NaslovnaAnalizaPokušaji relativiziranja Rezolucije Europskog parlamenta o Bosni i Hercegovini ili tko je...

Pokušaji relativiziranja Rezolucije Europskog parlamenta o Bosni i Hercegovini ili tko je kriv za neprovođenje presude Sejdić-Finci?

Europski parlament, najviše zastupničko tijelo Europske unije, usvojio je 6. veljače 2014. godine Rezoluciju o izvješću o napretku Bosne i Hercegovine za 2013. godinu. U ovoj je rezoluciji navedeno nekoliko jasnih i nedvojbenih stavova, koji već na prvi pogled značajno odstupaju od uobičajene političke retorike i prakse predstavnika „međunarodne zajednice“. Premda je pojam „međunarodna zajednica“ izuzetno maglovit, te u načelu obuhvaća vrlo širok spektar aktera, od međunarodnih organizacija, preko vlada i drugih tijela suverenih država, do međunarodnih i drugih nevladinih udruga, lobističkih grupa i think-tankova, specifična skorašnja povijest BiH dovela je do toga da se u javnoj sferi taj pojam olako shvaća i plasira kao nedvojben, jednoznačan i precizan. Međusobna kompatibilnost aktera koji se tim pojmom označavaju, kao i koherentnost njihovih postupaka, motiva i ciljeva, često se promatraju kao da su u pitanju, u najmanju ruku, različita tijela vlade jedne prilično centralizirane federacije.

Rezolucija Europskog parlamenta vs. fantomska „međunarodna zajednica“

U takvom stanju nije pretjerano težak posao dijela medija koji žele stavove samo nekih među pobrojanim akterima, često suštinski minornih ili neformalnih, te politički neodgovornih, predstaviti kao visoko usuglašen, nedvojben i gotovo obvezujući stav ili direktivu cijele „međunarodne zajednice“. Upravo zbog toga i zbog karaktera stavova koji se najčešće na taj način nekorektno plasiraju BH javnosti, od izuzetnog je značaja javno naglasiti njima dijametralno suprotne stavove sadržane u Rezoluciji, kao i karakter samog Europskog parlamenta, koji je definitivno najlegitimnije i najdemokratičnije političko tijelo na razini cijele Europske unije, koje bira i smjenjuje i njezino najviše izvršno tijelo – Europsku komisiju.

Nasuprot, dakle, do sada najsnažnije isticanim glasovima „međunarodne zajednice“, u članku 2. Rezolucije navodi se da Europski parlament:

[blockquote style=”1″]

pozdravlja šest točaka sporazuma koji je postignut u Bruxellesu 1. listopada 2013. godine, ali žali što centralističke snage opstruiraju njegovu provedbu; naglašava da je važno slijediti načela federalizma i legitimnog predstavljanja kako bi se osigurao put BiH-a u EU

[/blockquote]

Spominjanje centralističkih snaga kao glavnih krivaca za opstruiranje Briselskog sporazuma i načela koje on sadrži u oštroj je suprotnosti sa, do skora izrazito dominantnim fokusom na separatističke, pa i općenito decentralizacijske tendencije kao najjače, ako ne i jedine izvore političkih prepreka integritetu, stabilnosti, pa i elementarnoj funkcionalnosti BiH. Isticanje, s druge strane, federalizma kao temeljnog načela koje treba slijediti, značajno doprinosi skidanju stigme koja je u velikom dijelu javne sfere nametnuta tom institucionalnom vidu decentralizacije BiH. Zagovaranje načela legitimnog predstavljanja svjedoči da institucionalne izborne i postizborne manipulacije kojima je pogažena politička volja Hrvata, najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH, nisu prošle neprimijećeno u Europskom parlamentu. Nedvojben dokaz tome je izravno pozivanje Rezolucije na Briselski sporazum u kojem se navodi da

[blockquote style=”1″]

metoda izbora dva člana Predsjedništva iz FBiH treba kroz ustavne amandmane, uvažavajući presudu Suda u Strasbourgu, spriječiti nametanje rezultata izbora bilo kojem od konstitutivnih naroda ili „Ostalima“.

[/blockquote]

U članku 6. Rezolucije, Europski parlament, između ostalog:

[blockquote style=”1″]

podsjeća Komisiju da proširenje EU-a obuhvaća mnogo više od pukog prijenosa pravne stečevine EU-a te da se mora temeljiti na stvarnoj i sveobuhvatnoj privrženosti europskim vrijednostima; poziva na nastavak pregovora EU-a s čelnicima BiH i na ponovno promišljanje pristupa EU-a Bosni i Hercegovini…

[/blockquote]

Ovaj članak svjedoči o postojanju do sada „neprimjetnih“ razlika između političke volje parlamentarne većine u najvišem zastupničkom tijelu EU i pojedinih visokih dužnosnika njezine izvršne vlasti. Tako je, naime, u suprotnosti s preporukama Rezolucije, 12 dana po njenom usvajanju europski povjerenik za proširenje Štefan Füle praktično demonstrativno obustavio svoje posredničko angažiranje s liderima sedam najsnažnijih BH stranaka na primjeni spomenutih točaka Briselskog sporazuma u vezi s provođenjem presude „Sejdić – Finci“. Te se razlike na razini najviših tijela EU još jasnije ocrtavaju u članku 7. Rezolucije, kojom, između ostalog, Europski parlament:

[blockquote style=”1″] poziva Komisiju da poveća napore te omogući zaključenje sporazuma o provedbi presude Sejdić-Finci, kojom se svim konstitutivnim narodima i građanima jamče jednaka prava… [/blockquote]

Simptomatično je, također, nasuprot čestom tumačenju spomenute presude isključivo u smislu jednakosti izbornih prava građana BiH koji nisu pripadnici konstitutivnih naroda, da je u ovom članku Rezolucije provedba presude Sjedić-Finci dovedena u izravnu vezu s pravima konstitutivnih naroda. Ovim je jasno naglašeno da se, pored izjednačavanja političkih prava građana pripadnika nacionalnih manjina i drugih vidova kolektivne identifikacije s političkim pravima građana pripadnika konstitutivnih naroda, načela presude i njene temeljne intencije odnose i na izjednačavanje političkih prava između pripadnika tri konstitutivna naroda. Takvo, šire tumačenje presude i njena ekstenzija potpuno su opravdani, jer se njom ne tretira kolektivitete kao takve, već pojedince-građane kao pripadnike određenih kolektiviteta, s intencijom osiguranja podjednakih prava za sve društvene skupine i njihovu primjerenu političku zastupljenost, čime se osigurava da političke institucije što vjernije preslikavaju postojeću društvenu pluralnost.

Ovdje ćemo spomenuti još samo članak 11. Za razliku od uobičajenoga dosadašnjeg postupanja većine tijela i dužnosnika same EU, prije svega resorno nadležnog povjerenika za proširenje Fülea, koji su pregovorima bh. lidera pristupali formalno potpuno neutralno (u smislu ne iznošenja, makar javnog, gotovo niti jednog supstancijalnog stava koji bi se ticao samog predmeta pregovora, tj. političko–administrativnog preustroja BiH), ovim člankom Europski parlament, između ostalog:

[blockquote style=”1″]naglašava da je ustavna reforma ključna za preobrazbu Bosne i Hercegovine u djelotvornu i potpuno funkcionalnu državu; traži od Federacije da razmotri konkretne prijedloge u vezi s time, uključujući spajanje nekih kantona i preraspodjelu nadležnosti radi pojednostavljenja njezine složene institucionalne strukture, osiguravanja uravnotežene zastupljenosti svih konstitutivnih naroda i građana, suzbijanja etničke diskriminacije… [/blockquote]

Ovim je člankom, dakle, kao okvir koji treba pretrpjeti temeljno redefiniranje adresirana sama Federacija BiH, razina vlasti koja obično promiče fokusu fantomske „međunarodne zajednice“ i njezinih samoproglašenih tumača, koji državnu razinu obično karakteriziraju kao „preslabu“, RS kao „prejaku“, a najčešće iznošena karakteristika kantona je da su „previše brojni“ ili čak „suvišni“. Pri tome se člankom 11. potvrđuje potreba postojanja kantona kao važnog elementa akomodacije različitosti i praktično-političke izvedbe načela konstitutivnosti u okviru širega federalnog ustrojstva BiH, uz prilično konkretizirane političke preporuke, poput onih o spajanju kantona (premda je najveći dio pripadnika „međunarodne zajednice“, a naročito medijskih i lobističkih zastupnika njihovih stavova, uglavnom nesklon „crtanju mapa“ koje takvo spajanje nužno podrazumijeva). Ponovno spominjanje uravnotežene zastupljenosti konstitutivnih naroda na čiju se jednakopravnost u prethodno navedenom članku apeliralo, drastično sužava manevarski prostor za daljnje, već uobičajeno zanemarivanje tog, najvažnijeg aspekta bosanskohercegovačke kronične institucionalne krize.

Raniji stavovi o BiH aktera koji pokušavaju relativizirati Rezoluciju

Rezolucija Europskog parlamenta je, očekivano, postala predmet političkih debata u BiH, ali i među akterima koji se bave ovdašnjim problemima, naročito unutar institucija EU i u njihovom bliskom ekspertno-lobističkom okruženju. Jedna od zastupljenijih škola mišljenja u spomenutim debatama je upravo ona čiji je praktično glavni cilj relativizirati sve odredbe Rezolucije Europskog parlamenta koje na prethodno opisani način odstupaju od uobičajenog diskursa „međunarodne zajednice“, te vratiti politiku EU prema BiH na „provjereni“ unitarističko-centralistički put. Među glavnim protagonistima te škole mišljenja su Kurt Bassuener i Bodo Weber, analitičari i dužnosnici udruge građana (NVO) Vijeće za politiku demokratizacije (Democratization Policy Council – DPC) sa sjedištem u Washingtonu, a s posebnim fokusom na „Zapadni Balkan“, koja se posjetiteljima svoje web prezentacije detaljnije definira kao „Globalna inicijativa za promociju predvidljivosti zapadnih politika demokratizacije“.

Ova definicija sugerira određenu razinu rigidnosti i nefleksibilnosti, pa i dogmatizma, potencijalno opasnih u pristupu kompleksnim problemima, vezanim za demokratski ustroj identitetski pluralnih zajednica. Tako definiran pristup, kojim se inzistira na „pragmatičkom“ izvozu demokratske doktrine u njenom teorijski „čistom“, u suštini visoko apstraktnom obliku – neprilagođenom specifičnim potrebama zemlje korisnika – pretrpio je do sada velike kritike zbog svoje neučinkovitosti, kratkoročnosti i slabe održivosti efekata, te metodološke nedemokratičnosti. Sukladno svojoj navedenoj definiciji, DPC je odlučno odbacio bilo kakvu mogućnost olakšavanja europskog puta BiH putem tretiranja implementacije presude „Sejdić – Finci“ kao uvjeta sadržanog u pristupnim pregovorima, umjesto aktualnog inzistiranja na njenoj implementaciji kao striktnom preduvjetu za sam početak pregovora, koji se time ozbiljno dovodi u pitanje[1. http://www.democratizationpolicy.org/uimages/pdf/LostintheBosnianLabyrinth.pdf]. Bitno je naglasiti da je DPC takve ideje odbacio još u jesen 2013. godine, znatno ranije nego što su one našle svog odraza u konkretnim inicijativama službenih političkih aktera, kao što je ona hrvatske ministrice vanjskih i europskih poslova Vesne Pusić. Može se reći da je opća intencija analitičara tipa Bassuener i Weber (za koje se stječe dojam da unaprijed sve znaju, pa im stoga i ne treba analiza) održavanje i po mogućnosti pojačavanje društvenih i političkih tenzija, koje bi zadržale BiH u međunarodnom fokusu, te kreiranje očekivanja, kako u BiH tako i u „međunarodnoj zajednici“, da se nagomilani politički problemi u BiH mogu uspješno riješiti jedino diplomatsko-političkim intervencionizmom „međunarodne zajednice“, umjesto političkim dogovorom i kompromisom demokratski izabranih političkih zastupnika.

Dosljedno uobičajenim pristupima, Bassuener i Weber ispraćaju i zimske prosvjede u BiH, inzistirajući na neupitnoj i potpunoj moralnoj supremaciji aktera koji nemaju demokratski legitimitet dobiven od birača (grupe građana, udruge, samonikli pokreti, neformalne skupine, tzv. plenumi) nad onima koji su taj legitimitet dobili kroz proces demokratskih i slobodnih izbora (političke stranke i njihovi dužnosnici u tijelima vlasti)[2. http://democratizationpolicy.org/pdf/briefs/DPC%20Policy%20Brief_Bosnia-Herzegovina’s%20Social%20Unrest.pdf]. Inzistiraju, također, na moralnoj supremaciji aktera koji ne zastupaju (barem ne na eksplicitan način) interese i stavove bilo kojeg od konstitutivnih naroda, nad onima koji to čine. Djelovanje političkih stranaka i drugih aktera koji su privrženi identitetima i interesima pojedinih konstitutivnih naroda, etiketiraju kao nacionalističko, te jasno i nedvojbeno okrivljuju za sve probleme ove zemlje, pa i za uzroke prosvjeda. Prema tim akterima prizivaju kaznene mjere, koje bi primjenjivali dužnosnici „međunarodne zajednice“, uključujući i namještenike bez izravnog demokratskog legitimiteta. Na taj način se, paradoksalno, od vodećih političkih i drugih aktera „globalnog Zapada“ traži da u BiH djeluju upravo protiv temeljnih „zapadnih“ vrijednosti: zastupničke (izborne) demokracije i jednakopravnosti naroda, koja je u znatnom broju pluralnih demokratskih zemalja osigurana brižljivo građenim institucionalnim mehanizmima kosocijacijske demokracije, te različitim stupnjevima decentralizacije, uključujući i federalističku.

U zanimljivoj debati s Geraldom Knausom, analitičarom mnogo fleksibilnije orijentiranog think-tanka Europska inicijativa za stabilnost (European Stability Initiative – ESI), Weber postavljanje preduvjeta za početak pristupnog procesa BiH, težih nego u slučaju svih prethodnih zemalja-kandidata, pravda „unapređenjem eurointegracijskih uvjeta i instrumenata, utemeljenim na prethodno stečenim iskustvima proširenja EU“[3. http://www.democratizationpolicy.org/dpc-senior-associate-bodo-weber-s-reply-to-gerald-knaus–esi]. Bilo kakvu mogućnost da se unaprijeđenost tih uvjeta i instrumenata manifestira kreativnijim, po konkretnu zemlju-kandidata povoljnijim pristupom, Weber odbacuje tezom kako su Cipar i Bugarska primjeri pogubnog snižavanja kriterija za članstvo, dok prijem Hrvatske i sporazum vlasti u Beogradu i Prištini nedvojbeno svjedoče o pozitivnom efektu „kreativnog podizanja i uvođenja novih kriterija“ u odnosu na ranije slučajeve. Jedan od ključnih argumenata za te teze mu je ukazivanje na očekivano jačanje euroskeptičnih snaga u novom sazivu Europskog parlamenta, čime postaje nejasno protivi li se ovaj analitičar tim snagama, ili sebe i svoju organizaciju stavlja u svojevrsnu funkcionalnu simbiozu s njima po pitanju daljnjeg proširenja EU.

U tom svjetlu i nije začuđujuće njegovo lamentiranje nad „prijenosom zapadnog vodstva u BiH sa SAD na EU, te odgovornosti za reformske i integracijske procese sa OHR-a na domaće lidere i tijela EU nadležna za proširenje“. Weber uzima zdravo za gotovo da je „OHR vremenom gotovo potpuno neutraliziran“, čime potpuno zanemaruje skorašnju ulogu ove institucije bez demokratskog legitimiteta u konstituiranju ključnih tijela vlasti na federalnoj razini, na način kojime je i njihov legitimitet grubo narušen i proizvedena teška institucionalna kriza. OHR je, odnosno njegov čelnik visoki predstavnik, primjenom grubog političko-institucionalnog nasilja poništio legalnu i legitimnu odluku nadležnog državnog tijela (odluka Središnjeg izbornog povjerenstva od 24. ožujka 2011. godine), kojom se utvrđuje da izbori za Dom naroda Parlamenta Federacije BiH nisu provedeni u svih deset kantona u skladu s odredbama Izbornog zakona BiH, te da nisu bili ispunjeni uvjeti za njegovo konstituiranje. Poništio je i odluku kojom se utvrđuje da izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH, izvršen Odlukom oba doma Parlamenta Federacije BiH nije proveden u skladu s Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine i prema kojoj se poništava izbor predsjednika i potpredsjednikâ FBiH. Donio je, najzad, skandaloznu odluku da je 5 centralističko-unitarističkih „hrvatskih“ delegata u Klubu delegata hrvatskog naroda Doma naroda Parlamenta FBiH trećina od 17, koliko delegata ukupno broji taj Klub, te je time faktički omogućio uspostavu nelegalne i nelegitimne Vlade i Predsjednika FBiH.

Pokušaji relativiziranja Rezolucije Europskog parlamenta o BiH

Weber se na tragu svojih eksplicitno izraženih političkih preferencija osvrnuo i na samu Rezoluciju Europskog parlamenta:

[blockquote style=”1″]Mišljenja izvjestiteljice EP Doris Pack nisu identična pozicijama Berlina. Nisam vidio podršku u Berlinu za ideju trećeg entiteta. Inače mi je teško doprinijeti toj raspravi o „položaju bh. Hrvata“, jer ne vidim kako diskurs koji je nastao zauzimanjem mjesta hrvatskog člana Predsjedništva i ispadanjem dva HDZ-a iz Federalne vlade, tj. ne-pristup administrativnim resursima, ima veze sa istinskim potrebama te strukturalnim problemima položaja Hrvata u BiH. Histerična homogenizacija hrvatskih stranaka i borba za položaj Hrvata“ koja se bazira na savezu s jednim Miloradom Dodikom, ne može biti ništa drugo nego lažna briga[4. http://www.klix.ba/vijesti/bih/njemacki-analiticar-weber-za-klix-ba-njemacka-ne-podrzava-treci-entitet/140318013].[/blockquote]

Nejasno je zašto Weber cijelu Rezoluciju svodi na „ideju trećeg entiteta“ kada u njoj sadržane preporuke uopće i nisu dovedene do te razine fokusiranosti i detaljnosti. Moguće je da Weberu i njegovim istomišljenicima u stvari smeta bilo kakvo, a naročito tako eksplicitno kao u slučaju ove rezolucije, definiranje principa na kojima se treba preustrojiti BiH, kao i smjernica za mogući tijek debate o tom pitanju. Ti su principi i smjernice takvi da u načelu dopuštaju uvođenje veoma šarolikog spektra decentralizacijskih i konsocijacijskih institucionalnih mehanizama u uređenje BiH, među kojima može, ali i ne mora biti uvođenje još jednog ili više entiteta. Intenzitet fiksacije na „treći entitet“, tj. entitet u kojem bi sva tri naroda bili konstitutivna, ali bi u njemu Hrvati činili demografsku većinu je, međutim, toliki da se podrška „trećem entitetu“ vidi svugdje gdje on nije eksplicitno demoniziran, dosljedno tabuiziran ili „ekskomuniciran“ iz javne debate.

Neovisno o stavu izvjestiteljice Pack o entitetima i ostalim razinama i modalitetima ustroja BiH, izrazito nerealno i pristrano djeluje stav da njezina mišljenja nisu identična pozicijama „Berlina“, kada se zna da je ona eurozastupnica već u trećem mandatu vladajuće i uvjerljivo najjače njemačke stranke CDU, koja je i najsnažnija članica Europske pučke stranke, najbrojnije političke grupacije u Europskom parlamentu. Izuzetno cinično i demagoški zvuči Weberova tvrdnja da, kako sam kaže, zauzimanje mjesta hrvatskog člana Predsjedništva i izbacivanje dva HDZ-a iz Vlade FBiH, tj. onemogućavanje pristupa administrativnim resursima dvjema vodećim hrvatskim strankama u BiH, koje zajedno nose više od 80 % hrvatskog izbornog legitimiteta, nema veze sa istinskim potrebama te strukturalnim problemima položaja Hrvata u BiH. Ako uzurpacija „hrvatskih pozicija“ u tijelima i institucijama vlasti koje raspolažu i upravljaju političkim, simboličkim i ekonomskim resursima za Webera nema veze sa istinskim potrebama i strukturalnim problemima položaja Hrvata, onda se njegov stav može označiti ne samo kao ciničan i demagoški, nego i kao zlonamjeran kada su u pitanju Hrvati u BiH i njihova politička, ekonomska i kulturna prava.

Proglašavati pri tom borbu hrvatskih stranaka za „položaj Hrvata“ lažnom brigom zbog navodnog savezništva s Miloradom Dodikom je, na više dimenzija, potpuno pogrešna i besmislena teza, koja jeftinim demagoškim etiketiranjem, u nedostatku valjanih političkih i logičkih argumenata, želi proizvesti negativan emotivni halo-efekt kod čitatelja, te kao takva služi isključivo skretanju pozornosti s konkretnih političkih problema i aktera koji su ih izazvali. U primjeru kojim se bavimo, ti akteri su svi oni koji su kao ne-Hrvati glasovali za Željka Komšića, sve stranke takozvane „platforme“ koje su preko svojih članova sudjelovale u izboru nelegalne i nelegitimne Vlade i Predsjednika Federacije BiH, te OHR koji je suspenzijom legitimne odluke nadležne državne institucije, u kombinaciji s kršenjem matematičkih zakona i logičkih načela, omogućio „politički cirkus s elementima državnog udara“, znan kao Vlada i Predsjednik FBiH.

Bassuener i Weber u širokom osvrtu na situaciju u BiH[5. http://democratizationpolicy.org/a-common-western-policy-pivot], Rezoluciju čak i ne spominju, možda smatrajući da time umanjuju njezinu relevantnost, ali se dosljedno zalažu za primjenu rješenja koja njene ranije citirane odredbe u najmanju ruku relativiziraju, ako ne i izravno krše. Konstantan i izrazito negativan fokus na bukvalno svaki postupak vlasti RS-a (u 100 % spominjanja ovog entiteta u tekstu), oštro proturječi u Rezoluciji proklamiranom načelu federalizma, jer bi se u današnjoj BiH jedino položaj RS-a u odnosu na državnu razinu vlasti mogao smatrati primjenom federalnog načela, iako nedosljednom i izrazito asimetričnom. Inicijative ministrice Vesne Pusić za ponovno promišljanje pristupa EU-a Bosni i Hercegovini, na što Rezolucija također eksplicitno poziva, autori pak dočekuju izrazito odbojnim stavom.

Glavna im je zamjerka ta što se njeni prijedlozi „temelje na stavu da je EU prakticirala strogu uvjetovanost prema BiH“, dok je, po njima, „EU u stvari demonstrirala gotovo neograničenu fleksibilnost umjesto čvrste uvjetovanosti“. Autori tvrde da je „Komisija prihvatila povezivanje presude „Sejdić – Finci“ s „hrvatskim pitanjem“ umjesto s pravima „Ostalih“ u BiH“, te da je prihvatila „privilegije koje se dodjeljuju konstitutivnim narodima u odnosu na građane“. To prihvaćanje je, po njima, „dovelo do pregovora sa političkim liderima o ustavnim promjenama, što nema nikakve veze sa uvjetovanošću Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, te što Komisija nema mandat učiniti“. Oni, konačno, tvrde da bi „hrvatski prijedlog  praktično ustoličio „hrvatski problem“ kao dio službene politike EU-a.“

Prethodno citirana tvrdnja Bassuenera i Webera o „hrvatskom pitanju“ u dubokom je unutarnjem suglasju s unitarističko-centralističkim snagama, koje cijelo vrijeme od donošenja presude u slučaju „Sejdić-Finci“ pokušavaju proturiti hipotezu da se presuda tiče isključivo individualnih građanskih prava, odnosno prava onih građana koji spadaju u kategoriju „Ostali“, te da je pravno-politički u jednakoj mjeri neutralna prema pravima sva tri konstitutivna naroda u (Federaciji) BiH. To bi značilo da se pri provedbi presude ne bi trebalo referirati na prava konstitutivnih naroda, već jedino i isključivo na prava građana kao apstraktnih individua koje čine zamišljeni državni narod ili demos. Takvo tumačenje je pogrešno iz više razloga. Prvi je u činjenici da su Sejdić i Finci tužili državu BiH ne samo kao apstraktni građani Dervo Sejdić i Jakob Finci, nego i kao Rom i židov. Jer upravo je činjenica da Sejdić i Finci imaju svoje kolektivne/nacionalne identitete, ono što ih sprječava da se pri kandidiranju za člana Predsjedništva odrede kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda u BiH. Pozivajući se na svoj kolektivni/nacionalni identitet i želeći ga zaštiti, Sejdić i Finci su zahtijevali i dobili pravo da se u izbornom procesu za člana Predsjedništva ne moraju deklarirati kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda.

Budući Sejdić i Finci imaju specifičan narodni, kolektivni identitet, oni čine zasebnu skupinu u kategoriji „Ostali“, naime skupinu koja u pravno-političkoj teoriji i praksi većine europskih zemalja ima status „nacionalne manjine“, i sukladno tom statusu i određena kolektivna prava. U ta kolektivna prava, kada je BiH u pitanju, spada i pravo da se pri kandidiranju za člana Predsjedništva ne moraju izjašnjavati kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda. Pored njih u skupinu „Ostalih“ spadaju i građani koji svoj kolektivni politički identitet ne povezuju s ni jednim od tri konstitutivna naroda, a ne spadaju niti u kategoriju „nacionalnih manjina“, nego svoj kolektivni politički identitet povezuju isključivo s državom, odnosno državljanstvom.

Prije nego opišemo specifičnost njihove pozicije, spomenimo da se, prema još uvijek neslužbenim rezultatima popisa stanovništva 2014. godine, 96 % građana BiH slobodnom voljom samoodredilo i izjasnilo kao pripadnici jednog od tri bosanskohercegovačka konstitutivna naroda, a da tek 4 % građana BiH spada u kategoriju „Ostali“, odnosno, da je, najvjerojatnije, u BiH manje od 2 % onih građana koji ne pripadaju niti jednom od konstitutivnih naroda, niti se izjašnjavaju kao pripadnici određene „nacionalne manjine“. Dakle, tek oko 2 % građana BiH spada u „čistu“ kategoriju „Ostali“, a 98 % građana BiH spada u kategoriju konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina, dakle, u kategoriju onih građana koji svoj nacionalni identitet ne poistovjećuju s državom i državljanstvom. Pravo da samostalno i slobodno izaberu svoj kolektivni identitet pripada području individualnih građanskih prava. Stoga je, s pozicije individualnih građanskih prava, u BiH jednako legitimno izjasniti se kao a) pripadnik srpskog, hrvatskog ili bošnjačkog naroda, b) pripadnik romskog ili židovskog naroda, ili c) građanin koji se u političkom smislu ne identificira niti s jednim od konstitutivnih naroda, s jedne, ili nacionalnih manjina s druge strane, nego svoj kolektivni politički identitet izvodi iz statusa državljanina Bosne i Hercegovine.

Premda Rezolucija, kao što smo već naveli, primjenu presude „Sejdić-Finci“ dovodi u izravnu vezu s pravima konstitutivnih naroda, Bassuener i Weber tvrde da provedba spomenute presude nema nikakve veze s „hrvatskim pitanjem“ u BiH. Time, ne samo da negiraju načela navedena u Rezoluciji, nego i metodološki neutemeljeno sugeriraju da se provedba presude može protumačiti kao jednoznačan pravni zahtjev. Da je njihova tvrdnja istinita, presuda bi već davno bila provedena jer se ne bi imalo o čemu pregovarati, ili bi barem jasno i nedvosmisleno bili označeni akteri odgovorni za njezino neprovođenje. Problem s presudom je u tome što ona nema samo pravnu nego i političku dimenziju i težinu, te što ju je moguće provesti na više načina, kroz više različitih modela. Pri tom, svaki model provedbe nužno zadire u ustavnu i institucionalnu strukturu BiH i podrazumijeva određene promjene njezinog pravno-političkog ustrojstva. Promjene koje se izravno referiraju na prava i položaj svih građana, bilo da su u kategoriji „Ostalih“ ili nekog od konstitutivnih naroda.

Druga velika podvala koju unitarističko-centralističke snage spomenutom hipotezom nastoje legitimirati jest da je provedba presude pravno-politički u jednakoj mjeri neutralna prema sva tri konstitutivna naroda u (Federaciji) BiH. Time se stvara lažni dojam da su na jednoj strani zagovornici kolektivnih prava konstitutivnih naroda, a na drugoj zagovornici prava „Ostalih“ odnosno zagovornici individualnih građanskih prava, te sugerira da takozvana građanska prava nisu kompatibilna s kolektivnim pravima. Dajući u tom pogrešno postavljenom odnosu prednost individualnim građanskim (ljudskim) pravima nad kolektivnim, zagovornici spomenute hipoteze predlažu i zagovaraju model provedbe presude koji će uzimati u obzir isključivo prava „Ostalih“ odnosno individualna građanska prava. Glavna karakteristika tog modela je ukidanje nacionalne odrednice pri izboru člana Predsjedništva BiH, odnosno ukidanje ustavne i zakonske odredbe da jedan član Predsjedništva izabran u Federaciji BiH mora biti iz reda bošnjačkog naroda, a drugi iz reda hrvatskog naroda.

Premda spomenutu odredbu, u duhu konsocijacije i federalizma, treba shvati na način da jedan član Predsjedništva treba imati bošnjački izborni legitimitet, a drugi član hrvatski izborni legitimitet (predstavnička demokracija), odredba se u unitarističko-centralističkim krugovima najčešće tumači da jedan izabrani član mora biti Bošnjak a drugi Hrvat, neovisno o tome tko ih je izabrao (pripadnička demokracija). Takvo pogrešno tumačenje predstavničke demokracije služi kao opravdanje činjenici da su na izborima 2006. i 2010. godine građani koji su se na popisu stanovništva izjasnili kao Bošnjaci izabrali i bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Takav ishod bio je moguć zbog činjenice da Bošnjaci čine oko 75 % stanovništva Federacije BiH, Hrvati oko 20 %, a „Ostali“ oko 5 %. Time su Bošnjaci diskriminirali ne samo Sejdića i Fincija, odnosno 5 % građana Federacije BiH iz kategorije „Ostali“, nego i 20% građana koji se izjašnjavaju kao Hrvati, odnosno cijeli jedan konstitutivni narod.

Rješenje koje predlažu zagovornici unitarističko-centralističke opcije uvažava samo činjenicu diskriminacije „Ostalih“, a u potpunosti ignorira činjenicu diskriminacije Hrvata, koju nad njima kao konstitutivnim narodom provode pripadnici drugog konstitutivnog naroda – Bošnjaci. Ukidanjem nacionalne odrednice pri kandidiranju i biranju članova Predsjedništva „Ostalima“ bi bilo omogućeno da se kandidiraju za tu poziciju (pravo da budu birani), ali im ne bi bilo omogućeno da izaberu svoga predstavnika – pravo da mogu birati imali su i do sada. Time bi na relativno prihvatljiv način bilo riješeno pitanje Sejdića i Fincija, odnosno pitanje 5 % građana iz kategorije „Ostali“. Ono što je sporno u spomenutom unitarističko-centralističkom prijedlogu je njegov odnos prema konstitutivnim narodima i njihovim pravima. Taj prijedlog, naime, ne stavlja u isti položaj sve konstitutivne narode, te nije vrijednosno neutralan prema konstitutivnim narodima, nego jedan konstitutivni narod (Bošnjake) favorizira, a drugi (Hrvate) diskriminira. Točnije rečeno, omogućava legalizaciju i legitimizaciju političke, a time i ekonomske i kulturne majorizacije Bošnjaka nad Hrvatima. U slučaju provedbe tog modela, građani koji su se na popisu izjasnili kao Bošnjaci, zbog brojčane nadmoći svaki put bi izabrali oba člana Predsjedništva koji se biraju u Federaciji BiH.

Pored toga što unitarističko-centralistički model grubo krši načelo jednakopravnosti konstitutivnih naroda, on je u suprotnosti i s važećim Ustavom BiH i sadržajem Rezolucije Europskog parlamenta. Važno je ovdje spomenuti i činjenicu da je za Rezoluciju glasovalo 468 od ukupno 766 (61,10 %) europarlamentaraca, uz 80 glasova protiv (10,44 %) i 35 uzdržanih (4,57 %), te da su za Rezoluciju glasovali i članovi Europske pučke stranke, Progresivne alijanse socijalista i demokrata i drugih većih zastupničkih grupa europskih stranaka, dakle i stranački blokovi desne kao i lijeve političke orijentacije.

Za razliku od unitarističko-centralističkog modela, koji kroz privid građanske neutralnosti favorizira pripadnike jednog konstitutivnog naroda i omogućava im majorizaciju nad pripadnicima drugog konstitutivnog naroda, konsocijacijsko-federalistički model, kojeg su tijekom pregovora o provedbi presude „Sejdić-Finci“ predlagali i zagovarali predstavnici hrvatskih političkih stranaka, uvažava legitimna prava svih konstitutivnih naroda i „Ostalih“, onemogućava postojeću majorizaciju nad Hrvatima od strane Bošnjaka, te osigurava provedbu i primjenu načela jednakopravnosti konstitutivnih naroda.

U konsocijacijsko-federalističkom modelu svi građani iz kategorije „Ostali“ imaju pravo i mogućnost kandidirati se za člana Predsjedništva kao i pravo birati ga. Dakle, taj model u potpunosti zadovoljava i ispunjava sve uvjete iz presude „Sejdić-Finci“. Razlog zašto ga odbijaju zagovaratelji unitarističko-centralističkog modela leži u činjenici da konsocijacijsko-federalistički model onemogućava majorizaciju Bošnjaka nad Hrvatima i osigurava provedbu načela jednakopravnosti svih konstitutivnih naroda. Ne želeći, međutim, odustati od majorizacije nad Hrvatima, unitarističko-centralističke snage, predvođene liderom SDP BiH Zlatkom Lagumdžijom, cijelo vrijeme pregovora odbijale su prihvatiti konsocijacijsko-federalističke modele, koji ne samo da otklanjaju diskriminaciju Sejdića, Fincija i „Ostalih“, nego pri tom i onemogućavaju diskriminaciju i majorizaciju pripadnika najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda. Unitarističko-centralističke snage takvim ponašanjem, između ostalog, opstruiraju provedbu presude „Sejdić-Finci“, produbljuju međusobno nepovjerenje među pripadnicima konstitutivnih naroda, proizvode stalno nove sukobe i političku nestabilnost cijelog državnog sustava, usporavaju proces europskih integracija, te onemogućavaju rješavanje nagomilanih socijalnih i ekonomskih problema. To je ono što su zastupnici Europskog parlamenta prepoznali i osudili svojom Rezolucijom.

Imajući u vidu prethodno izrečeno, jasno je zašto zagovaratelji unitarističko-centralističkih rješenja nastoje u potpunosti ignorirati Rezoluciju ili barem relativizirati i minimizirati značaj i snagu njezinih poruka. U slučaju kada to nije dovoljno, spremni su i na otvoreno i javno suprotstavljanje „duhu i slovu“ Rezolucije. Najbolji primjer za takvu spremnost je izjava Zlatka Lagumdžije, predsjednika SDP BiH i ministra vanjskih poslova BiH[6. http://www.vecernji.hr/eu/stier-reakcija-bosnjackih-zastupnika-je-na-tragu-istupa-lagumdzije-933554], da će prije odustati od EU nego prihvatiti sadržaj Rezolucije. Pametnom i dobronamjernom dosta.

 

IDPI / Uredništvo
IDPI / Uredništvo
Sve izvorne objave mogu se prenositi djelomično ili u cijelosti uz obavezno navođenje izvora. Navođenje izvora može biti u punom nazivu: Institut za društveno-politička istraživanja (www.idpi.ba); ili kratkom: IDPI (www.idpi.ba).
UREDNIČKA PREPORUKA
ZADNJE OBJAVLJENO