Premda su po Ustavu konstitutivan narod, Hrvati u BiH izloženi su raznim oblicima pravnog, političkog, institucionalnog i medijskog nasilja. Spomenuto nasilje radi se brutalno i sustavno, i s vrlo jasnim ciljem: relativizirati i umanjiti te na kraju potpuno ukinuti konstitutivnost Hrvata, najprije u Federaciji BiH, a onda i na razini države. Kako bismo razumjeli obim i dosege procesa dekonstituiranja Hrvata nužno je najprije ispravno razumjeti pojam i načelo konstitutivnosti naroda
U odluci Ustavnoga suda BiH U-5/98 eksplicitno je navedeno kako je konstitutivnost tri naroda „natkrovljujuće načelo“ Ustava BiH. Konstitutivnost podrazumijeva i zahtjeva a) legitimno predstavljanje i b) međusobnu jednakopravnost tri konstitutivna naroda. Državni i entitetski domovi (konstitutivnih) naroda i tročlano Predsjedništvo BiH su izborna tijela koja je Ustav BiH namijenio legitimnom predstavljanju međusobno jednakopravnih konstitutivnih naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba. Stoga svaki konstitutivni narod mora u Izbornom zakonu BiH imati zajamčeno pravo i mogućnost samostalno izabrati svoje predstavnike u ta četiri tijela. Svako kršenje toga prava istovremeno krši i temeljno ili natkrovljujuće načelo Ustava BiH, a time i sam Ustav. S obzirom da je Ustav BiH sastavni dio Daytonskog mirovnog sporazuma (DMS), kršenje načela legitimnog predstavljanja i međusobne jednakopravnosti konstitutivnih naroda nužno je okarakterizirati kao antiustavan i antidaytonski čin. Načelo međusobne jednakopravnosti konstitutivnih naroda ogleda se i kroz načelo pariteta u izvršnoj vlasti u BiH. Entitetskim ustavima i ustavom BiH točno je propisano koliko ministarskih pozicija pripada svakome konstitutivnom narodu, odnosno njegovim legitimnim predstavnicima u Vladi FBiH i Vladi RS, kao i na koji način se princip pariteta koristi u Vijeću Ministara. Stoga se, u skladu s ustavima i DMS-om, izvršna vlast na državnoj i entitetskim razinama mora formirati od stranaka koje imaju većinski bošnjački/hrvatski/srpski izborni legitimitet. Svaki oblik kršenja toga načela je neustavan i antidaytonski čin, kao što je neustavan i antidaytonski i svaki pokušaj i oblik dekonstituiranja nekog konstitutivnog naroda.
Kronologija dekonstituiranja Hrvata
Izvedbena faza procesa dekonstituiranja Hrvata započela je amandmanima R. Barrya, tadašnjeg voditelja misije OESS-a u BiH, na propise Privremenog izbornog povjerenstva, samo mjesec dana pred opće izbore 2000. Barryaevi amandmani su 2001. rezultirali formiranjem Vlade FBiH („Alijansa“) bez stranaka koje su osvojile preko 90% hrvatskih glasova na izborima. Koaliciju je činilo 9 bošnjačkih stranaka i jedna hrvatska, koja je dobila oko 5% potpore Hrvata u FBiH.
Nastavak i vrhunac procesa ustavno-pravnoga dekonstituiranja uslijedio je kroz amandmane na Ustav Federacije BiH nametnute od strane OHR-a. Od 108 amandmana na Ustav FBiH, samo 39 je odobrio Parlament FBiH, a čak njih 69 su nametnuli Visoki predstavnici W. Petritsch i P. Ashdown između 2002. i 2004. godine. Za Hrvate u BiH posebno su bili pogubni Petritschevi amandmani iz travnja 2002. godine koji su u međunarodnoj zajednici poznati pod ciničnim nazivom „airport decision“ tj. „odluka iz zračne luke“ jer ih je Petritsch potpisao doslovno u zračnoj luci, neposredno prije svog odlaska iz BiH. Nametnuti amandmani OHR-a na ustave FBiH i RS službeno su za cilj imali provedbu odluke U-5/98 Ustavnog suda BiH iz 2000. godine. Prije ove odluke u RS su samo Srbi bili konstitutivni, a samo Bošnjaci i Hrvati u FBiH. Nametnuti amandmani su de iure dodali sva tri naroda kao konstitutivne u ustave oba entiteta, ali de facto, RS je ostala srpski entitet, a FBiH je od bošnjačko-hrvatske federacije, koja je po Washingtonskom sporazumu trebala ući u konfederaciju s Republikom Hrvatskom, postala bošnjački entitet.
Zbog činjenice da je Bošnjaka u Federaciji BiH 70,40%, stranke koje predstavljaju bošnjačku izbornu volju uvijek mogu osigurati 2/3 većinu u Zastupničkom (donjem ili građanskom) domu Parlamenta FBiH. Nametnuti amandmani i novi, neustavni Izborni zakon omogućili su im i punu kontrolu Doma naroda (gornjega doma) PFBIH. Novi Dom naroda PFBiH je koncipiran tako da stranke koje predstavljaju bošnjačku izbornu volju, izbornim inženjeringom mogu ostvariti većinu na razini DN PFBiH, odnosno 37 od 58 zastupnika i to na način da mogu samostalno, samo bošnjačkim glasovima izabrati 12 od 17 zastupnika Bošnjačkog kluba DN, 12 od 17 Srpskog, 6 od 17 Hrvatskog te 5 od 7 zastupnika kluba nacionalnih manjina i nacionalno neopredijeljenih građana (takozvani Ostali).
Kako bi stranke koje su izraz bošnjačke izborne volje mogle preuzeti punu kontrolu nad DN PFBiH, nametnutim amandmanima nije samo promijenjen sastav klubova i broj zastupnika DN nego je promijenjena i odredba o načinu donošenja odluka u DN. Umjesto dotadašnje natpolovične većine po klubovima, kako je bilo propisano izvornim ustavom FBiH, odnosno Washingtonskim sporazumom, uvedeno je pravilo da je za imenovanje i potvrđivanje izvršne vlasti na razini Federacije BiH potrebna suglasnost samo 1/3 zastupnika (minimalno 6 od 17). Zanimljivo, točno onoliko zastupnika koliko ih se za Hrvatski kluba DN, po novom Izbornom zakonu, bira u većinskim bošnjačkim kantonima. Ukoliko bošnjački glasači odluče iskoristiti mogućnost biranja 6 zastupnika Hrvatskog kluba DN u većinski bošnjačkim kantonima, hrvatski glasači nemaju nikakvu izbornu mogućnost spriječiti taj izbor. Od preostalih 11, pri tom, 6 ih se bira u mješovitim kantonima a samo 5 u većinskim hrvatskim kantonima!?! U ostala tri kluba DN stranke s bošnjačkom izbornom bazom mogu osigurati ne samo 1/3 svojih zastupnika nego i 2/3 većinu. Bošnjački glasači u FBiH ne majoriziraju, dakle, samo Hrvate nego i Srbe i Ostale.
Kontrolom oba doma Parlamenta FBiH, stranke koje predstavljaju bošnjačku izbornu volju imaju mogućnost samostalno formirati izvršnu vlast na razini FBiH (Predsjednik FBiH i dva dopredsjednika te Vlada FBiH). Nešto slično se dogodilo 2011. godine kada je izvršna vlast u (izvorno bošnjačko-hrvatskoj) FBiH uspostavljena bez stranaka koje su osvojile preko 85% hrvatskih izbornih glasova. Budući je taj put izborni inženjering malo podbacio, bošnjačka SDP BiH s partnerima i njihovi hrvatski saveznici iz HSP BiH, koji su u vrijeme koalicije sa SDP-om u službenim prostorijama stranke držali bistu Ante Pavelića, imali su samo 5 od 17 zastupnika u Hrvatskom klubu DN FBiH. Tada na scenu stupa Visoki predstavnik V. Inzko koji, koristeći „Bonnske ovlasti“, donosi odluku da je 5 trećina od 17 i da je tzv. platformaška Vlada FBiH legalna!?! Da politički cirkus bude potpun pobrinula se opskurna FTV koja je izravno prenosila ovu ustavno-pravnu farsu i lakrdiju s elementima državnoga udara.
Usprkos činjenici da je Vlada FBiH za Hrvate u BiH daleko najznačajniji resurs institucionalne i političke moći, simbolički vrhunac dekonstituiranja Hrvata je tzv. projekt Komšić. Već tri puta, 2006., 2010. i 2018. Komšić je uzurpirao mjesto Hrvatskog člana Predsjedništva tako što je bošnjačkim glasovima izabran u Predsjedništvo BiH. Sva tri puta dobio je manje od 3% hrvatskih glasova. Kod prvog izbora, Komšić i bošnjačko-sarajevske javnosti pokušavale su održati barem privid kakvog takvog hrvatskog legitimiteta. Kod drugog izbora nisu se uopće obazirali na priču o nelegitimnosti i neustavnosti njegovog izbora izmišljajući i koristeći ustavno i demokratski potpuno nakaradnu i besmislenu sintagmu „član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda“, premda se u Ustavu BiH eksplicitno navodi „hrvatski član Predsjedništva BiH“, te uvodeći koncept „pripadničke demokracije“ koja je politološki oksimoron u rangu „drvenoga željeza“.
U trećem unitarističko-šovinističkom pohodu na hrvatsku konstitutivnost pale su sve maske. Komšić se u kampanji obraćao isključivo Bošnjacima koje je nevješto nazivao građanima, na jednoj sarajevskoj televiziji se žalio voditelju što mu, figurativno govoreći, miče mitraljez koji on okreće prema Mostaru i Hrvatima te više puta javno obećao kako će, ako bude izabran, aktivno raditi na ukidanju ustavnoga načela konstitutivnosti naroda. Podsjećamo, onog načela koje je Ustavni sud BiH proglasio temeljnim ili natkrovljujućim načelom cijeloga Ustava BiH, a time i Daytonskoga sporazuma. Rezultat je poznat. Hrvati su po treći put poniženi brutalnim izbornim preglasavanjem. Prekršena su im ustavna i ljudska prava te oteta pozicija koja im po Ustavu BiH pripada. A sve to se, ovaj put, u bošnjačkoj-sarajevskim i njima sklonim javnostima tumači kao legitimno i legalno, odnosno u skladu s Ustavom i Izbornim zakonom. Premda je očito i dokazivo kako je Komšićev izbor ne samo neustavan nego i nelegalan.
Primjera dekonstituiranja i raznih oblika nasilja nad Hrvatima u BiH ima još mnoštvo. Spomenimo samo neke od drastičnijih. Provedba odluke Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić osigurala bi legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda u Domu naroda i Predsjedništvu BiH te onemogućila majorizaciju i preglasavanje. Usprkos činjenici da je trenutno cijeli izborni i politički proces blokiran zbog neprovođenja Odluke, bošnjačko-bosanski unitaristi odbijaju provesti, odnosno, na neustavan i nezakonit način pokušavaju derogirati tu odluku. Premda su obrazovanje, kultura i mediji u skladu s ustavom FBiH u isključivoj nadležnosti kantona, unitaristi su uz svesrdnu podršku OHR-a i određenih veleposlanstava uspjeli nametnuti dva neustavna ministarstva na razini Federacije BiH, obrazovanja i znanosti i kulture i sporta. Iako ih je i Ustavni sud FBiH proglasio neustavnima 2010. godine, oni su nastavili raditi u još većem kapacitetu i obujmu. Također je uspostavljen i neustavni Javni RTV sustav BiH u kojem Hrvati nemaju svoj RTV servis niti na razini entiteta niti na razini države. Samo zbog činjenice da Sarajevo ima „koeficijent dva“ pri raspodjeli prihoda od PDV-a, županijama s hrvatskom većinom samo od 2006. do 2013. godine oteto je oko 146 milijuna eura. Zbog „koeficijenta dva“, Sarajevski kanton koji ima 18.5% stanovnika Federacije BiH dobiva 34% od ukupnih sredstava koje svi kantoni dobiju od PDV-a. Stoga je 2013. godine prosječna potrošnja po stanovniku u Sarajevskom kantonu bila 795 eura, a u Zapadnohercegovačkoj županiji koja ima „koeficijent 1“ 358 eura.
Unitaristički narativ
Navedeno ustavno, pravno, političko, izborno i financijsko nasilje ne bi bilo moguće provesti bez snažne i sustavne ideološko-akademske i medijsko-aktivističke pripreme i podrške. Unitarističko-građanski narativ već desetljećima se svim raspoloživim sredstvima svakodnevno javno i medijski napumpava i reproducira kao ideološka priprema i naknadno opravdanje procesa dekonstituiranja Hrvata, mijenjanja ustavno-pravnog poretka, kršenja Ustava BiH i Daytonskog sporazuma. U tome s podjednakim zanosom sudjeluju brojni bošnjačko-sarajevski mediji, samoproglašeni stručnjaci i analitičari, predstavnici bošnjačke akademske, kulturne i vjerske zajednice te brojni NVO aktivisti. No, ni svi oni zajedno ne bi mogli ostvariti svoju unitarističku agendu bez podrške i pomoći međunarodne zajednice, njenih predstavnika, institucija i organizacija.
Zagovarajući i provodeći svoju naivnu unitarističko-građansku ideologiju i forsirajući takozvane građanske političke opcije predstavnici međunarodne zajednice omogućili su stvaranje i jačanje radikalnih unitarista koji svoj nacionalizam, šovinizam i mržnju, u prvom redu prema političkim Hrvatima, maskiraju i predstavljaju kao borbu za građansku državu. Stoga imamo samo naizgled apsurdnu činjenicu da u unitarističko-građanskom stroju zajedno marširaju zagovornici lijevo-liberalnih nadnacionalnih teorija i ideologija, (veliko)bošnjački nacionalisti i radikalni islamisti te predstavnici međunarodnih institucija i organizacija u BiH. Ono što ih povezuje je zajednički cilj: ukinuti načelo konstitutivnosti tri naroda i pretvoriti najprije FBiH u entitet s građanskom (bošnjačkom) većinom, a zatim i cijelu državu. Svaki od navedenih aktera unitarističko-građanskog stroja, naravno, u tome vidi šansu za ostvarenje svoje ideološke i političke agende.
Radikalnim bošnjačko-bosanskim unitaristima svih boja i profila, javno i tajno okupljenima oko „projekta Komšić“ prva prepreka na tom putu su Hrvati koji se bore za svoja konstitutivna, Ustavom i Daytonskim sporazumom zajamčena prava. A ono čega se najviše boje je mogućnost da će biti demaskirani, da će ispod građanske fasade u prvi plan izbiti goli (veliko)bošnjački nacionalizam i bosanski šovinizam. Boje se jer bi to demaskiranje moglo dovesti do slabljenja ili gubitka podrške od strane institucija i predstavnika međunarodne zajednice, njihovog trenutno glavnog partnera u provođenju unitarističke agende.