Kada se poslije Općih izbora 2018. godine ispostavilo da nije mogućno ostvariti dominaciju unitarista u FBiH sličnu onoj iz perioda 2011. – 2015. godine (Vlada „Platforme za promjene“), najradikalniji dio unitarističkih snaga je po svoj prilici bio toliko razočaran, da su tijekom 2019. i 2020. godine počeli do sad čak ni u BiH neviđenu seriju pokušaja zlouporaba političkog sustava na način potpuno suprotan njegovim konsocijacijskim i federalističkim temeljima. Ta je serija dovela do aktualizacije gotovo svih zamislivih mogućnosti blokiranja političkog sustava na različitim razinama, to jest do svojevrsnog širenja „mostarskog sindroma“ izvan Grada Mostara. Znakovito je, unatoč činjenici da su blokade na državnoj razini dobile najveću medijsku pozornost, to da je „okidač“ za pokretanje cijelog lanca blokada bio strateški poraz unitarista upravo na entitetskoj, federalnoj razini, što svjedoči i o njihovom rangiranju prioriteta kad su u pitanju razine vlasti na kojima žele ustanoviti dominaciju.
Vijeće ministara, ključno državno izvršno tijelo, izabrano je tek krajem 2019. godine, više od 14 mjeseci po održavanju Općih izbora. Povod za toliko kašnjenje bilo je neslaganje bošnjačkih i srpskih pobjedničkih stranaka oko usvajanja Godišnjeg nacionalnog plana (ANP) za suradnju s NATO savezom. Bošnjačke su stranke inzistirale na njegovom usvajanju i uvjetovale time izbor novog Vijeća ministara, tvrdeći da već usvojeno zakonodavstvo obvezuje BiH na njegovo usvajanje. Srpske su stranke to odbijale, tvrdeći da je to suprotno njihovom zalaganju za vojnu neutralnost BiH, na koje ih i obvezuju i prethodne odluke Narodne skupštine RS-a. Stranke Hrvata, koje bi po prirodi stvari trebale biti najviše zainteresirane za približavanje BiH NATO savezu, obzirom da je njegova članica i Republika Hrvatska, načelno su podržale usvajanje ANP-a, ali niti na koji način nisu time uvjetovale izbor novog Vijeća ministara, jasno pokazujući da su im formiranje državne izvršne vlasti u novom mandatu i stabilnost i funkcionalnost BiH kao države na vrhu liste prioriteta.
Ovaj je naizgled nerješivi spor i njime izazvana blokada, poput onoga s popunjavanjem federalnog Doma naroda koji će biti opisan u jednom od narednih tekstova, „riješen“ na nedosljedan i dvojben način. Usvojen je dokument naziva „Program reformi“, oko koga su odmah započeli oštri sporovi. Vladajuće bošnjačke i oporbene srpske stranke su tvrdile da usvojeni dokument u suštini jeste ANP. Vladajuće bošnjačke (SDA i DF) su pokušale time dokazati i podvući svoje uspješno zalaganje za NATO integracije unatoč protivljenju vlasti RS-a, a srpske oporbene (SDS i PDP) dokazati i podvući upravo pristajanje vlasti RS-a na ucjene njihovih bošnjačkih vladajućih partnera. Istovremeno su vladajuće srpske i oporbene bošnjačke stranke tvrdile da taj dokument nije ANP. Vladajuće srpske stranke (SNSD, DNS i SP) su to radile da bi dokazale i podvukle svoj uspješan otpor NATO integracijama na koje ih pokušavaju privoljeti bošnjački partneri, a oporbene bošnjačke (SDP, NS, NiP i druge) kako bi podvukle pristajanje vladajućih bošnjačkih stranaka na ucjene srpskih partnera u vlasti.
Premda je Vijeće ministara formirano na opisani način, sa zakašnjenjem i uz nepotrebno problematiziranje raznih pitanja upitne relevantnosti za njegovo formiranje i funkcioniranje, njegov je rad do danas obilježen veoma čestim izazivanjem novih sporova koji taj rad otežavaju i konstantno prijete povratkom u stanje u kojem ne postoji operativna parlamentarna većina na državnoj razini. Jedno je od tih pitanja odluka Ustavnog suda BiH o državnom vlasništvu nad poljoprivrednim zemljištem u oba entiteta s početka 2019. godine, koja je motivirala članove Vijeća ministara i drugih državnih tijela iz vladajuće koalicije u RS-u da najave blokiranje svih odluka na državnoj razini.
Odluke Ustavnog suda imaju neporecivu zakonsku snagu, ali je i činjenica da državnim dužnosnicima iz RS-a nitko ne može diktirati način na koji će koristiti svoje mandate i ovlasti. Znakovito je da niti jedan relevantni politički akter nije javno razmatrao mogućne načine izlaska iz te kontraproduktivne situacije, primjerice donošenje novoga zakonodavstva kojim bi se bez osporavanja državnog vlasništva nad poljoprivrednim zemljištem ono stavilo na raspolaganje bez prava otuđenja entitetskim i kantonalnim vlastima.
Ovome je motivu za nove blokade veoma brzo dodan i novi, vezan za kadrovske promjene u Središnjem izbornom povjerenstvu (SIP) BiH. Te su promjene izvršene tako što su vladajuće bošnjačke stranke, te srpske oporbene stranke, uz podršku dijela bošnjačkih formalno oporbenih zastupnika, iskoristili zakonsku mogućnost da izaberu nove članove SIP-a numeričkom većinom koju imaju u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, suprotno političkoj volji vladajućih stranaka iz RS-a i svih relevantnih hrvatskih stranaka (stranaka za koje glasuje ogromna većina Hrvata u BiH).
Ta mogućnost zakonski zbilja postoji te je legalna, ali je pri njenom provođenju grubo prekršena procedura izbora. Čak i da nije došlo do kršenja procedure, takav bi postupak, poput izbora predstavnika oporbe iz RS-a u Vijeće ministara BiH u mandatu 2014. – 2018. godine, bio potpuno neprimjeren demokratskoj federalnoj i konsocijacijskoj državi čiji Ustav nedvojbeno prepoznaje tri konstitutivna naroda i dva entiteta, te se zato taj postupak može smatrati nelegitimnim. Na ovome se primjeru izbora oba srpska predstavnika u SIP-u i jednog od dva hrvatska glasovima većine zastupnika bošnjačkih i manjine zastupnika srpskih stranaka, te bez ijednog glasa zastupnika hrvatskih stranaka, možda najjasnije očituje tendencija koja leži u temelju svih prethodnih primjera – protufederalističko i protukonsocijacijsko političko postupanje u državi ustavno definiranoj upravo po federalističkom i konsocijacijskom obrascu.
Takav sindrom federacije bez (dovoljno) federalista zlokobno podsjeća na sindrom republike bez (dovoljno) republikanaca, kako su mnogi povjesničari nazivali kratkotrajnu njemačku Weimarsku republiku, čije su institucije upravo zbog nedovoljne političke podrške dominantnih društvenih struktura njihovom demokratskom karakteru bile blokirane i potom razgrađene, što je bio uvod u zavođenje najgore diktature u povijesti. Ovakav način izigravanja političke volje manje brojnih, po Ustavu jednakopravnih naroda i izigravanja postignutoga sporazuma s njihovim strankama od strane SDA predstavlja zabrinjavajuću tendenciju i upozorava da bi unitarni koncept države za koji se ta stranka i njeni saveznici zalažu legitimizirao ovakve postupke kao regularno i normalno stanje.
Tijekom pandemije koronavirusa COVID19 pojavili su se novi indikatori i obrasci blokada. Gotovo mjesec dana nije bilo moguće iz Središnje banke BiH proslijediti preko potrebna financijska sredstva poslana od MMF-a kao podrška bosanskohercegovačkom gospodarstvu i drugim sektorima pogođenim posljedicama pandemije. Razlog je te blokade bila nevoljnost unitarističkih stranaka da se dio tih sredstava opredijeljenih za Federaciju BiH stavi na raspolaganje kantonima, premda su oni neporeciva ustavna kategorija, prepoznati kao subjekti i unutar mehanizma koordinacije namijenjenog pristupnom procesu prema EU. Izjave najviših bošnjačkih dužnosnika da državna razina vlasti (Vijeće ministara) ne može naložiti Federaciji na koji će način trošiti pristigla sredstva, to jest hoće li ih staviti na raspolaganje i kantonima, svjedoči ne samo o nepoštivanju Ustava FBiH kao federalno ustrojenog entiteta, već i o svojevrsnom entitetskom separatizmu u odnosu na BiH kao državu.
Pobrojane blokade, koje posljednjih mjeseci postaju sve brojnije i intenzivnije, dovode u pitanje čak i održavanje redovnih lokalnih izbora u jesen 2020. godine. Te je izbore uslijed odbijanja srpskih dužnosnika s državne razine da odobre sredstva za njihovo održavanje zbog spomenutih izmjena u SIP-u isti taj SIP već odložio za više od mjesec dana.
Za nadati se je da će političke snage koje izazivaju pobrojane blokade, a koje se verbalno izuzetno često pozivaju na svoj bosanskohercegovački patriotizam koji drugima negiraju, barem zastati pred popisom razina vlasti koje nisu blokirane i koje funkcioniraju s punim legitimitetom. U pitanju je entitet Republika Srpska i kantoni u FBiH. Je li Bosna i Hercegovina u kojoj su, uslijed opisanih politika i postupaka unitarista, RS i kantoni jedine razine vlasti koje imaju pun legitimitet i kapacitet, onakva kakvom su je željeli učiniti svojim politikama i postupcima?
Geneza prikazanih blokada navodi na zaključak da u konsocijacijskim ustavnim ustrojima nepostojanje povjerenja među političkim akterima, demokratske političke kulture te uvažavanja interesa među nacionalnim zajednicama, rezultiraju permanentnim blokadama. U takvim uvjetima, svaka institucija čije konstituiranje i funkcioniranje zahtjeva usuglašavanje i pluralnu artikulaciju interesa postaje sredstvo blokade bez mehanizma brzoga rješenja, osim u slučajevima gruboga kršenja propisanih pravila ili zloupotrebom političkih procedura.
Kao narod koji niti u jednom entitetu ne čini većinu stanovništva, Hrvati su najveće žrtve opisanog procesa sustavne disolucije države BiH po entitetskim linijama. Ustavni i institucionalni kapaciteti kantona nisu dovoljni za nadomještanje te sustavne podređenosti Hrvata razinama vlasti, entitetskim i državnoj (u segmentu Predsjedništva BiH) nad kojima nemaju osiguranu kontrolu unatoč svoje ustavne jednakopravnosti s ostala dva konstitutivna naroda. Najrelevantnije je zato pitanje koje se u tom smislu može postaviti snagama koje sebe prepoznaju kao bosanskohercegovačko-patriotske: smatraju li dominaciju nad najmalobrojnijim konstitutivnim narodom vrijednom nastavka procesa disolucije države? Možda bi najučinkovitije sredstvo hrvatskih stranaka u borbi za jednakopravnost Hrvata bilo prestati postavljati to pitanje bošnjačkim vladajućim strankama, a početi ga intenzivnije postavljati izravno njihovim biračima i njihovim inozemnim partnerima i savjetodavcima.
