Mcgarry, B. O’ Leary, cit.dj., str. 63; Argument u korist dvodomne legislature je i činjenica da postojanje dva doma onemogućuje da jedan bude svemoćan, jer postoji mogućnost uzajamnog ograničavanja, što je posebno bitno kada se ima u vidu da svaka koncentracija vlasti u jednom subjektu, oligarhijskoj skupini ili većini naroda, predstavlja opasnost za slobodu, te da nužno vodi ka tiraniji, koja je najizvjesnija kada vlast vrši većina.

57 Isto.

58 Istina, postoje odredbe u Ustavu FBiH koje definiraju sadržaj vitalnog nacionalnog interesa, među kojima su i one o adekvatnoj zastupljenosti konstitutivnih naroda u zakonodavnim, izvršnim i pravosudnim tijelima vlasti i jednaka prava konstitutivnih naroda u procesu donošenja odluka. Međutim, ovakve odredbe bi suštinski bile relativizirane. Naime, potrebno je napomenuti da djeljejnje vlasti ne podrazumijeva samo puku kadrovsku (personalnu) raspodjelu funkcija po nacionalnom kriteriju (distribuciju javnih dužnosti između konstitutivnih naroda), nego puno više od toga. Tu prvenstveno mislimo na raspodjelu nadležnosti između FBiH i kantona (koji su, moramo priznati, uz konstitutivnost naroda jedna od posljednjih brana obrane hrvatskih nacionalnih interesa), s posebnim naglaskom na primjenu i tumačenje odredaba o načinu izvršavanja zajedničkih nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti, i unutar toga aktivnosti Parlamenta FBiH koji je i dosada otvoreno radio na favoriziranju federalne vlasti, koja za posljedicu može imati ili već ima previsok stupanj centralizacije javnih ovlaštenja, a u čemu Dom naroda ima važnu ulogu kroz institut obveznog pribavljanja mišljenja od kantona u postupku donošenja zakona iz mješovite-zajedničke nadležnosti (članak 155-157 Poslovnika DN P FBiH („Službene novine Federacije BiH“, broj 27/03), pa bi se njegovim razvlašćivanjem navedeni trend još pojačao. Naravno, od velikog značenja je i pravično djeljenje javnih prihoda i javnih (materijalnih) dobara koji su uvjet za razvoj i opći napredak svakog dijela teritorijalne zajednice i jamac opstanka ljudi iz sva tri konstitutivna naroda na svojim ognjištima.

59 Zanimljivo je i signifikantno da se bošnjačka strana koja predlaže smanjenje obujma nadležnosti DN PFBiH, u takvoj konstelaciji snaga, niti jednim slovom nije dotakla pitanja biranja izvršne vlasti, tako da su njihovi prijedlozi daleko od nekih cjelovitih, sustavnih i ozbiljnih rješenja, što samo razotkriva prave namjere bošnjačkih političkih predstavnika, a one su „traženje bilo čega“ što bi moglo legitimirati ne postizanje dogovora oko reforme izbornog zakonodavstva ili, za njih, najbolje rješenje- definitivni prekid pregovora.

60 Metajuridičko načelo pravičnosti je eminentno načelo prirodnog prava, koje je aksiološki superiorno u odnosu na odredbe pozitivnog ustavnog prava, što su više puta potvrdili najveći svjetski ustavno-sudski autoriteti koji su dali nemjerljiv doprinos međunarodnoj ustavnosudskoj praksi -Vrhovni sud SAD-a i Savezni ustavni sud Njemačke). U tom smislu, pogledati odluke: Rhode Island v. Palmer, 253 U.S. 250/1920/, Leser v. Garnett, 258 U.S. 130/1111922/, odnosno Entsch. Bundes – Verfassungsgerichts 3, 1954., str. 233.), navedeno prema: A. Bačić, Komentar Ustava Republike Hrvatske, Pravni fakultet u Splitu, 2002., str. 32., gdje isti autor na str. 31. i sam konstatira da „(…) vrednote kao metajuridički koncepti, ponekad znaju i ograničavati pozitivno (ustavno) pravo; Pravo koje stvara čovjek nije istinsko pravo, već se pravo nalazi negdje drugdje, a ne u pozitivnom pravu, koje je aksiološki inferiorno prirodnom pravu (www.enciklopedija.hr)

61 P. Bačić, Drugi dom-stanje, poslanje, perspektive, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 1/2007., str. 94.

62 B. Stone, Bicameralism and Democracy: The Transformation of Australian State Upper Houses, u Australian Journal of Political Sceince (2) 37, 2002., str. 267-281

63 A. Lijphard, Modeli demokracije, Službeni list SCG, Podgorica: CID. Beograd, 2003, str. 96.

64 R. B. Lukić, Dvodomnost PS BiH, Pravni život broj 14/2010, Beograd, 2010., str. 87

IDPI / Uredništvo
IDPI / Uredništvo
Sve izvorne objave mogu se prenositi djelomično ili u cijelosti uz obavezno navođenje izvora. Navođenje izvora može biti u punom nazivu: Institut za društveno-politička istraživanja (www.idpi.ba); ili kratkom: IDPI (www.idpi.ba).
spot_img

Zadnje objavljeno