U 2013. smo rekli zbogom posljednjem američkom tenku na europskom tlu. U pravo vrijeme da se u 2014. obilježi stota godišnjica atentata na nadvojvodu Ferdinanda u Sarajevu, događaja koji je izazvao Prvi svjetski rat i posljedično prvu američku vojnu intervenciju na našem kontinentu.
Sada, stoljeće nakon Prvog svjetskog rata, Washington smanjuje europske postrojbe i prebacuje fokus na Aziju, očekujući od Europe da uloži više sama u vlastitu sigurnost i obranu. Nakon završetka Hladnog rata i iscrpnih procjena prijetnji u sve više multipolarnom svijetu,promjena fokusa i resursa SAD-a na Pacifik se nameće kao jedini logičan potez. Sve se to moglo učiniti mnogo prije, no unutarnje podjele u Europi i krajnja nemoć da se zaustavi kampanja za etničko čišćenje Slobodana Miloševića natjerali su Clintonovu administraciju da još jednom vojno intervenira na europskom tlu.
S vremenom je Europska unija naučila određene lekcije iz vlastitih grešaka u vanjskopolitičkim i sigurnosnim politikama u prošlosti. Ulazak Hrvatske u EU u srpnju 2013. i uspjeh Catherine Ashton u posredovanju dogovora između Srbije i Kosova dokazao je da je Europa ovoga puta odlučna i učinkovita u očuvanju sigurnosti svojeg jugoistočnog kuta. Međutim, EU još uvijek nema rješenje za slučaj Bosne i Hercegovine. Ova država i dalje ostaje najveći izazov za regionalnu stabilnost, ali i za sposobnost EU da održi mir, stabilnost i blagostanje diljem kontinenta.
Prije sto godina, Gavrilo Principovo ubojstvo nasljednika Habsburške krune za vrijeme njegovog posjeta Sarajevu, izazvalo je ne samo sukob između Beograda i Beča, nego je aktiviralo i njihova savezništva sa Rusijom i Njemačkom, na taj način uzrokujući prvi sveeuropski bratoubilački rat. Na sreću, trenutne unutarnje nestabilnosti u Bosni i Hercegovini ne mogu izazvati novi pokolj na kontinentu, ali svejedno, EU ne bi sebi smjela dopustiti da ostane slijepa na sve goru situaciju u zemlji s kojom dijeli više od 1000 kilometara kopnene granice. Čekati da se Amerikanci uključe, kako su to radili devedesetih, nije realno očekivanje. Pustiti Moskvi ili Ankari da neprestano povećavaju svoj utjecaj u zemlji, u odsustvu EU vodstva, također ne može biti poželjan cilj. Jedina alternativa za EU jest da razvije svoju vlastiti, zajednički, novi i učinkovitiji pristup prema Bosni i Hercegovini u nadolazećoj 2014. godini.
Kako je ostatak Jugoistočne Europe ili već ušao u EU, ili došao do statusa kandidata ili ide u tom smjeru, Bosna i Hercegovina je u ovom trenutku jedina država koja klizi unatrag sve većom brzinom. Njezin europski put je blokiran iznutra, nemogućnošću političkih lidera te zemlje da implementiraju odluke Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci, koji zahtijeva izmjenu izbornog zakonodavstva koje je trenutno na snazi. Međutim, iza tog političkog neslaganja stoji mnogo dublji uzrok BiH problema. Dok je Dayton bio učinkovit u zaustavljanju rata, unutarnja podjela države na dva dijela koja je posljedica Daytona, nije bila usmjerena na rješavanje neriješenih nacionalnih pitanja između tri konstitutivna naroda; Bošnjaka, Srba i Hrvata. Izostanak zajedničkog cilja je vidljiv u gotovo svakoj raspravi i jasno je da u sadašnjem obliku Bosna i Hercegovina ne može proći reforme koje su potrebne za pridruživanje Europskoj uniji.
Čak se i popis stanovništva iz 2013. pretvorio u kampanju pozicioniranja između tri konstitutivna naroda u slučaju možebitnog novog ustavnog dogovora. U međuvremenu, dvije proturječne sile nastavljaju gurati zemlju nizbrdo. Na jednoj strani separatističke sile gledaju na državu kao na prijelazni eksperiment i očekuju da će se Bosna i Hercegovina raspasti. S druge strane, centralističke snage su već uspjele pretvoriti jedan od entiteta, isprva Bošnjačko-Hrvatsku federaciju, u entitet pod kontrolom Bošnjaka i sanjaju o tome da eventualno isto naprave i s cijelom državom. Obje strane su više zainteresirane za dobivanje strane pomoći za svoje uske ciljeve, nego za europsku budućnost države. U takvim okolnostima su Rusija i Turska u zadnjih nekoliko godina značajno povećale svoj politički i ekonomski utjecaj u Bosni i Hercegovini.
U tom kontekstu, novi pristup Europske unije bi trebao biti temeljen na iskrenom pokušaju koji je iznio Povjerenik za proširenje Stefan Fule, koji je 01. listopada 2013. godine političke lidere u Bosni i Hercegovini približio konsenzusu o novom izbornom zakonodavstvu, kao prvom koraku u prijeko potrebnoj tranziciji iz Daytonske strukture prema europskoj budućnosti Bosne i Hercegovine. Bez nove strategije podržane od Vijeća i pune potpore i koordinacije zemalja članica, Fule je ostao bez instrumenata za nastavak procesa. Ipak, isplati se nastaviti tragati i razvijati novi i zajednički pristup Europske unije koji bi zamijenio trenutne sukobljene separatističke i centralističke snage federalnom i europskom idejom Bosne i Hercegovine, istinski obuhvaćajući sva tri naroda, dajući novi polet svim njezinim građanima i omogućujući europsku perspektivu za državu.
Pri tom, EU treba uzeti u obzir poglede i podršku neeuropskih sila, posebice američkih saveznika. U svakom slučaju, sto godina nakon početka Prvog svjetskog rata u Sarajevu, Europska unija bi definitivno trebala preuzeti vodstvo, predstaviti vlastitu viziju i pokazati se kao učinkovita sila u održavanju mira i blagostanja.
Davor Stier
