Ashdownovo i Petritschevo miješanje u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine može biti pogubno

[spacer style=”1″ icon=”none”]

Autor: Josip BLAŽEVIĆ

[spacer style=”1″ icon=”none”]

Začuđujuće je koliko je u zadnje vrijeme bilo oštrih medijskih istupa od strane nekadašnjih visokih predstavnika na temu “unutarnjih stvari” Bosne i Hercegovine, a da nitko iz bošnjačkoga političkog establishmenta to nije komentirao, makar na blaži način od onoga kada se osvrću na “miješanje u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine” od strane političara iz susjednih Hrvatske i Srbije.

Bivši visoki predstavnik Paddy Ashdown u jučerašnjem je razgovoru kojeg je dao Dnevnom avazu, referirajući se na predstojeći referendum u Škotskoj i povlačeći paralelu s Dodikovim prijetnjama o raspisivanju referenduma o odcjepljenju RS-a, kazao kako “Zapad neće dozvoliti raspad BiH”.

“Ako se predsjednik RS-a odluči na tu avanturu, ili bilo tko drugi u BiH, suočit će se sa žestokim odgovorom. Suverenitet i teritorijalni integritet BiH za nas je svetinja”, istaknuo je Ashdown.

Paddy Ashdown rekao je i kako je nezavisnost Republike Srpske moguća jedino ako se svi u BiH suglase da se država treba raspasti, dodavši kako bi “u slučaju postizanja takve suglasnosti bilo potrebna i odobrenje međunarodne zajednice za jedan takav scenarij.

“Ne vidim da kod međunarodne zajednice ima volje za to”, ustvrdio je Ashdown.

U vremenu kada upravo međunarodna zajednica konstantno insistira da rješenje treba doći iznutra, dogovorom tri naroda, bez vanjskoga nametanja, Ashdown izlazi u javnost s tvrdnjom da međunarodna zajednica neće biti baš za sva rješenja i pored činjenice da se do tih rješenja došlo dijalogom i dogovorom.

Ovakav Ashdownov stav ne čudi, kao ni izostanak reakcije bošnjačkih političkih predstavnika na potpuno odsustvo bilo kakve dosljednosti i unutarnje logike sadržane u tom stavu, jer on ide u prilog unitarističko-centralističkoj političkoj agendi koju uz manje razlike u intenzitetu predlažu i zagovaraju sve bitne bošnjačke stranke, a koju zastupaju i podržavaju svi visoki predstavnici u BiH, osobito Ashdown i Petritsch.

Potonji je također, u svojim nedavnim javnim nastupima, navijestio sličnu mogućnost (nasilnog) uplitanja međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini ako im rezultati izbora ne budu po volji.

“U veljači su nas demonstracije iznenadile. Ne smijemo dopustiti sebi da nam se isto dogodi, ako se uskoro prosvjedi ponove. Sada je dobra prilika da napravimo plan. Bira se novo vodstvo EU, a BiH očekuju izbori u listopadu. Vidjet ćemo što će vaši glasači odlučiti, ali mi, Zapad, trebamo biti spremni”, istaknuo je tom prigodom Petritsch.

Naivno je smatrati kako je ovo jedna prostodušna Petritscheva izjava bez skrivenih poruka ili, makar, pritajenih priželjkivanja. Stoga, ako ćemo čitati između redova, Petritsch i Zapad, kojeg on barem po vlastitom shvaćanju predstavlja, pripremaju (se na) novi val prosvjeda koji bi uz tobože socijalnu konotaciju bili iskorišteni za nasilnu promjenu ustavnog ustrojstva BiH. Hoće li doći do toga ovisi o tome hoće li rezultati izbora biti sukladni njihovim željama, odnosno hoće li vlast biti sastavljena od (hrvatskih i srpskih) marioneta kojima će upravljati kako žele.

Novi nasilni prosvjedi u gradovima s pretežitim bošnjačkim stanovništvom, uz prikrivenu težnju za nasilnom promjenom ustavnog ustrojstva BiH, mogu biti pogubni za budućnost Bosne i Hercegovine kao stabilne i jedinstvene države. Eventualni nasilni prosvjedi u FBiH od strane vlasti u RS-u mogu biti interpretirani kao napad na dejtonsku Bosnu i Hercegovinu odnosno na Republiku Srpsku. Time bi se vlastima u RS-u dao povod za organiziranje referenduma o odcjepljenju na kojemu bi većinska potpora građana bila neupitna. Krajnji ishod vrlo lako bi mogao biti proglašenje neovisne države odnosno raspad Bosne i Hercegovine. U tom slučaju, Republika Srpska ne bi bila međunarodno priznata država, ali bi sasvim komotno mogla funkcionirati po principu na kojem danas egzistira Turska Republika Sjeverni Cipar: nepriznata država koja funkcionira kao državni entitet pod pokroviteljstvom Turske.

Pitanje je koliko bi se međunarodna zajednica u ovakvim aktualnim geostrateškim okolnostima mogla ozbiljno vojno uključiti u mogući bosanskohercegovački problem. Povijesno iskustvo pokazuje da se ponašanje međunarodne zajednice lako može predvidjeti. Međunarodna zajednica bi malo zaprijetila, nametnula sankcije, posegnula za uvođenjem viza i zamrzavanjem računa “referendumskih” političara. Ali Bosne i Hercegovine više ne bi bilo.

U ovome teškom globalnom trenutku Bosni i Hercegovini najmanje što trebaju jesu ovako radikalne izjave i stavovi bivših visokih predstavnika. Kratkoročno ovakve izjave možda idu na ruku Bošnjacima, ali dugoročno su štetne za sve jer posljedice mogu biti jako nepredvidive i pogubne za cjelovitost Bosne i Hercegovine. Stoga bi upravo Bošnjaci trebali prvi podignuti glas kada se strani političari i na ovakav način miješaju u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine.