Autori: Tvrtko MILOVIĆ i Milan SITARSKI [spacer style=”1″ icon=”none”]
Nakon što su objavljeni preliminarni rezultati prvog poslijeratnog popisa u BiH, pokazalo se da u nekim općinama (npr. Kozarska Dubica) ima više prijavljenih birača nego stanovnika. Ipak, ove pojedinačne nedosljednosti ne mogu umanjiti generalno korespondiranje broja stanovnika sa brojem birača, tj. glasača koji su svoje biračko pravo iskoristili. Za potrebe ove analize, preliminarni rezultati popisa stanovništva iz 2013. godine uspoređeni su sa rezultatima izbora iz 2010. godine.
Za usporedbu su korišteni rezultati izbora za entitetska zastupnička tijela (Zastupnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i Narodna skupština Republike Srpske). Zbir rezultata izbora za ova dva tijela je odabran kao reprezentativan, umjesto rezultata izbora za Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH, jer izborne jedinice za izbor vrhovnog državnog zakonodavnog tijela daju prilično mali broj zastupnika. Takav izborni sustav izrazito pogoduje velikim strankama, te manje stranke demotivira za kandidiranje na toj razini izbora, a čak i stranke srednje veličine stimulira na sklapanje predizbornih koalicija, ne nužno ideološki koherentnih. Zato se izbori provedeni po tom sustavu ne mogu smatrati realnom slikom političke scene na razini cijele BiH. Izbori za županijske/kantonalne skupštine, pak, unatoč još većoj inkluzivnosti, tj. omogućavanju većem broju političkih struja da steknu zastupnike, nisu mogli biti uzeti kao okvir analitičke usporedbe, jer uslijed asimetričnog ustrojstva BiH Republika Srpska uopće nema županije/kantone ili druga izabrana tijela na toj razini sustava vlasti. Izbori za skupštine općina i gradova nisu iskorišteni u tu svrhu jer sudjelovanje velikog broja neovisnih lista i kandidata na lokalnim izborima također otežava stjecanje realnog uvida u odnos snaga na političkoj sceni.
Unatoč činjenici da još uvijek nisu objavljeni niti preliminarni rezultati popisa glede sadašnje etničke strukture stanovništva, rezultati izbora, a prije toga i rezultati dva popisa, uspoređeni su sa podacima koje su pojedini mediji plasirali u javnost [1. http://www.avaz.ba/vijesti/teme/u-bih-ima-484-posto-bosnjaka-327-posto-srba-i-14-6-posto-hrvata, http://www.vecernji.hr/hrvatska/nesluzbeni-rezultati-popisa-u-bih-ima-553-tisuce-hrvata-914468, posljednji pristup 3. II. 2014.] .
[table id=4 /]
Procentualno najveća promjena je pad postotka pripadnika kategorije „Ostali“, koji se može pripisati praktičnom nestanku Jugoslavena, kojih je 1991. godine u BiH bilo 5,54%. Unatoč tome, jedino su Bošnjaci (u vrijeme popisa iz 1991. godine etnički deklarirani kao Muslimani) „profitirali“ na „povratku Jugoslavena korijenima“, doživjevši značajan procentualni rast unutar BH populacije, dok je porast postotka Srba uslijed nestanka Jugoslavena primjetno manji od očekivanog. Hrvati, među kojima je svakako i jedan broj nekadašnjih Jugoslavena, jedini su među konstitutivnim narodima doživjeli pad udjela u stanovništvu BiH.
Uslijed još uvijek presudne uloge etničke pripadnosti u političkom grupiranju građana BiH, što je još izraženije kod samih aktera političke scene, rezultate izbora za entitetska zastupnička tijela 2010. godine ćemo usporediti sa preliminarnim rezultatima posljednjeg popisa i spomenutim neslužbenim podacima o etničkoj pripadnosti građana. Ta će usporedba biti izvršena najprije na razini naroda kojima pripada dominantni dio birača koji podržavaju pojedine aktere. U tom smislu, politički akteri (tj. 35 stranačkih i koalicijskih izbornih lista za Zastupnički dom Parlamenta FBiH i Narodnu skupštinu RS) podijeljeni su u kategorije koje su predočene na sljedećoj tabeli:
[table id=5 /]
Bošnjačkim biračima su u Tabeli 2 pridodati birači koji pripadaju kategoriji „Ostali“, jer na BH političkoj sceni nije moguće precizno razgraničiti aktere koji uživaju podršku ove dvije kategorije stanovnika, za razliku od aktera koje podržavaju Hrvati i Srbi. Svakoj od tri kategorije pridodat je, zatim dio glasova političkih aktera za koje je dubinskom analizom geografske distribucije podrške birača utvrđeno da uživaju podršku birača koji pripadaju različitim narodima. Radi se o izbornoj listi Narodne stranke radom za boljitak, za koju je utvrđeno da uživa podršku približno istog broja Hrvata, te Bošnjaka sa „Ostalima“, i o koalicijskoj listi Naša stranka – Nova socijalistička partija Zdravko Krsmanović, za koju je utvrđeno da uživa podršku približno istog broja Srba, te Bošnjaka sa „Ostalima“. Stoga je po polovica glasova danih tim listama dodana odgovarajućim narodima.
Pod tim okolnostima, može se primijetiti da je udio Bošnjaka i „Ostalih“ u stanovništvu BiH vrlo sličan njihovom udjelu među glasačima, dok su kod Hrvata i Srba primjetna znatna odstupanja, tako da je Hrvata značajno više među stanovnicima nego među glasačima, dok je kod Srba stanje upravo obrnuto. Ovaj vrlo zanimljiv nalaz se može tumačiti pretpostavkom da je među Hrvatima, naročito onima koji žive van BiH, odaziv na popis bio vrlo visok, uslijed visoke motivacije i dobre koordinacije i organizacije, koje su kod Srba bile na nižoj razini. Sasvim je, međutim, legitimna i pretpostavka da su mobilizacijski kapaciteti političke scene BH Hrvata znatno niži nego kod BH Srba. U slučaju potvrđivanja prve pretpostavke, postavilo bi se pitanje učinkovitosti kulturnih, javnih, vjerskih, građanskih, medijskih i ostalih institucija, organizacija i zajednica koje djeluju u okviru srpskog naroda u BiH, a u slučaju druge – učinkovitosti hrvatskih političkih stranaka i koalicija kao temeljnih političkih aktera. Najvjerojatnije je da su obje strane sintagme koja bi se ovom prigodom mogla formulirati, da „Hrvati hrle popisu, a Srbi izborima“ djelom točne, te da je utvrđeno stanje posljedica djelovanja obiju njih.
Analiza izbornih rezultata na razini skupina općina
U funkciji uspješnog sagledavanja karaktera političkog života i političke scene BiH, kako političkih aktera, tako i njihovih pristalica u ulozi aktivnih birača, rezultati izbora su analizirani na razini tri skupine općina, grupiranih po kriteriju promjene broja stanovnika između dva popisa:
[table id=7 /]
Kod stranaka i koalicija koje zastupaju političke stavove i interese BH Hrvata vrlo je uočljiva izrazita prezastupljenost u općinama koje pripadaju Prvoj skupini, što i ne čudi kada se podsjetimo da njima pripadaju sve općine Zapadne Hercegovine i donjeg toka Neretve, te većinski hrvatske općine jugozapadne i središnje Bosne, te dio Posavine. Prilično je, međutim, zabrinjavajuća vidljiva podzastupljenost hrvatskih političkih aktera u općinama Druge skupine, među kojima također ima onih koje su u značajnom broju naseljene (ili su makar do rata bile naseljene) Hrvatima, kako u srednjoj i sjevernoj Hercegovini, tako i u srednjoj Bosni i u Posavini. Naročito je zabrinjavajuća dramatična podzastupljenost hrvatskih stranaka i koalicija u biračkom tijelu općina Treće skupine, među kojima zaista jeste nešto manji broj tradicionalno hrvatskih sredina, ali nipošto na razini podataka predočenih u tabeli, jer je nekoliko općina ove skupine u Posavini i u srednjem dijelu Bosne, pa i na sjeveru Hercegovine, imalo izrazito brojnu hrvatsku populaciju. Nameće se zaključak da su Hrvati pretrpjeli najteže demografske gubitke u sredinama u kojima nisu predstavljali većinsku i teritorijalno kompaktnu zajednicu, bez obzira na svoju zastupljenost mjerenu apsolutnim brojkama u pojedinim dijelovima BiH. Preciznije pretpostavke o teritorijalnom aspektu, tj. mapiranju dramatičnog pada broja i postotka Hrvata na razini cijele BiH, prikazanog u Tabeli 1, moći će se formulirati tek po potpunom objavljivanju konačnih i službenih rezultata popisa, ali će i tadašnji nalazi najvjerojatnije ukazivati da su najteže brojčane gubitke pretrpjeli Hrvati u većim gradovima sa bošnjačkom i srpskom većinom, kao i izolirane ruralne i manje urbane cjeline sa hrvatskom većinom, prostorno odvojene od drugih pretežno hrvatskih teritorija.
Već spomenuta stranka sa realno etnički mješovitim hrvatsko – bošnjačkim biračkim tijelom blago je prezastupljena u općinama Prve skupine, u kojoj su prezastupljene i homogene hrvatske stranke i koalicije, ali mnogo naglašenije u općinama Druge skupine, u kojima je zastupljenost hrvatskih političkih aktera primjetno ispod državnog prosjeka. Je li uzrok ovoj činjenici snažnije optiranje za tu stranku tamošnjih bošnjačkih i ostalih birača, inače izrazito prezastupljenih u općinama Druge skupine, ili pak Hrvati, čijih homogenih sredina u ovoj skupini općina ima neusporedivo manje nego u Prvoj, radije optiraju za ovu stranku koja sa većinom bošnjačkih ima veoma dobre odnose, trebalo bi biti predmet neke, na taj fenomen posebno fokusirane analize. U svakom slučaju, NSRzB je u općinama Treće skupine izrazito podzastupljena, mada u znatno manjoj mjeri nego homogene hrvatske stranke i koalicije.
Stranke koje uživaju podršku pretežno bošnjačkih birača, kao i onih iz kategorije „Ostali“, koji se od Bošnjaka u smislu političkog optiranja praktično ne mogu odvojiti, u općinama Prve skupine su izuzetno slabo zastupljene. Ta je činjenica najvjerojatnije uvjetovana većim privlačnim potencijalom gradova sa srpskom većinom, prije svega Banja Luke i Bijeljine, pa i manjih mjesta u njihovoj okolini, te manjih mjesta iz te skupine sa hrvatskom i srpskom većinom u Hercegovačkoj i Sarajevskoj regiji, od privlačnog potencijala Tuzle i njenog okruženja, te sarajevskih rubnih općina. Bošnjačke su stranke, međutim, izrazito, čak i intenzivnije od opisane podzastupljenosti u općinama Prve skupine, prezastupljene u općinama Druge skupine, u kojoj je njihov zbir čak bliži dvotrećinskoj nego apsolutnoj većini. Pri analizi tog nalaza treba imati u vidu da unutar Druge skupine postoji i nipošto nezanemarljiv broj općina sa srpskom i hrvatskom većinom, ali izgleda da je opći demografski trend kod Bošnjaka primjetna otpornost na tendenciju ekstremno intenzivnog „slijevanja“ u ekonomski prosperitetne ili ratom slabije zahvaćene sredine, koja je kod Srba i Hrvata potpuno dominantna. Trend prisutan kod bošnjačkih stranaka, međutim, nije dijametralno suprotan onome koji je primijećen kod hrvatskih, čija zastupljenost linearno opada od Prve ka Trećoj skupini općina, jer je zastupljenost bošnjačkih stranaka unutar Treće skupine praktično na njihovom prosjeku na razini cijele države. Teški ratni gubici koje je bošnjačka populacija imala u srednjem i gornjem Podrinju, pa i u južnim, brdsko-planinskim dijelovima Bosanske Krajine, doveli su, unatoč njenoj koncentraciji na sjeveroistočnom, zapadnom i dijelu južnog oboda Sarajevske regije, do tek prosječne zastupljenosti stranaka koje zastupaju njene interese u skupini općina sa najizrazitijim padom populacije.
Koalicija sa većinskom podrškom bošnjačkih i srpskih birača (Naša stranka – Nova socijalistička partija) je, kao politički akter sa izrazito slabom ukupnom podrškom, ostvarila blago ispodprosječne rezultate u općinama Prve i Druge skupine, kompenzirajući to primjetno natprosječnim rezultatima unutar Treće skupine. Ovi nalazi su najvjerojatnije uvjetovani popularnošću NSP u jugoistočnoj Bosni, obzirom da je njen predsjednik i nosilac koalicijske liste Zdravko Krsmanović do skora bio gradonačelnik Foče, tamošnjeg regionalnog centra, a sa te dužnosti je smijenjen tek zajedničkim izbornim nastupom obiju najjačih srpskih stranaka.
Zastupljenost srpskih stranaka u općinama različitih skupina svjedoči o uzajamno suprotstavljenim demografskim trendovima unutar srpske populacije. Ona je veoma snažno zastupljena u općinama Prve skupine, zahvaljujući prvenstveno populacijskom bujanju Banja Luke, Bijeljine, Trebinja, Zvornika, pa i Brčkog, ali je još više prezastupljena u općinama Treće skupine, iz kojih je odlijev stanovništva poprimio dramatične razmjere. Značajan udio u tom odlijevu ima protjerivanje Hrvata i Bošnjaka iz općina ove skupine, ali je teško odoljeti dojmu da je kod Srba prisutna oštra polarizacija na dio stanovništva koji naprosto hrli u veće gradove i regionalne centre, te drugi dio koji ostaje u izrazito pasivnim i sustavno zapostavljenim područjima, dok se veoma mali dio zadržava u mjestima srednje veličine, tj. subregionalnim centrima, pri čemu Doboj i Prijedor predstavljaju dijelom izuzetke od tog pravila. Ovaj je trend primjetan i u Srbiji i u Crnoj Gori, u znatno većoj mjeri nego u Hrvatskoj, a naročito nego među Bošnjacima u BiH, čija je izrazita zastupljenost u takvim mjestima, naročito u širem obodu Sarajevske i najzapadnijem dijelu Sjeverne regije već opisana.
Analiza izbornih rezultata na razini stranačkih i koalicijskih blokova
Nalazi su još učinkovitiji za političko-demografsko mapiranje BiH kada se sa razine naroda čiju podršku uživaju stranke i koalicije pređe na razinu blokova koje one čine na političkim scenama tih naroda. Kod BH Hrvata se politička scena za potrebe politološke, pa i izborno-geografske analize ne može podijeliti na način uobičajen za većinu europskih, pa i drugih demokratskih političkih scena. Eksplanatornu moć ima jedino podjela na već dugoročno izrazito dominantnu stranku (HDZ BiH) sa jedne, te sve ostale hrvatske stranke sa druge strane. Ta nam podjela donosi sljedeće nalaze na razini skupina općina:
[table id=6 /]
Najuočljiviji je nalaz da je u općinama Prve skupine, u kojima je inače zbir svih hrvatskih stranaka izrazito prezastupljen u odnosu na bošnjačke, pa i srpske i ostale, dominacija HDZ BiH nad ostalim hrvatskim strankama još izrazitija nego na razini cijele BiH. Unatoč često iznošenim pretpostavkama da prije svega naglašeno manjinski status nekog naroda na određenom teritoriju dovodi do političkog homogeniziranja tog naroda, tj. do okupljanja njegovih pripadnika oko dominantnog političkog aktera, izgleda da je u slučaju BH Hrvata taj fenomen prisutan isključivo na razini cijele zemlje. Već analiza na razini skupina općina pruža nalaz da je političko homogeniziranje Hrvata prisutnije na homogenim ili izrazito većinski hrvatskim prostorima, relativno prosperitetnim i ispod prosjeka BiH pogođenim posljedicama rata. Bez obzira na razlike u intenzitetu brojčane nadmoći nad konkurencijom, HDZ BiH je unutar svake od tri skupine općina dobio apsolutnu većinu hrvatskih glasova, čak i kada se glasovima ostalih hrvatskih stranaka pridoda dio glasova NSRzB za koji se može pouzdano pretpostaviti da su ih dali Hrvati.
Za razliku od hrvatske, bošnjačka politička scena je primjetno diferenciranija, mada ni na nju nije moguće primijeniti klasičnu politološku analizu koja je prije svega fokusirana na ideološki relativno koherentne i relativno trajne stranačke blokove. Ta nemogućnost proističe iz činjenice da se savezi među većim bošnjačkim strankama prilično često raskidaju, pa i prelaze u političke sukobe među doskorašnjim saveznicima jačega intenziteta od sukoba prema trećim političkim akterima iz istoga naroda. Unatoč takvoj dinamici, po pitanju kronično najaktualnije političke teme u BiH, njezinog ustroja i eventualnog preustroja u svjetlu odnosa među konstitutivnim narodima i ostalim identitetski definiranim skupinama građana, barem najveće bošnjačke stranke uglavnom relativno lako pronalaze put do bazičnog konsenzusa. Taj je konsenzus utemeljen prije svega na načelnom protivljenju decentralizacijskim procesima koji bi uvažavali kriterij etničkog pluraliteta, te uopće pridavanju političkog značaja tom pluralitetu. Pri tome neke među tim strankama stavljaju jači fokus na svoj državni, bosanski karakter (SDP i Stranka za BiH) a neke na etnički, bošnjački (SDA, pa donekle i SBB), a neke među njima se prepoznaju i samoprepoznaju kao načelno umjereno lijeve (SDP) ili umjereno desne (SDA), a neke se pokušavaju pozicionirati oko političkog centra (SBB i SBiH). Unatoč tim podjelama, uslijed spomenute nestalnosti njihovog grupiranja, ovdje će biti prikazani pojedinačni rezultati sve četiri velike bošnjačke stranke, kao i odnos njihovog zbira i procentualno nezanemarljivog zbira niza ostalih, manjih bošnjačkih stranaka:
[table id=8 /]
Evidentno je da je po pitanju koncentracije političke scene stanje kod Bošnjaka skoro potpuno suprotno onome utvrđenom kod Hrvata. Najniža razina političke homogenizacije među Bošnjacima je zabilježena upravo u općinama Prve skupine, u kojima je, inače, udio bošnjačkih glasova uvjerljivo najniži u odnosu na druga dva naroda. Stoga se može reći da, mada nisu pokazali takvu privlačnu snagu kao neki gradovi, pa i manja mjesta sa srpskom i hrvatskom većinom, Tuzla i Sarajevo, te općine iz njihovog okruženja, definitivno proizvode politički efekt inače čest u urbanim aglomeracijama – „rasipanje“ glasova na veći broj manjih političkih aktera, tzv. „nonkonformističko“ glasanje. Usprkos mnogo većem ukupnom procentu bošnjačkih glasova u općinama Druge skupine, tj. većoj homogenosti bošnjačkih sredina u tim općinama, tamošnji bošnjački glasači su u mnogo manjoj mjeri dozvolili sebi „luksuz rasipanja“ glasova na manje stranke. Ta je pojava najmanje prisutna u općinama Treće skupine, u kojima su Bošnjaci, ponovimo, prisutni u mjeri bliskoj državnom prosjeku, te se može zaključiti da je dominacija četiri najjače stranke među Bošnjacima najizrazitija u krajevima najteže pogođenim dramatičnom depopulacijom, uzrokovanom kako ratom, tako i gospodarskim i geografskim razlozima.
Što se tiče rezultata pojedinih većih bošnjačkih stranaka, SDP pokazuje na bošnjačkoj političkoj sceni sličnu tendenciju kao srpske stranke na ukupnoj bosanskohercegovačkoj, tj. relativno je jače zastupljen u općinama Prve i Treće skupine, a slabije u općinama Druge. U toj ga tendenciji dijelom prati i SBiH, sa izuzetkom općina Prve skupine, gdje je ta stranka vjerojatno dio glasova izgubila u korist manjih stranaka koje pretendiraju na slično biračko tijelo. SDA i SBB, naprotiv, pokazuju istu tendenciju kao i ukupni zbir bošnjačkih aktera na razini cijele BiH – izrazita prezastupljenost u općinama Druge, izrazita podzastupljenost u općinama Prve, te prosječna zastupljenost u općinama Treće skupine. Ovi nalazi navode na zaključak da kod Bošnjaka veliki gradovi sa izrazitim privlačnim kapacitetom, ali i sredine pogođene dramatičnom depopulacijom, načelno pogoduju strankama bosanske, dakle državno definirane orijentacije, kao i strankama (samo)prepoznatim kao pripadnicama političke ljevice i centra, dok nešto manji i srednji gradovi, te uopće mjesta prosječne razine depopulacije pogoduju strankama naglašenije etničke, bošnjačke orijentacije sa umjerene desnice i desnog centra.
Jedino se kod Srba u BiH mogu prepoznati jasno odijeljeni, tj. politički suprotstavljeni i relativno trajni blokovi stranaka, kakvi postoje u većini zemalja višestranačke demokracije. Unutar svakog od ta dva bloka dominantna je po jedna velika stranka – SNSD na trenutno vladajućoj ljevici i SDS na već u drugom mandatu oporbenoj desnici, Obje velike stranke, međutim, prati određeni broj saveznika – u slučaju umjereno lijevog SNSD-a to su desno-centristički DNS i naglašeno lijevi SPRS, a u slučaju desnog SDS-a umjereno desni PDP, DP i NDS, te različite frakcije radikalno desnog SRS-a i druge manje stranke. Raspored glasova koje dobivaju ova dva bloka također pruža zanimljive nalaze, koji veoma jasno svjedoče o praktično linearnoj promjeni odnosa snaga od općina Prve skupine, u kojima je najizrazitija dominacija vladajuće lijeve koalicije, pa do općina Treće skupine, u kojima je desna koalicija oko SDS-a doduše također slabija od nje, ali je tu prednost vidljivo smanjila:
[table id=9 /]
[spacer style=”1″ icon=”none”]
