Europska politička teorija i praksa je, poslije više od dva stoljeća obostrano štetnog suprotstavljanja liberalne i drugih vidova demokracije s svjetonazorom utemeljenim na kršćanskim vrijednostima, na produktivan način pomirila ove svjetonazore. To je pomirenje postignuto formuliranjem, zastupanjem i provođenjem političke doktrine prepoznate kao kršćanska demokracija. U Europi, koju su do ruba propasti i u stanje ratnih razaranja, oštre geopolitičke podjele i diktature nad njenom istočnom polovicom, dovele različite militantno sekularne totalitarne doktrine, prije svih nacizam i komunizam, zastupnici kršćanske demokracije su, barem u sretnijoj polovici kontinenta, uspjeli pomiriti krajnosti radikalnog liberalizma, konzervativizma i socijalizma, te utemeljiti realističan, demokratski i miroljubivi projekt europskog ujedinjenja.
Nedvojbeno najpoznatiji pokušaj provođenja islamske verzije političke doktrine koja spaja dostignuća suvremene demokracije sa privrženošću religijski utemeljenim vrijednostima je onaj turskoga premijera Recepa Tayyipa Erdoğana. Bivši gradonačelnik Istanbula, svrgnut s te funkcije i osuđen na zatvorsku kaznu zbog javnog recitiranja zabranjene pjesme, dugogodišnji lider vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP) od njenog osnivanja 2001. godine, na čelu je turske vlade neprekidno već 11 godina, osvojivši tri puta uzastopno apsolutnu parlamentarnu većinu. Značaj ovih uspjeha se može razumjeti tek u svjetlu činjenice da su stranke koje su do tada zastupale islam kao temelj političkih vrijednosti bile sukcesivno sudski zabranjivane, a demokratski izabrana vlada jedinog islamistički orijentiranog premijera Necmettina Erbakana svrgnuta uz značajno sudjelovanje vojske 1997. godine.
Sekularistički okvir nacionalne asimilacije i unitarizacije, njegove posljedice i dometi
Spomenuta su događanja uvjetovana turskom političkom praksom u većem dijelu 20. stoljeća, koju je obilježila doslovna i dosljedna primjena načela odvojenosti države i religije. Ova je praksa u vrijeme „oca nacije“ Kemala Ataturka imala presudan značaj za raskid s kontraproduktivnim tradicionalizmom i zaostalošću Osmanskog carstva. Ono se, kao država zvanično utemeljena na islamu, veoma teško prilagođavalo društvenoj i političkoj modernizaciji, što je krajem I. Svjetskog rata zaprijetilo i samom opstanku i cjelovitosti turske nacije. Ataturkov je radikalni sekularizam kao temelj novonastale turske nacionalne i republikanske države bio varijanta francuskoga jakobinskog revolucionarnog nacionalizma, koji je sobom nosio i snažan asimilacijski naboj.
Ustanovljenje Republike u Turskoj bilo je propraćeno nasilnim protjerivanjem više od 1,5 milijuna i nasilnom smrću više od pola milijuna Grka, te praktičnim učvršćenjem posljedica sličnog postupka ranijih vlasti prema bliskom broju Armenaca. Ataturkov je sekularni nacionalni unitarizam tako bio usmjeren ne samo protiv bilo kakve političke uloge islamske religije, već i protiv bilo kakvih kolektivnih prava manjinskih zajednica, posebice spomenutih kršćanskih naroda, kod kojih je religijski identitet bio teško odvojiv od nacionalnog. Po gubitku većinski arapskih teritorija u I. Svjetskom ratu, jedina dominantno islamska nacionalna manjina u Turskoj ostali su Kurdi, etnički bliski višestoljetnim turskim rivalima Irancima, ali od šijitskih Iranaca različiti svojom pripadnošću sunitskom islamu, koji dijele sa samim Turcima i većinom Arapa. Kod Kurda, međutim, religijski faktor ne igra dominantnu ulogu u političkim opredjeljivanjima, već etnički, čime bi se među nacijama Balkana i okolice prije mogli usporediti s Albancima i Mađarima nego sa Srbima, Hrvatima i Bošnjacima.
Eliminiranje faktora islamske solidarnosti i državno potenciranje etničke homogenosti dovelo je do porasta tursko-kurdskih tenzija, te do dugotrajne oružane pobune Kurda započete 1984. godine, u kojoj je poginulo gotovo 100.000 ljudi na obje strane, pretežno u jugoistočnim dijelovima države. Unilateralno primirje, koje je proglasila vodeća politička snaga Kurda u Turskoj, Radnička partija Kurdistana (PKK), između 1999. i 2004. godine, nije polučilo trajno rješenje sukoba. Situaciju je dodatno komplicirao simultani dugogodišnji sukob Kurda u Iraku s režimom Saddama Husseina, koji je i poslije njegovog svrgavanja i formiranja Autonomne kurdske regije u toj, od tada kaotičnoj zemlji, produžen kroz sukobe Kurda sa sunitskim Arapima. Slično kompliciranje danas proizvodi sudjelovanje sirijskih Kurda u tamošnjem surovom građanskom ratu. Zahtjevi PKK, koju SAD i EU tretiraju kao terorističku organizaciju, prije svega usmjereni su na kolektivna ljudska i politička prava kurdske zajednice i njezinu kulturnu autonomiju. To je stupanj samostalnosti znatno niži od onoga koji su Kurdi izborili u Iraku, ali su i ti ciljevi bili previše radikalni za uniformno centraliziranu tursku državu, utemeljenu na načelu čvrste identitetske homogenosti.
U dramatično promijenjenom međunarodnom kontekstu, u kome su poslije pada Berlinskog zida ljudska prava, uključujući i kolektivna, barem deklarativno dobila veći značaj od vanjskopolitičke opredijeljenosti države, presudne tijekom Hladnog rata, radikalni sekularni unitarizam Turske sve češće promatran je kao jedan od glavnih izvora kurdskog problema. Dolazak Erdoğana na vlast 2003. godine je, s druge strane, od mnogih međunarodnih činitelja, promatran kao izuzetno rizičan, sukladno tadašnjem kontekstu vrhunca „Rata protiv terorizma“, usmjerenog praktično protiv militantne verzije političkog islama. Takav je stav djelomično uvjetovalo i odbijanje nove turske vlade da sudjeluje u invaziji na također sekularistički, ali diktatorski Saddamov Irak, unatoč dotadašnjoj neupitnoj solidarnosti s NATO paktom.
Pažnja svjetske javnosti je u slučaju Turske bila prije svega usmjerena na redefiniranje strogo sekularnog karaktera države. Fokus je bio na islamističkom karakteru vladajuće stranke, njezinom popuštanju zabrana vidljivog manifestiranja religijskog identiteta u javnim ustanovama, rizicima koji bi se u tom smislu mogli pojaviti po ljudska prava i slobode, naročito žena, kao i na čestim sporovima vlade s vojskom i pravosuđem, najčvršćim uporištima radikalnog sekularizma. Dio promatrača izražavao je i strah od snaženja turskog nacionalizma, poistovjećujući ga s povratkom islamskih vrijednosti u politički život. Erdoğan je takvoj percepciji djelomično i sam dao doprinos promoviranjem „neoosmanizma“, tj. reafirmiranja dijela vanjskopolitičkog i kulturnog nasljeđa Osmanskog carstva u širem okruženju Turske – od Balkana, preko Bliskog istoka, do Kavkaza i Središnje Azije. Dio političkih i kulturnih elita u zemljama tih regija, posebice u onima koje su svojevremeno bile pod osmanskom vlašću, veoma je negativno reagirao na takvu politiku.
Erdoğanov pokušaj okončanja sukoba
Unatoč načelne legitimnosti skepse prema nekadašnjem osmanskom ekspanzionizmu i često tiranskoj vladavini, spomenuti aspekti nove turske politike, koji bi se mogli razumjeti kao problematični, nisu utemeljeni na turskom nacionalizmu. Ključni je dokaz toj tezi najambiciozniji otklon prema dotadašnjem nasilnom rješavanju kurdskog pitanja, a koji je učinio upravo Erdoğan. On je krajem 2012. godine otkrio javnosti svoje pregovore sa već 13 godina utamničenim liderom PKK Abdullahom Öcalanom, te postojanje tzv. „Procesa rješenja“ u okviru koga su pregovori održani. Unatoč pokušajima militantnih elemenata sa obje strane da proces ugroze terorističkim aktima, Öcalan je u ožujku 2013. godine, uoči velikog kurdskog praznika Newroza, objavio pismo svojoj zajednici u kojoj poziva na prekid vatre, razoružanje PKK i njezino povlačenje sa turskog teritorija, kao korake ka završetku oružane borbe.
PKK je 25. travnja 2013. godine objavio povlačenje svojih trupa iz Turske u Irački Kurdistan, a vlada je najavila drugu fazu „Procesa rješenja“ – ustavne i zakonske promjene usmjerene prema priznavanju ljudskih prava Kurda, a koje počinju istodobno s povlačenjem njihovih oružanih formacija. Značajna uloga u objašnjavanju i javnom zastupanju tih, do tada teško zamislivih mjera turskoj javnosti, naviknutoj promatranju Kurda prije svega kao protudržavnih terorista, pripala je „Povjerenstvu mudrih“, sačinjenom od istaknutih i uglednih javnih ličnosti. Za njih je premijer izjavio da će voditi „psihološku operaciju“ kao „agenti za odnose sa javnim mnijenjem“ kako bi stvorili novu „društvenu percepciju“. Sekularistička oporba, uključujući radikalne nacionaliste, je oštro kritizirala formiranje „Povjerenstva“ uz tvrdnje da svi njegovi članovi podržavaju vladu, ali je sama odbila delegirati dio članova. Susreti Erdoğanovih emisara sa Öcalanom i kurdskim vođama u inozemstvu rezultirali su, između ostalog, oslobađanjem osmero turskih aktivista koje je PKK dvije godine držala zatočene u Iraku. Zanimljivo je da po većini anketa javnog mnijenja „Proces rješenja“ snažnije podržavaju građani Turske koji žive u istočnim i jugoistočnim regijama, izravno pogođenim višedesetljetnim sukobima, dok je podrška u zapadnim, etnički uglavnom homogenim i prosperitetnijim regijama znatno niža.
Još uvijek nema potvrde potpunog povlačenja oružanih formacija PKK iz Turske, kao ni institucionalnih promjena statusa Kurda, osim prethodnih godina provedenih mjera na liberalizaciji upotrebe njihovog jezika, koje je također provela Erdoğanova vlada. Kurdski je jezik od 2012. godine izborni predmet u javnim školama, 2010. su ublažene restrikcije privatnim televizijskim postajama pri emitiranju programa na tom jeziku, koji od te godine mogu na zvaničnim dokumentima koristiti i općine, a 2009. se prigodom pokretanja Kurdskog programa na državnoj televiziji njime javnosti obratio i sam premijer. Unatoč ovim relativno skromnim dometima i odsustvu snažnijih institucionalnih izmjena još uvijek strogo centralističkoga turskog političkog sustava, slijed događaja u vezi s kurdskim pitanjem u Turskoj baca zanimljivo svjetlo na mogućnosti rješavanja institucionalnih odnosa među narodima različite brojnosti u drugim identitetski mješovitim zemljama.
Prepreke i po(r)uke tursko – kurdskog mirovnog procesa
Recep Tayyip Erdoğan i njegovi suradnici su dosljedni svojoj proklamiranoj politici neoosmanizma. Unatoč spomenutim negativnim reminiscencijama koje ona često izaziva, djelomično i uslijed njihovog nekada nekritički pozitivnog odnosa prema cjelokupnom osmanskom nasljeđu (predugo i također nekritički u cijelosti odbacivanom), ta je politika na tragu tradicije Osmanskog carstva u kojemu etnička pripadnost, barem na razini načela, nije bila u prvom planu. Naravno, u toj državi nije postojala vjerska niti građanska ravnopravnost, što je u velikoj mjeri doprinijelo njezinom propadanju i nestanku, iz čega bi i privrženici njezinog nasljeđa trebali izvući odgovarajuće pouke i korigirati svoju ponekad glorifikacijsku retoriku. Ta je vjerska i građanska neravnopravnost u mnogim oblastima nekadašnje osmanske vlasti ostavila u nasljeđe upravo duboke etničke sukobe, uvjetovane dosta čestom etničko – religijskom identifikacijom, tj. ulogom religije u formiranju nacija, te izravnom vezom vjerske pripadnosti sa društvenim/građanskim statusom i pravima u Osmanskom carstvu.
Impresivan je, ipak, pokušaj sada već dugogodišnje turske vlade, da paralelno sa ublažavanjem spomenute „anateme“ na javnu, napose političku ulogu religije, obnovi neupitno pozitivne komponente osmanskog nasljeđa, prije svega u oblasti uvažavanja određenih etničkih kolektivnih prava. Pojedini pomaci su ostvareni i u obnovi vjerskih i kulturnih prava malobrojnih Grka, ali su i u njihovom, kao i u slučaju Kurda, bitna ograničenja poboljšanja odnosa i statusa nametnuta upravo tradicijom centralističkog i asimilacijskog sekularnog unitarizma. Ta su ograničenja možda najvidljivija u sporovima oko genocida nad Armencima 1915. godine. To pitanje, uz višedecenijsku ilegalnu podjelu Cipra, sve češće predstavlja i predmet spora Turske sa drugim državama, uključujući i članice EU čijom članicom Turska želi postati.
Sva se spomenuta pitanja mogu sagledati u svojoj punoj kompleksnosti tek kada se uzme u obzir predug i premalo učinkovit proces pristupa Turske EU, stanje unutarnjih odnosa u samom turskom društvu, kao i komplicirani odnosi te zemlje sa SAD, Izraelom, Iranom i drugim bitnim akterima bliskoistočnih kriza, posebice onih vezanih uz „Arapsko proljeće“. U dijelu međunarodne javnosti postoji dojam da bi jasan i nedvojben stav većih europskih zemalja o članstvu Turske u EU, makar i negativan, omogućio stabilnije odnose Europe i Turske. Negativan odgovor, čija vjerojatnost nikako ne opada sa smanjenjem entuzijazma za plinovod „Nabucco“, svakako bi osvijetlio i iskrenost novije turske politike oko kurdskog pitanja. Ta se politika, naime, danas može promatrati i u svjetlu ciljanog ispunjavanja međunarodnih standarda radi napretka u euro-integracijama. Veće su, međutim, kušnje koje pred tu politiku postavljaju skorašnja nesnalaženja Erdoğanove vlade u primjeni demokratskih standarda pri reagiranju na prosvjede i na nenaklonjen stav dijela medija, čime se može dovesti u pitanje njen elementarno liberalni, ako već ne i sam demokratski karakter.
Najveći rizici, ne samo po odnose sa kurdskom zajednicom, svakako dolaze od burnog redefiniranja kompletne konstelacije snaga na Bliskom Istoku. Prepoznavši „Arapsko proljeće“ kao priliku za „izvoz islamske demokracije“ u širem susjedstvu, Erdoğan je snažno podržao pobunjenike protiv diktature u Siriji, te prvog demokratski izabranog predsjednika Egipta Mohameda Morsija, a nekada bliske odnose sa Izraelom je gotovo uništio odlučnim protivljenjem blokadi palestinske Gaze. Najnoviji razvoj situacije ipak svjedoči o vidnom opadanju specifične težine Turske: prilično visoka tolerancija SAD, pa i EU i (manje neočekivano) Rusije, prema nedemokratskim postupcima egipatske sekularne, prije svega vojne elite, uključujući i državni udar kojim je Morsi svrgnut; djelomično kompromitiranje sirijskih pobunjenika uslijed značajne prisutnosti ekstremista u njihovim redovima; popuštanje međunarodne izolacije Irana uslijed naglog napretka pregovora o njegovom nuklearnom programu, što pojačava i inače jak iranski utjecaj u Iraku, Siriji i Libanonu. Susret turskog premijera s novim iranskim predsjednikom Rouhanijem krajem proteklog mjeseca šalje signale o intenzivnom razmatranju alternativa turske politike u praktično najnestabilnijoj regiji na svijetu. Od prevage neke među tim alternativama, npr. od mogućeg poboljšanja odnosa sa Iranom, u velikoj mjeri ovisi i položaj Kurda, uslijed njihove etničke srodnosti sa Irancima, kao i značajne brojčane prisutnosti u samom Iranu.
Neovisno od raspleta spomenutih intenzivnih procesa koji su globalnog značaja, jedna od najsnažnijih poruka Erdoğanove „kurdske politike“, koja bi se mogla primijeniti i u drugim zemljama, jest da unatoč ulozi religije u formiranju neke nacije, dosljedna primjena religijskih načela i vrijednosti u političkom životu uopće ne mora voditi zaoštravanju odnosa s drugim nacijama, čak je vjerojatnije suprotno. Ako je prva iole dugovječnija islamsko-demokratska vlast Turske smognula snage da unatoč opisanim rizicima i otporima učini hrabar i odlučan korak ka institucionalnoj zaštiti kolektivnih prava Kurda, sasvim je moguće pretpostaviti da bi unutar svakog od BH naroda upravo islamski i kršćanski demokrati mogli prednjačiti u nadilaženju samonametnutih tabua i „crvenih linija“ pri rješavanju kronično kompliciranih pitanja državnog (pre)ustroja. Najviše se, naravno, treba očekivati od zastupnika islamske i kršćanske demokracije u poboljšanju položaja manjina na teritoriju na kome su pripadnici njihove religije, u BiH posljedično i nacije, u većini. Od njih bi se trebalo najviše očekivati, ako ni zbog čega drugog, barem zbog neupitne privrženosti svojoj tradiciji i nepostojanju rizika da ih kao „preslabe“ Bošnjake/Srbe/Hrvate označe sadašnji ili dojučerašnji zastupnici radikalno sekularnih svjetonazora, uključujući i totalitarne.
Mora se priznati da su po tom pitanju ovdašnji islamski i kršćanski demokrati u mnogo povoljnijem položaju od Erdoğana, kome je Ataturk ostavio snažno nasljeđe radikalnoga sekularnog nacionalizma. Osim, naravno, u slučaju da na ovim prostorima i dalje prevladavaju takve ideologije, bez obzira jesu li u srpsko-hegemonističkim verzijama Pašića, Miloševića i Šešelja, hrvatsko-hegemonističkim Pavelića i sljedbenika, ili u „čistoj“, ekstremno asimilacijskoj varijanti Aleksandra Karađorđevića i Josipa Broza. Ili možda dovoljan broj Bošnjaka smatra da je njihov red za upadanje u istu stupicu baš sada, u uvjetima turbulentnog međunarodnog okruženja koje je samo opisano na primjeru Turske, a utječe na sve, o čemu svjedoči i situacija u Ukrajini? U tom bi slučaju zaista bilo potrebno „Povjerenstvo mudrih“, u koje bi svakako trebalo imenovati i Erdoğanovog ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoğlua, koji je tokom posjeta Sarajevu pozvao na što čvršću suradnju s Hrvatskom i Srbijom u rješavanju aktualnih problema BiH, što iznenađuje samo one kojima su kršćanska i islamska demokracija potpune nepoznanice.
