Na prošlogodišnjim Općim izborima u BiH Hrvati su ponovno suočeni sa nametanjem člana Predsjedništva voljom Bošnjaka. Željko Komšić je izabran uz dominantnu podršku Bošnjaka, pa se sada i pred očima najtvrdokornijih skeptika ocrtava neporeciva činjenica da su Hrvati, premda po Ustavu BiH jedan od tri jednakopravna konstitutivna naroda, institucionalno u izrazito neravnopravnom položaju. To se ogleda prije svega u činjenici da im nije institucionalno osigurano pravo da mogu samostalno, svojim glasovima, izabrati svoje predstavnike u tijelima vlasti koja su Ustavom BiH namijenjena upravo takvom, kolektivnom zastupanju konstitutivnih naroda, a u koje spada i Predsjedništvo BiH. Stoga se poslije izbora, čak i u slučaju nepostojanja dodatnih blokada kojima je ispunjena protekla godina, moglo očekivati otežano funkcioniranje Predsjedništva, kao tijela vlasti koje ne uživa izborni legitimitet jednoga od tri konstitutivna naroda, kao što je bio slučaj i u periodu 2006. – 2014. godine. Upitno je kako bi ovakvo Predsjedništvo, s jednim nelegitimnim članom, korespondiralo s parlamentarnom većinom na državnoj razini, ako ona uopće bude uspješno formirana, kao i s Vijećem ministara ako ono bude izabrano tijekom ovoga mandata.
Osim toga, s obzirom na neusvajanje izmjena Izbornog zakona sukladno odluci Ustavnog suda BiH u slučaju Ljubić, i dalje ne postoji zakonski okvir za popunu Doma naroda Parlamenta FBiH. Ovi izbori su stoga jedinstveni, jer su održani bez kompletnog izbornog zakonodavstva, što je unikatan slučaj u demokratskom svijetu. Ustavni sud BiH je, naime, poništio dijelove Izbornog zakona BiH, jer ih Parlamentarna skupština BiH nije uspjela uskladiti s Ustavom BiH, što je Ustavni sud naložio još krajem 2016. godine. Osporeni dijelovi Izbornog zakona reguliraju izbor izaslanika iz županijskih skupština u Dom naroda Parlamenta FBiH, a osporeni su jer ne osiguravaju legitimno predstavljanje triju konstitutivnih naroda i Ostalih, čemu taj dom upravo i služi. Stranke za koje glasuju Bošnjaci mogle su do sad izabrati po 2/3 izaslanika u klubovima Bošnjaka, Srba i Ostalih, te 1/3 izaslanika u Klubu Hrvata, te time same, ne obazirući se niti na čiju političku volju, izabrati cijelu izvršnu vlast Federacije.
Djelomično konstituiranje vlasti
Odbijanje kompromisa oko izmjena Izbornog zakona od strane skoro svih bošnjačkih i dijela srpskih stranaka dovelo je Federaciju, pa i cijelu BiH, u izgledan rizik institucionalne blokade, u kakvoj je Grad Mostar već više godina. Na posljednjim izborima izabrano je tročlano Predsjedništvo BiH, Predsjednik i dopredsjednici RS-a, te tamošnja Narodna skupština koja je izabrala Vijeće naroda i Vladu tog entiteta. Izabrani su i Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH i Zastupnički dom Parlamenta FBiH, te županijske skupštine, od kojih je većina izabrala županijske vlade, dok je, primjerice, u HNŽ ponovo na sceni opstrukcija i blokada konstituiranja vlasti.
Dom naroda Parlamenta FBiH je izabran usprkos neusvajanju nužnih izmjena Izbornog zakona, i to isključivo uslijed činjenice da je prerogative nadležne zakonodavne vlasti, Parlamentarne skupštine BiH, preuzelo tehničko-operativno tijelo – Središnje izborno povjerenstvo (SIP). SiP je svojim sad već zaboravljenim famoznim Naputkom, podzakonskim aktom, propisao broj izaslanika konstitutivnih naroda i Ostalih iz kantonalnih skupština, „razrješujući“ lažne, nametnute dileme: „primjena Popisa iz 1991. ili iz 2013. godine“ i „primjena ili dokidanje protuustavnog pravila 1-1-1, zbog koga je Ustavni sud i stavio izvan snage odgovarajuće odredbe Izbornog zakona“.
Uzaludna je bila nada da će pobjednici izbora u okviru svakog od tri konstitutivna naroda postići dogovor o formiranju nove većine u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine i novog Vijeća ministara, za što je dovoljan taj dom, ali i usuglasiti novi tekst Izbornog zakona. U sadašnjoj situaciji, u kojoj postoji ozbiljna i akutna prijetnja opisanom blokadom velikog dijela političkog sustava, jednostavno ne postoji pitanje koje zaslužuje biti jezgrom programa nove državne parlamentarne većine i izvršne vlasti više od pitanja implementacije Odluke Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić kroz izmjene Izbornog zakona BiH. Te izmjene moraju osigurati legitimno zastupanje konstitutivnih naroda u svim za to namijenjenim tijelima, što znači u entitetskim i državnom Domu naroda, ali i u Predsjedništvu BiH, kako bi ovogodišnja, treća po redu, manifestacija „sindroma Komšić“ bila i posljednja u povijesti.
Blokada kao trajno stanje – „najučinkovitiji“ odgovor na nemogućnost dominacije
Pred strankama koje su osvojile mandate na državnoj razini, dakle, stajala je i stoji dilema – hoće li otkloniti realno postojeći rizik od blokade dijela sustava, ili će, nastavljanjem odsustva volje za kompromisom koji bi bio u duhu Ustava BiH, dozvoliti blokadu i onih segmenata sustava koji u sadašnjem institucionalno-zakonskom stanju ne moraju biti blokirani. Dovoljan se broj dovoljno moćnih među tim strankama, na žalost, odlučio za ovu drugu opciju. Konstituirani su tek kolegiji u oba doma Parlamentarne skupštine BiH i Parlamenta FBiH, ali nisu izabrani ni skupštinski odbori i izaslanstva, niti Vijeće ministara BiH, Predsjednik i dopredsjednici, te Vlada FBiH. Nova zakonodavna i izvršna vlast u punom kapacitetu konstituirana je samo u RS-u i skoro svim županijama FBiH, što vodi u još dublju ustavnu i državnu krizu. Blokada je time postala trajno stanje u već nestabilnoj zemlji, a visoki predstavnik Inzko će jedina instanca s efektivnim zakonodavnim ovlastima na državnoj razini. Ako je nekim snagama to cilj, one se nikako ne mogu niti na koji način nazvati patriotskim, jer grubo derogiraju državni suverenitet i ustavni poredak BiH.
Još se manje patriotskim mogu nazvati neuvjerljivi izgovori pod kojim se odlaže i otežava formiranje Vijeća ministara BiH. Unitarističke snage to uvjetuju postupcima vezanim za približavanje NATO savezu, premda i iz samog NATO-a stižu poruke da, obzirom na nepostojanje unutarnjeg konsenzusa o tomu u samoj BiH, formiranje državne i entitetske vlasti u punom kapacitetu predstavlja neporecivi prioritet. Još je neuvjerljivije uspoređivanje tih uvjeta vezanih za NATO, koji u izbornoj kampanji nisu ni spominjani, sa stavovima stranaka Hrvatskog narodnog sabora BiH o izmjenama Izbornog zakona. One su te izmjene, koje bi sustavno onemogućile nadglasavanje Hrvata pri izboru Predsjedništva BiH i federalnog (a time i državnog) Doma naroda već prije nekoliko godina stavile u samo središte svog političkog djelovanja i učinile od njih stožernu točku svog predizbornog programa.
Uvjeti vezani za NATO su, međutim, po svoj prilici postavljeni kad je postalo jasno da, osim opisanog izbora Komšića, neće biti mogućno nadglasati predstavnike Hrvata u Parlamentu FBiH, niti pobjedničku koaliciju iz RS-a u PS BiH. Umjesto toga, izmišljeni su neuvjerljivi uvjeti za potpunu blokadu političkog sustava, koja izaziva tako teške posljedice da se postavlja pitanje ključnih motiva za takvo destruktivno ponašanje. Jedino je racionalno objašnjenje da je u pitanju pokušaj unitarističkih snaga, predvođenih SDA-om, da preuzmu dovoljan broj birača od „građanskih“, u suštini također unitarističkih stranaka, da bi im nanijele poraz na lokalnim izborima 2020. godine, što bi mogao biti uvod u povratak SDA na vlast u Kantonu Sarajevo 2022. godine. Takav je postupak, kojim se stabilnost i funkcionalnost cijele BiH, pa i entiteta FBiH, žrtvuje usko stranačkim ciljevima na kantonalnoj i lokalnoj razini, u najoštrijoj mogućnoj suprotnosti s gromoglasno ponavljanim parolama svih unitarističkih stranaka o njihovom patriotizmu i posvećenosti Bosni i Hercegovini kao cjelovitoj, demokratskoj državi na putu europskih integracija.