Autor: Ivan VUKOJA
[spacer style=”1″ icon=”none”]
Daytonskim sporazumom iz 1995. godine okončan je rat u BiH i uspostavljena postojeća dvoentitetska državna struktura. Sastavni dio tog sporazuma je i Ustav BiH.
U njegovoj preambuli stoji kako Bošnjaci, Hrvati i Srbi u BiH imaju status konstitutivnih naroda. Tri konstitutivna naroda, a dva entiteta. Nesrazmjer broja entiteta i konstitutivnih naroda temeljna je manjkavost i najočitija nedosljednost Daytonskog sporazuma, koja do danas nije primjereno riješena. S obzirom na to da konstitutivnost podrazumijeva i ravnopravnost konstitutivnih elemenata, optimalan model trebalo bi da bude troentitetski ili bi entiteti trebali biti budu ukinuti, a BiH uređena po nekom drugom ustrojbenom načelu.
Opcija ukidanja entiteta u postojećim okolnostima čini se kao najmanje vjerojatna zbog izričitog protivljenja jednog entiteta i jednog konstitutivnog naroda. Na legalan i legitiman način entitete je moguće ukinuti jedino uz suglasnost sva tri konstitutivna naroda, odnosno oba entiteta. Pored toga, ukidanje entiteta značilo bi i ukidanje Daytonskog sporazuma, a ta opcija nikada nije ozbiljno razmatrana niti spomenuta od strane bilo koje iole mjerodavne međunarodne organizacije ili institucije, uključujući OHR i Upravni odbor Vijeća za provedbu mira u BiH (PIC), koji sačinjavaju SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Kanada, Italija, Japan, Rusija, Predsjedništvo Europske unije, Europska komisija i Organizacija islamske konferencije (OIC), koju zastupa Turska.
Kako se sada čini, jedina opcija koja bi potencijalno mogla dovesti do ukidanja entiteta je ratna opcija i neka nova mirovna konferencija kojom bi taj rat bio okončan. Kada već legalnim i legitimnim demokratskim i političkim putem entiteti u postojećim okolnostima ne mogu biti ukinuti, a Dayton dokinut, okvir unutar kojeg treba tražiti rješenje “bosanskohercegovačke enigme” je “slovo i duh Daytona”, odnosno načelo ustavno-pravnog legalizma, koje obvezuje ne samo aktere s međunarodne političke pozornice, nego u prvom redu i sve domaće političke aktere. Naime, Daytonski sporazum, tj. ustavni ugovor kao njegov sastavni dio, još je na snazi s obzirom na to da su ga potpisali i prihvatili legitimni politički predstavnici sva tri konstitutivna naroda, čiji su potpisi još obvezujući za sve političke aktere u BiH neovisno o njihovim političkim i stranačkim opredjeljenjima.
Federalizam i konsocijacija
Cjelokupan Daytonski sporazum, uključujući i Ustav BiH koji je njegov sastavni dio, napravljen je na načelima federalizma i konsocijacije. Federalizam i konsocijacija su utkani u slovo Daytona u tolikoj mjeri da njihovo negiranje izravno negira i Saytonski sporazum i Ustav BiH. Slobodno se može reći da načela federalizma i konsocijacije predstavljaju sam “duh Daytona”. Među spomenutim načelima, kao temeljno ističe se načelo konstitutivnosti naroda, odnosno jednakopravnosti tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine, Bošnjaka, Srba i Hrvata. Model unutarnjeg uređenja BiH koji iz tog načela najlogičnije slijedi, model koji je u potpunosti sukladan duhu i Daytona i Ustava BiH, model koji je u funkciji dosljedne operacionalizacije spomenutog duha je model “tri entiteta za tri konstitutivna naroda”.
Svi prigovori tom modelu na konceptualno-teorijskoj, politološkoj razini, kao što je to navedeno i u izvješću Međunarodne krizne grupe (ICG) o stanju u BiH za 2014. godinu, zvuče šuplje, neuvjerljivo. Model “tri entiteta za tri konstitutivna naroda” bez ikakve sumnje je legalan i legitiman zahtjev nadogradnje Daytonskog sporazuma i dosljedne operacionalizacije načela jednakopravnosti konstitutivnih naroda, najznačajnijeg načela Ustava BiH. U kolikoj mjeri je on politički provediv i prihvatljiv glavnim političkim akterima u BiH, drugo je pitanje. Pored ostalog i zato jer je temeljno ustavno načelo jednakopravnosti tri konstitutivna naroda provedivo kroz više modela. Jedan od tih modela je i postojeća dvoentitetska organizacija srednje razine vlasti. Dvoentitetski model, međutim, prihvatljiv je isključivo ukoliko je jedan od ta dva entiteta, Federacija BiH, u punoj mjeri konstituiran na načelu zajedničke/podijeljene uprave legitimnih predstavnika Bošnjaka i Hrvata, dakle kao dosljedna bošnjačko-hrvatska federacija, što je ona po izvornim ustavima i sporazumima iz Washingtona i Daytona i bila.
Dakle, ukoliko želi biti sukladna “duhu Daytona”, odnosno načelima federalizma i konsocijacije, Federacija BiH mora “i pravno i stvarno” funkcionirati sukladno dosljedno provedenom načelu zajedničke ili podijeljene uprave legitimnih predstavnika Bošnjaka i Hrvata. Takva uprava u Federaciji BiH trenutno ne postoji u zadovoljavajućoj mjeri i obliku, a ukoliko legitimni predstavnici Bošnjaka i dalje nastave s odbijanjem načela i aranžmana zajedničke/podijeljene uprave, hrvatski zahtjevi za samoupravom postajat će sve snažniji i legitimniji. Izbor je jasan: dosljedno i kvalitetno aranžirana i provedena podijeljena/zajednička uprava, ili samouprava u vidu federalne jedinice s hrvatskom većinom, odnosno trećeg entiteta za treći konstitutivni narod. Kada su bošnjačko-hrvatski odnosi u Federaciji BiH u pitanju, sve druge opcije su u suprotnosti i s duhom i s izvornim slovom i Daytonskog i Washingtonskog sporazuma.
No, uspostava tri entiteta ili ponovno uspostavljanje izvorne bošnjačko-hrvatske Federacije BiH treba da bude samo prvi značajan korak institucionalnog i administrativno-teritorijalnog rješavanja jednakopravnosti tri bosanskohercegovačka konstitutivna naroda, s jedne, i punog uvažavanja individualnih i građanskih, te grupno-specifičnih prava svih državljana BiH, s druge strane.
Jednakopravnost konstitutivnih naroda
Pitanje jednakopravnosti konstitutivnih naroda, među ostalim, pokušalo se riješiti i Odlukom o konstitutivnosti sva tri naroda na cjelokupnom teritoriju BiH. Nažalost, ta odluka nije dovela do toga da Hrvati i Bošnjaci postanu u većoj mjeri konstitutivni u RS niti su Srbi postali konstitutivniji u FBiH. Najznačajnija politička posljedica te odluke, u kombinaciji s amandmanskim izmjenama Ustava FBiH nametnutim od strane OHR-a, je faktičko dekonstituiranje Hrvata u FBiH i pretvaranje Federacije BiH u dominantno bošnjački entitet.
Pitanje jednakopravnosti svih građana i državljana BiH pokušalo se, među ostalim, riješiti i tzv. presudom “Sejdić i Finci”. Do provedbe te presude nije došlo u prvom redu što su unitarističke političke snage tu presudu željele zloupotrijebiti za dalje slabljenje i negiranje ustavne kategorije konstitutivnosti naroda. Imajući u vidu “duh Daytona” taj pokušaj se može okarakterizirati kao antidaytonski i protuustavan, a kao takav u konačnici se pokazuje i kao štetan glede pitanja jednakopravnosti svih građana i državljana BiH.
Pored federativnog administrativno-teritorijalnog modela uređenja BiH sukladnog načelu konstitutivnosti naroda, zbog određenih specifičnosti, u prvom redu činjenice da svi pripadnici konstitutivnog naroda neće, niti bi trebalo da budu nastanjeni u entitetu u kojem taj konstitutivni narod čini većinu, nužno je etno-teritorijalni kriterij nadopuniti kriterijem neteritorijalne autonomije po uzoru na belgijske jezične zajednice. Bez obzira na to radilo se o troentitetskom ili postojećem dvoentitetskom s deset ili manje kantona, za postizanje pune jednakopravnosti svih konstitutivnih naroda te uživanje konstitutivnih prava za sve pripadnike konstitutivnih naroda bez obzira na to u kojem dijelu BiH živjeli, nužno je entitetsko-kantonalni model nadopuniti zakonima i institucijama koje će se brinuti o pripadnicima svih konstitutivnih naroda na cjelokupnom teritoriju BiH. Prva i jedina takva institucija kada je BiH u pitanju je Hrvatski narodni sabor u BiH. Istina, HNS BiH je to još puno više u ideji i namjeri nego u ustavnoj, zakonskoj i političkoj stvarnosti BiH.
Kao što “slovo Daytona” treba da bude u suglasju s “duhom Daytona”, tako i individualna i građanska prava u BiH treba da budu u suglasju s pravima konstitutivnih naroda na jednakopravnost. U okvirima unitarističkih koncepata i modela ta prava se međusobno isključuju i negiraju, a u okvirima federalističko-konsocijacijskih prožimaju i nadopunjuju. Stoga smatramo kako je rješenje najznačajnijeg i najzahtjevnijeg pravno-političkog pitanja u BiH – puna institucionalna i administrativno-teritorijalna jednakopravnost konstitutivnih naroda uz maksimalno moguće uvažavanje individualnih i građanskih, te grupno-specifičnih prava i sloboda svih državljana BiH – moguće samo u suglasju s “duhom Daytona”, odnosno u suglasju s federalističkim i konsocijacijskim načelima i modelima. I Odluka o konstitutivnosti i presuda “Sejdić i Finci”, kao i sve buduće odluke i presude takve vrste, ukoliko žele doprinijeti harmonizaciji društva i jačanju države u svojoj primjeni, treba, također, da budu vođene “duhom Daytona” i njemu suglasnim načelima i modelima, a ne njegovim negiranjem.
