Konstitutivnost naroda kao nadkrovljujuće načelo (I.)

Autor: Boris Barun

SAŽETAK:

Deficitarnost cjelovite obrade teorijskog pojma i ustavne kategorije konstitutivnosti naroda, zahtijeva pristupanje sistematičnijem obrađivanju (analiziranju) navedene sintagme, jer ćemo na takav način lakše doći do ključnih spoznaja koje će nam omogućiti jednostavnije razumijevanje niza složenih ustavno-pravnih pitanja u BiH. Konstitutivnost naroda kao nadkrovljujuće načelo, možemo označiti kao temeljno i primarno načelo, koje pruža svrhu i orijentaciju za svako eventualno tumačenje ustavnih normi, koje je u skladu s državnim, političkim i drugim potrebama i razvitkom, te ono kao takvo predstavlja srž (esenciju) Ustava BiH. Ono je strukturalna odrednica države BiH i njenog društva, te tako s pravom možemo kazati u najvećoj mjeri sudjeluje u izgradnji bh. ustavnog identiteta. Iz svega navedenoga izvire konstatacija da je konstitutivnost naroda dominantna ideja vodilja čitavog društveno-političkog uređenja BiH. S obzirom da se može govoriti o povijesnom kontinuitetu konstitutivnosti naroda, on predstavlja i ustavnu tradiciju. Konstitutivni narodi nisu samo etničke zajednice, nego se radi o samosvjesnim nacijama – političkim narodima. Važna osobina ovoga načela je i njegovo apsolutno značenje, pod kojom se podrazumijeva da u multinacionalnom ustavnom kontekstu svi narodi imaju jednaku normativnu težinu, neovisno o njihovoj brojnosti. Sve navedene atribucije konstitutivnosti naroda su određenim pervertiranim snagama postale teret, prepreka ili čak smetnja, pa smo svjedoci da se u javnom prostoru, radi političkog makijavelizma navedenih, konstitutivnost naroda sustavno ignorira, marginalizira, difamira ili čak negira, a posredno i bh. višenacionalni realitet. U takvom destruktivnom ustavno-političkom ozračju, važno je pitanje kako operacionalizirati konstitutivnost i provesti ga u društveno-političku stvarnost, jer je jasno kako ona nije do kraja zaživjela u institucionalno-političkoj strukturi i praksi (najbolji primjer je u tri navrata izbor supstancijalno nelegitimnog hrvatskog člana Predsjedništva), kao načelo koje nalaže simetričnu jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda, što bi značilo potpunu provedbu konstitutivnosti. Bez obzira što je u BiH evidentno odsustvo konsenzusnog prihvaćanja vrijednosti (prijepori oko građanske i etno-nacionalne ideologije-načela) na kojim počivaju njeni državni i društveni temelji, radi održavanja (političkog) mira i sigurnosti, kao pravnih vrijednosti najvišega reda, i metajuridičkog (univerzalnog) načela pravičnosti, potrebno je zadržati i dodatno osnažiti konsocijacijska rješenja i konstitutivnost, jer su to vrijednosti, koje za razliku od majoritarnih vrednota (demokracije), u ovakvom društveno-političkom ambijentu, u najvećoj mjeri mogu osigurati pravičan politički sustav. Zato postoji potreba za verifikacijom i cementiranjem navedenih bitnih elemenata ustavnog identiteta BiH, kako bi se doprinijelo stabilizaciji ukupnih društveno-političkih prilika u BiH, koje onda politički egoističnim i malevolentnim snagama ne bi ostavljale prostora da konstantno relativiziraju pitanje političkog režima i konstitutivnosti naroda, kao vrhunskog i fundamentalnog principa koji predstavlja temelj za operacionalizaciju konsocijacijskih rješenja. Tu je priliku imao Ustavni sud BiH, napose u svojoj odluci kolokvijalno nazvanoj Odluka o konstitutivnosti naroda (Djelomična odluka broj U-5/98-III). Međutim, Sud se premalo posvetio meritumu, odnosno tumačenju sadržaja pojma konstitutivnost naroda. On ne da nije generirao tumačenje koje je jasnije od odredbi koje su predmet tumačenja, nego je pojam konstitutivnosti naroda učinio nejasnim, fluidnim i konfuznim, s primarnom nakanom da se navedeni pojam odvoji od institucionalne strukture kroz koju se realizira (on je neopravdano odbio priznati vezu između organizacijskih načela države i su-nositelja suvereniteta – konstitutivnih naroda), te je tako entitete denacionalizirao ustavno-normativnom afirmacijom njihovog građanskog karaktera. Ipak, treba priznati da je u navedenom predmetu, US BiH jednom načelu (načelu konstitutivnosti naroda), koje je moralo biti rezultat tumačevog poredbenog vrijednosnog suda, pridao višu vrijednost u odnosu na druga načela, dodjeljujući mu epitet nadkrovljujućeg. Najbolji način osiguranja i zaštite načela konstitutivnosti naroda od nasrtaja snaga kojima smeta ovakav za pluralistička društva jedini mogući oblik demokracije (konsocijacijska demokracija) je njegovo, barem implicitno, proglašenje od strane US BiH nepromjenjivim dijelom Ustava (naknadno pridavanje atribucije zabrane promjene pojedinih dijelova ustava od strane sudova, poznato je u usporednoj ustavnopravnoj teoriji i praksi),  koje može biti i temporalnog karaktera shvaćenog kao tranzicijski aranžman do eventualnog ostvarenja građanske države (naravno, pod uvjetom da se tako dogovore sva tri konstitutivna naroda).

1. Uvodne napomene

„Konstitutivnost naroda Bosne i Hercegovine je, po prirodi stvari, vrlo složeno multidisciplinarno pitanje. Ono se iskazuje kao kulturna, povijesna, politička, ali i ustavno-pravna kategorija, koja je u složenim društvenim odnosima ne samo bitan element države, već i jedna kulturno-politička kategorija koja je nezaobilazna u ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine kao moderne europske države“.¹ Upravo je pitanje osnove državnog uređenja (konstitucionalizacijske osnove), odnosno temelja države i društva Bosne i Hercegovine (državne organizacije, modela uređenja državne vlasti), jedan od razloga zbog kojih je potrebno sistematičnije pristupiti analizi ovoga teorijskoga pojma. Konstitutivnost naroda, kao ustavnu kategoriju je potrebno sustavno obraditi i iz razloga što u Ustavu BiH nema definicije ovoga termina, te što njegovom cjelovitom analizom, imajući u vidu nedovoljan stupanj obrađenosti ovoga pojma (sintagme), možemo doći do saznanja koja će nam omogućiti lakše i kvalitetnije razumijevanje složene ustavno-političke arhitekture Bosne i Hercegovine, a što svakako može olakšati i razumijevanje niza složenih ustavnopravnim pitanja, kao što je npr. i pitanje osebujnog bikameralnog sustava zakonodavnih tijela Bosne i Hercegovine i Federacije BiH, a unutar njega prijepora oko pravne prirode gornjih domova njihovih zakonodavnih tijela (domova naroda).

Niti Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: US BiH) svojom presudom broj U-5/98-III, koja je kolokvijalno nazvana Odluka o konstitutivnosti naroda, ovaj teorijski pojam i ustavnu kategoriju (koju ustavni sudac Mato Arlović naziva ustavnom tradicijom) nije razradio u dovoljnoj mjeri.² Čak bi se moglo kazati da je ga isti, koliko je bio u prilici, suštinski ignorirao. US BiH je bio obvezan, kroz postupak interpretacije sintagme konstitutivnost naroda, proizvesti tumačenje koje je jasnije od odredbi koje su predmet tumačenja. Sud ne da nije dao tumačenje navedene sintagme, nego je pojam konstitutivnosti učinio nejasnim, fluidnim i konfuznim, s primarnom nakanom da se navedeni pojam odvoji od institucionalne strukture kroz koju se realizira, stvarajući preduvjete da se budući odnosi u Bosni i Hercegovini usmjere prema konstelaciji u kojoj zapravo ne postoje entiteti i konstitutivni narodi. Kroz ovakvo djelovanje Suda, čini se da on nije tumačio Ustav, što je njegova zadaća, nego ga je arbitrarno prekrojio.³ Pogotovo, u obzir nije uzeo činjenicu da se konstitutivnost ne može odvojiti od Daytonskoga ustava kao kompromisa, jer konstitutivnost naprosto znači da se sam narod uzima kao tvorac ustava, jer su konkretno tri naroda koja postoje po navedenom Ustavu ravnopravno sudjelovala u njegovom usvajanju, i to u formi kompromisa kojim je okončan jedan oružani sukob.⁴ Zapravo, Sud ne interesira koncept konstitutivnosti, te ga zamjetno marginalizira, što je nakon donošenja ove odluke i u političkom i intelektualnom diskursu poprimilo značajne razmjere.⁵ Kako je dvodomni parlament institucionalni izraz autonomije segmenata u podijeljenim društvima, te kako su, konkretno, Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i Dom naroda Parlamenta Federacije BiH (u daljnjem tekstu: DN PS BiH i DN P FBiH), kao gornji domovi legislatura BiH i Federacije BiH, reprezentanti interesa i suvereniteta konstitutivnih naroda (temeljna zadaća ovih domova je zaštita konstitutivnosti naroda i općenito njihovih kolektivnih prava), potpuna eksplikacija ovoga, kako ga US BiH pozicionira, nadkrovljujućeg načela, je conditio sine qua non kvalitetne obrade mnogih ustavnopravnih tema u Bosni i Hercegovini. Radi razvijanja pravne, povijesne ili opće teorijske konceptualizacije, važno je ovaj pojam rasvijetliti i kroz njegov odnos prema drugim političkim kategorijama koje su naslonjene na konstitutivnost (suverenitet, autonomiju, sudjelovanje, samoodlučivanje, suodlučivanje, politički subjektivitet, konstitutivne elemente federacije, pravo naroda na samoodređenje itd.), što, s obzirom na ograničenost prostora, većim dijelom, izlazi izvan okvira ovoga rada (biti će samo obrađen odnos prema suverenitetu i političkom subjektivitetu).

2. Podijeljeno društvo i podijeljeni suverenitet

„Bosna i Hercegovina je jedna od najsloženijih ustavno-političkih konstrukcija suvremene međunarodne politike i međunarodnih odnosa“.⁶ Kako je Bosna i Hercegovina atipične državnosti, čija je pravna priroda “(…) složena i neobjašnjiva pojmom nedjeljive suverenosti(…)“^,7 a pri tomu se radi i o državi s podijeljenim društvom u kojima je teorija (klasičnog) suvereniteta vrlo upitna, to i po pitanju njegova nositelja imamo osebujna rješenja koja nedvojbeno zahtijevaju primjenu sui generis teorija.⁸ Bosna i Hercegovina nema jedinstvenog demosa, što zasigurno otežava utvrđivanje pozicioniranja njenog suvereniteta^.9 „Što je politički sustav kompleksniji, bit će skloniji konsenzusnom modelu demokracije, pa će imati i više izvora suverenosti (građane, etničke skupine, savezne države, plemenske ili klanske zajednice).¹⁰ Zato će ti kompleksni „(…) politički sustavi imati bikameralnu zakonodavnu strukturu, koji će dati legitimaciju sustavu kroz dva (ili više) tijela-doma/domova, koji predstavljaju različite izvore suverenosti,“¹¹ odnosno njegove nositelje ili vlasnike (izvore vlasti). U Bosni i Hercegovini, niti formalno niti stvarno, ne egzistira politički narod kao cjelina (ona niti u okviru SFRJ nije uspjela razviti svoj demos),¹² odnosno zbog nedostatka skupnog identiteta ne postoji jedinstvena politička zajednica (ne egzistira jedinstveni, nego tri odvojena demosa),¹³ pa je, stoga, i suverenitet podijeljen.¹⁴

Ako bi stvari željeli do kraja simplificirati, onda bi slobodno mogli kazati da je Bosna i Hercegovina jednostavno presložena za primjenu jednostavnih i teorijski ustaljenih rješenja, pa je i njen Ustav sasvim osebujan, ali i, po svemu sudeći, adekvatan društvu kakvo je u Bosni i Hercegovini. Ovakav zaključak proizlazi iz nesporne činjenice da se Bosna i Hercegovina ne može u svojim bitnim povijesno-sociološkim osobinama usporediti niti s jednom drugom multinacionalnom/polietničkom državom, i to zbog: 1) činjenice da leži na povijesnoj tektonskoj ploči razmeđa civilizacija (na tektonskoj raspuklini između istoka i zapada), odnosno prostora gdje se sukobljavaju civilizacije i geostrateški (geopolitički, geoekonomski) interesi svjetskih, imperijalnih sila, koje se miješaju kroz neke interkulturalne poretke radi vlastitih probitaka i političkih ciljeva,¹⁵ a što balkanskim narodima do današnjeg dana nije dopuštalo da nađu vlastitu unutarnju ravnotežu; 2) različitih religija s procesom transformacije konfesija u etno-nacionalne zajednice (proces nacionalne identifikacije odnosno nacionalizacije konfesija) koji je bio jednosmjeran tj. vjerske zajednice su 100%-no „prevedene“ u nacionalne, što je rezultiralo potpunom podudarnošću katolika s Hrvatima, pravoslavaca sa Srbima te muslimana s Bošnjacima (dok npr. u Švicarskoj imamo etničke Nijemce koji su i katolici i protestanti, a tako je i s etničkim Francuzima). Ovo navodimo zbog toga što su „(…) religijske podjele najjači indikator utjecaja na identitet“, odnosno empirijska je zakonitost da je religija temeljni element identiteta i ona u najvećoj mjeri oblikuje naciju.¹⁶ Činjenice iz prethodne dvije točke generirale su zamjetne identitetske razlike; 3) Bosna i Hercegovina je nasljednica jedne propale države gdje je većinska nacija/narod stremila ka dominaciji, a to sada pokušava i većinska nacija u Bosni i Hercegovini, pa je kod druga dva naroda prisutan opravdani strah za egzistenciju zajednice; 4) U zemljama istočne i jugoistočne Europe vratile su se na vlast etno-nacionalne snage koje su pod vlašću sovjetskih i jugoslavenskih komunista bile zamrznute, pa su ti narodi morali nadoknađivati nacionalno-državni razvitak; 5) U Bosni i Hercegovini je silom povijesnih prilika prihvaćen tzv. istočni koncept formiranja nacije, gdje kulturno jedinstvo prethodi političkom, pa će Žarko Puhovski kazati „(…) da se Bosna i Hercegovina u tom razvojnom procesu formiranja političke zajednice-demosa, prema mjerilima zapadne Europe nalazi u 19. stoljeću“;¹⁷ 6) Osmišljeni tranzicijski model tzv. trećeg vala demokratizacije koji je bio utvrđen za mononacionalne države Latinske Amerike i Istočne Europe (u kojemu je krajem 20. stoljeća došlo do preobrazbe 30-ak zemalja iz nedemokratskih u demokratske političke sustave, odnosno u nekima do sudara socijalizma s demokracijom), nije mogao niti smio biti primijenjen na višenacionalnu Bosnu i Hercegovinu. Čini se da je međunarodna zajednica na silu pokušala ovu državu i društvo „nabiti“ u tranzicijski kalup, te možda zbog toga ponekad imamo privid da je ta ista međunarodna zajednica na strani centripetalnih sila?

Sve ovo je rezultiralo postojanjem suprotstavljenih interesa triju etno-nacionalnih zajednica koje su na vidjelo izišle odmah početkom 90- tih godina prošloga stoljeća kroz različito viđenje budućnosti Bosne i Hercegovine (većina bosanskohercegovačkih društvenih segmenata je bila za teritorijalizaciju po nacionalnom načelu), uz nepostojanje volje za stupanje u jedinstvenu naciju. Oprečnim interesima triju etno-nacionalnih segmenata nije dovoljno samo poštivanje pravnih propisa i demokratske procedure kako bi se nadišli postojeći rascjepi. Takvo stanje koriste i taj segment forsiraju intelektualne elite koje se tendenciozno i pervertirano zatvaraju samo u pravno-proceduralne kaveze mehanički forsirajući ispijene izreke bez sadržaja koje isti etiketiraju kao odlike i vezuju ih uz zapadne kulture-demokracije (kao npr. ustaljeni javno-pravni obrasci, europski demokratski standardi, civilizacijske stečevine, javne politike država zapadnoga svijeta itd.). Za nešto viši stupanj demokratske konsolidacije od postojeće,¹⁸ neophodan je pravedniji politički sustav koji će osigurati preduvjete međuetničke solidarnosti. Ogromne zasluge za nepravičnost ustavno-političkog sustava ima međunarodna zajednica, koja je intervencionizmom Visokog predstavnika, ignorirala kompromisno prihvaćena konsocijacijska rješenja u Daytonu, a često i degradirala (svjesno, tendenciozno ili ne, je pitanje koje izlazi izvan okvira ovoga rada). Na sadašnjem stupnju demokratskog razvitka, prioritetno imajući u vidu postojeći društveno-politički ambijent, odnosno sociokulturne i političke činjenice koje reflektiraju podijeljenost bosanskohercegovačkog društva po nacionalno-etničkoj, religijskoj i tradicijskoj ravni, proizlazi da je njeno funkcioniranje moguće jedino u okviru konsocijacijske demokracije.¹⁹ (K)onsocijacija je, dakle, način da se, uglavnom u nemogućnosti izgradnje samostalnih nacija-država, održi ona vrsta koegzistencije koju je nekad održavala i jamčila moćna imperija“.²⁰ Ona je, stoga, (…) novi, moderni, liberalni ili demokratski put uređivanja koegzistencije nacija“.²¹

3. Ustavni identitet u Bosni i Hercegovini: etno-nacionalne ili građanske vrednote?

Funkcioniranje današnjih političkih zajednica može biti zasnovano na poštivanju, promoviranju i prakticiranju građanskih ili nacionalnih (etničkih) vrijednosti ili kombinaciji obaju.²² Koji su elementi (norme) primijenjeni ili su dominantni, odnosno koja je ideologija u dotičnoj državi superiorna, najlakše je saznati iz najvišeg pravnog i političkog akta – ustava. I po ovom pitanju daytonski Ustav je unikatan konstitucionalizacijski akt. Naime, ovaj akt sadrži elemente i nacionalnog i građanskog načela,²³ pa bi s pravom mogli govoriti o nekoj vrsti hibridnog (mješovitog) sustava, odnosno o hibridnom sadržaju ustava.²⁴ Ustavni sudac Mato Arlović govori o postojanju „(…) mješovitog modela za ustavni identitet“.²⁵ Mješovitost se ogleda u uključenosti nacionalne i narodne suverenosti. Elementi nacionalne suverenosti se odnose na konstitutivne narode kao izvore suverenosti (vlasti) i legitimnosti, dok se analogno ovome, narodni (pučki, građanski, državljanski) suverenitet odnosi na građane kao nositelje, odnosno vlasnike suverenosti (izvore državne vlasti).²⁶ Neki autori su stava da „(I) sama ideja narodne suverenosti, koja se često definira kao nedjeljiva, ide u prilog centralizacije,²⁷ koja je u suprotnosti s decentralizacijom, kao univerzalnim europskim trendom 21. stoljeća, jer je opća pojava da se konstitutivni elementi (društvene skupine) nalaze u stalnom procesu samoosvješćivanja, inzistirajući na vlastitom priznanju.

Alternativa mješovitom modelu, po široko prihvaćenim društveno-političkim standardima kojima se nastoje univerzalizirati civilizacije, je građanski model, po kojem se sva tri konstitutivna naroda poimaju kao jedan državotvorni narod, koji je izvor vlasti na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine i koji neposrednim izjašnjavanjem po većinskom načelu ostvaruje svoju vlast izborom svojih predstavnika (građansko načelo – majoritetni model demokracije – unitarni suverenitet – monistički ustavni sustav). Smatramo da zbog već spomenutoga povijesnog, kulturno-političkog, tradicionalnog i religijskog konteksta, Bosna i Hercegovina ne može prihvatiti sugestiju Vijeća Europe o napuštanju etničke zastupljenosti i njegove zamjene predstavljenosti po građanskom modelu,²⁸ jer u podijeljenim društvima nema demokracije čak i kada bi se u cijelosti poštovala pojedinačna prava i slobode, ukoliko se osim njih ne poštuje i pravo svakog kolektiviteta da sudjeluje u odlučivanju. Florian Bieber u tom kontekstu ističe da je nerealno i opasno napuštati koncept konstitutivnosti,²⁹ kao i da je od 1996. godine US BiH privilegirao individualna prava naspram autonomije zajednica, forsirajući tako građanski koncept,³⁰ što je dovelo do toga da ustavno-politički sustav Bosne i Hercegovine, kako Michael Burgess kaže sliči na federaciju bez federalizma.³¹ Da „(…) još uvijek nije sazrelo vrijeme za politički sustav koji je odraz principa vladavine većine“, stava je i Venecijanska komisija.³² Zato se kao pitanje svih pitanja iskristaliziralo ono o mogućnosti uspostavljanja višenacionalne/multietničke države koja funkcionira u skladu s liberalno-demokratskim vrijednostima i institucijama?

Daytonski ustav nema homologa niti kada je u pitanju dio Preambule Ustava koji se odnosi na donositelja Ustava.³³ Dok građanski ustavi definiraju državu kao političku zajednicu građana koji u njoj žive ne ističući posebno jedan narod, de facto naznačujući (implicite govoreći) postojanje singularnog (unitarističkog, monističkog) demosa,³⁴ promovirajući tako građansku suverenost i jedan izvor vlasti, daytonski Ustav kao donositelja Ustava najprije navodi točno određene narode označavajući ih velikim početnim slovom, koji ga utvrđuju zajedno s „ostalima“ i građanima, inaugurirajući tako podjelu vrhovne vlasti i konstitucionalizacijske moći.³⁵ Ovo znači da je „(…) činjenica egzistiranja više nacija unutar jedne države i ustavno određena“,³⁶ jer „(A)ko se narodi uopće negdje smještaju u zakon, onda se smještaju kao nacija u ustav“,³⁷ što Bosnu i Hercegovinu čini nekomparabilnom s bilo kojom državom u svijetu, čineći je tako izuzetkom od teorijskih pravila (opće teorijskih ustavnopravnih postavki) i empirijskih zakonitosti. Tako je postojanje tri politička naroda (koji su autohtone zajednice, koje imaju izgrađene vlastite identitete) pored samoverifikacije (stvaranjem zajedničke svijesti o pripadanju zasebnom etnonacionalnom identitetu, odnosno definirajući svoju zajednicu nacijom), koja je prethodila državi (tijekom 19. stoljeća Hrvati i Srbi, a Bošnjaci krajem 20. st.), na endogenoj razini, potvrđeno i od strane subjekata (vlasti) međunarodnog prava na egzogenoj ravni, koji su pripremili i potpisali DMS, pa se s pravom može zaključiti da su bosanskohercegovački narodi kao takvi priznati i međunarodnim pravom.

Različit je evolutivni put formiranja nacija u zapadnoeuropskim, pa, na određeni način i u američkim državama, u odnosu na države srednje, istočne i jugoistočne Europe. Dok je u ovim prvima (tzv. zapadnoeuropski ili republikanski tip stvaranja nacije) pojam nacije neodvojiv od države, ali države u čijim granicama je raniji apsolutizam već uspostavio narodni identitet (države koje su već tada nacionalno kompaktne-homogene), pa je državu bilo lako formirati oko jednog naroda i nacionalnog identiteta, dotle se na drugoj strani, u uvjetima postojanja velikih imperija (Austro-Ugarska, Rusija i Turska), proces nastanka nacije odvija izvan države i etablirao se odvojeno od nje na temeljima tzv. preddržavnih kategorija koje ubrajamo u objektivne elemente (etnija, vjera, podrijetlo, kultura).³⁸ Zato će, imajući u vidu da je svakoj naciji imanentna politička težnja stvaranja vlastite države, nastati nacionalistički pokreti za prekrajanje granica navedenih imperija, ali ne borbom „građanstva“ protiv apsolutističkih monarhija (ne klasnom borbom kao npr. u Francuskoj), nego borbom prema etnografskim datostima. Na ovom drugom principu su potkraj 19. stoljeća nastale i nacije u Bosni i Hercegovini, i to na način kako smo već kazali – nacionalizacijom konfesija, odnosno de facto pretvaranjem vjerskih skupina u nacionalne zajednice, s izuzetkom muslimana, za koje bi mogli kazati da su prerasli u etničku zajednicu, ali ne i u nacionalnu, jer su se Otomanske vlasti radi svojih interesa, u kojoj su još vladali feudalni odnosi, opirali ovoj transformaciji.³⁹ Ovo je različito i od država koje također navode različite nacije (zajednice) i teritorije (Švicarska) od kojih se sastoje (koje ih konstituiraju), ali se ne imenuju konstitutivnim donositeljima ustava.⁴⁰

Zaključujemo da u Bosni i Hercegovini imamo nekoliko različitih donositelja ustava, od kojih su kao prvi navedeni tri naroda koja su konstitutivna, uz koje se navode i „ostali“, koji su generički naziv za sve državljane Bosne i Hercegovine, koji ne pripadaju niti jednom od konstitutivnih naroda (nacionalne manjine i nacionalno neopredijeljeni), te su oni tako osebujan kolektivitet za koje se iz normativnog dijela ustava ne bi dalo zaključiti da su konstitutivni, te građani.⁴¹ Posebno je relevantno pitanje koje od ova dva načela ima prevagu? To pitanje je posljedica dubljih neriješenih konceptualnih problema koji datiraju unazad gotovo tri desetljeća, koji najočitije izlaze na površinu kada se povede rasprava o već dugo najaktualnijem (ustavno) političkom pitanju u Bosni i Hercegovini – modelu izmjene Izbornog zakona BiH i njegova usklađivanja s odlukama US BiH i Europskog suda za ljudska prava. Kod načina izbora u tijela javne vlasti, kao organizacijskog aspekta, imamo ekvilibrijum između ova dva modela. Isto je i kod sastava tijela, kao druge komponente organizacijskog aspekta, s tim da u opće-predstavničkim domovima entitetskih parlamenata (Zastupničkom domu P FBIH i Narodnoj skupštini RS) imamo propisane minimalne kvote zatupljenosti konstitutivnih naroda. Kada je u pitanju nadležnost, kao element funkcionalnog aspekta, također imamo ravnotežu (sve odluke parlamenata BiH i FBiH ravnopravno donose oba doma, odnosno konstitutivni narodi i građani su ravnopravni u vršenju ustavotvorne, zakonodavne, proračunske i kontrolne funkcije), ali kada je u pitanju drugi element funkcionalnog aspekta – odlučivanje u tijelima vlasti (u Predsjedništvu BiH, Vijeću ministara BiH, DN PS BiH i DN P FBiH), zbog mogućnosti korištenja veta od strane predstavnika konstitutivnih naroda, prisutna je očita nadmoć etničkog načela, tako da dolazimo do zaključka da je evidentan primat etničkog nad građanskim, što također znači da su primarni nositelji suvereniteta konstitutivni narodi.⁴²

Navedeno potvrđuje i Dario Čepo koji konstatira: “(D)ok u svim ustavima kompleksnih političkih sustava, dom koji predstavlja građane ima prednost u odnosu na dom koji predstavlja teritorijalne ili kolektivne interese, u slučaju Bosne i Hercegovine situacija je obrnuta, pa se tako DN PS BiH, koji nominalno predstavlja bosanskohercegovačke entitete, a realno tri konstitutivna naroda, nalazi ispred prvoga doma, u kojemu članovi zastupaju cjelokupne interese bosanskohercegovačkog društva.“⁴³ Međunarodna zajednica je kroz lik i djelo institucije Visokog predstavnika favorizirala građanski model, što je posebno vidljivo iz nametnutih amandmana na Ustav FBiH o izboru predsjednika i dopredsjednika FBiH,⁴⁴ a čemu su prethodile četiri djelomične odluke US BiH broj U-5/98,⁴⁵ kao i pripremanje i „serviranje“ PS BiH neustavnog Izbornog zakona,⁴⁶ koji je omogućio izbor pojedinih supstancijalno nelegitimnih članova Predsjedništva u tri izborna ciklusa. Međunarodna zajednica je DMS-om uvela (nametnula) konsocijacijske mehanizme i kasnije ih nije htjela ili nije znala braniti i implementirati. Minimalni cilj političke, pa i intelektualne elite najbrojnijeg konstitutivnog naroda je balans ovih načela,⁴⁷ koji bi uključivao i smanjenje nadležnosti domova naroda. Zato navedena elita u javnom prostoru ignorira, relativizira, difamira ili negira načelo konstitutivnosti naroda, a posredno i višenacionalni realitet. Na ovakav način se namjerno kreira prividni svjetonazorski sukob između pristaša tobože „progresivnih“ građanskih i „retrogradnih“ etno-nacionalnih politika, umjesto da se ide linijom tolerancije, dijaloga, transparentnosti, kompromisa i konsenzusa, pristojnosti, uzajamnog priznavanja, odnosno uvažavanja društveno-političkih realiteta, kako bi se našla “prava mjera“ između legitimnih ustavnih načela – individualističkog i kolektivističkoga, što bi relaksiralo ukupne društveno-političke odnose i stvorilo pretpostavke za definiranje zajedničkih ciljeva, kao temeljnog preduvjeta za njihovo ostvarenje.

4. Konstitutivni narodi: etnička ili nacionalna skupina?

Posebno je zanimljivo i važno pitanje etničke i nacionalne kvalifikacije sintagme konstitutivnosti naroda. „Upravo je politička dimenzija po mnogima differentia specifica nacionalnog u odnosu na etničko. Konstitutivni narodi su sa stanovišta ustavno-političke pozicije (normativne razine) nacionalne skupine (politički narodi), te oni svojim ustavno reguliranim političkim izrazom nadrastaju kulturološke determinante etničkog. S ovoga aspekta se može govoriti o multinacionalnoj državi. S druge strane, oni su po društvenim obilježjima (kulturno-religijskim i ukupne običajnosti kolektiviteta, koji predstavljaju odrednicu nižeg ranga u odnosu na nacionalno određenje) etničke skupine, pa se o Bosni i Hercegovini može govoriti i govori kao o multietničkoj državi. Zato je etno-nacionalno najprikladnija kvalifikacija konstitutivnosti naroda u BiH.“⁴⁸ Da konstitutivni narodi nisu samo etničke zajednice, nego da se radi i o formiranim i samosvjesnim nacijama, političkim narodima, vidi se iz samih ustavnih odredaba, poglavito entitetskih ustava.⁴⁹ Njihova prava nadilaze kolektivna prava u drugim federacijama, jer se ona ne zadržavaju samo na elementima etno-nacionalnog identiteta (jeziku, kulturi, obrazovanju, religiji i sl.), nego su ona znatno šira i obuhvaćaju pitanja političkog subjektiviteta, odnosno pitanja iz područja političkih prava (konstitutivnost se zaista ostvaruje u domenu političkih prava kao što su pravo na sudjelovanje, odnosno podjelu javne vlasti – adekvatnu zastupljenost, pravo na odlučivanje u tijelima javne vlasti – jednaka prava u donošenju odluka uključujući i sudjelovanje u izmjenama ustava, odnosno donošenju ustavnih amandmana itd.). S obzirom na navedenu mogućnost (dimenziju) demokratskog ispoljavanja svoje političke volje kao nacionalnih zajednica, konstitutivni narodi egzistiraju kao istinski politički čimbenici.

Bilješke

1. M. Arlović, Konstitutivnost naroda – bitni elementi konstitutivnosti europske BiH, Zbornik radova sa Znanstveno-stručnog skupa s međunarodnim sudjelovanjem „Rješenje hrvatskoga pitanja za europsku BiH“, Neum, 2018., str.25.
2. Radi se o Odluci koja je značajno izmijenila dotadašnje ustavno uređenje BiH, pogotovo kada je u pitanju oblik političkog, a dijelom i oblik državnog uređenja. Nakon usvajanja amandmana na Ustav RS, što je bila posljedica provođenja navedene odluke Ustavnog suda, ovaj entitet mijenja svoj politički sustav koji je do tada bio utemeljen na načelima većinske demokracije, te se on transformira u sustav konsocijacijske predstavničke demokracije, kakav smo već imali na razini BiH i Federacije BiH. Do tada dominantni etnički federalizam (istina, ne u čistom obliku koji podrazumijeva da svaka etnička skupina ima posebnu federalnu jedinicu) se transformira u etno-teritorijalni federalizam (čisti teritorijalni federalizam zastupa građane bez obzira na neku osobnu ili grupnu-kolektivnu karakteristiku dok su u Predsjedništvu i DN PS BiH, bez obzira na činjenicu da su entiteti postali višenacionalne federalne jedinice, dominantno zastupljeni konstitutivni narodi). Odluka se de facto odnosi i na ustavni status entiteta, a samim time i na pravnu narav državnog uređenja, jer se njome potvrđuje da su entiteti podređeni suverenitetu BiH (pa je tako neustavnim, između ostaloga, proglašena odredba Ustava RS koji je govorila da je RS država srpskoga naroda i ostalih građana koji u njoj žive), čime je definitivno otpala teza o BiH kao dominantno konfederalnoj političkoj zajednici. Donošenjem ove odluke i amandmana na entitetske ustave, kao što smo već kazali, entiteti postaju višenacionalne (multietničke) federalne jedinice, što je jedna od temeljnih namjera Suda iskazana u ovoj odluci, koja je izazvala i dalje izaziva brojne kritike, kojih ćemo se, u najbitnijem, dotaći tijekom rada. Do 2002. godine, pored RS-a, majoritarna (westminsterska) demokracija je inaugurirana i u političke sustave kantona (i njihove institucije su bile organizirane na načelima većinske-građanske demokracije, tako da je i kod njih došlo do metamorfoze njihovih političkih poredaka iz većinske u konsocijacijsku demokraciju), dok je ona u Federaciji BiH postojala samo u pogledu zastupljenosti prava Bošnjaka i Hrvata. Zato ovu odluku možemo označiti kao najznačajnijom odlukom Ustavnog suda BiH za čitavo današnje ustavno uređenje BiH.
3. Vidi šire: D. Pehar, Kritička ocjena interpretativnih aspekata Odluke Ustavnog suda BiH od 01. srpnja 2000. (U-5/98-III), https://www.idpi.ba>konstitutivnost, str.7.
4. Isto, str.8.
5. Vidi tako npr. D. Pehar, cit. dj., D. Vanjek, S. Crnokić Bazina, T. Krešić, Temeljne značajke najviših ustavnosudskih instanci u višenacionalnim federacijama s fokusom na relevantne odluke Ustavnog suda BiH, Zbornik radova „Hrvati BiH – nositelji europskih vrijednosti“, Neum, 2017., str. 424.).
6. A. Bačić, iz recenzije knjige Ustavno pravo autora N. Ademovića, J. Marka i G. Markovića, Sarajevo, 2010, str.488.; O BiH kao složenom fenomenu Z. Miljko kaže: “(…) BiH i njezin ustavni poredak predstavljaju slučaj bez presedana u suvremenoj državnosti i ustavnosti svijeta“ (Z. Miljko, Ustavno uređenje BiH, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006., str. 227). S pravom se stoga može tvrditi da ustavna konstitucija BiH nije usporediva niti s jednim poznatim (državnim) modelom u svijetu.
7. D. Šmit, Pufendorfove ideje moralnog prirodnog prava i njihova suvremena rezonanca, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 55, 4/2018., str. 912.
8. U tom kontekstu Ratko Marković podcrtava: “Ustavi se uvijek prave za konkretno društvo, a ne prema teorijskim modelima, koji su uvijek apstraktni, pa se zbog toga treba kloniti teorijskog čistunstva u ocjeni konkretnih ustavnih odredaba i u njihovoj ocjeni pred sobom uvijek imati konkretno društvo i njegove potrebe“ (R. Marković, Ustavno pravo, Pravni fakultet u Beogradu, Beograd, 2018., str. 162.); Isto i škotski profesor javnog prava Neil Walker (N. Walker, Late Sovereignty in the European Union, Oxford, Hard, 2003. str.23.) „Ranije teorijske postavke o suverenitetu u novije vrijeme su značajno relativizirane, jer je suvremeni suverenitet prilično difuzan i fluidan pojam (kategorija), pa ga neki pisci predstavljaju kao „(…) podijeljeni, mješoviti, dvojni, kooperativni, izborni, multipliciran, fragmentiran, kompleksan, decentraliziran, polimorfan“ (M. Loughlin, The erosion of sovereignty, Netherlands Journal of Legal Philosophy, Vol. 45, No. 2, Den Hag, 2016, str. 57.); Isto i S. Vukićević, Suverenitet danas, Luča, XV/1-2, 1998, str. 206-207.)
9. Imajući u vidu da je u “(…) normativnom dijelu (Ustava BiH, op. aut.) kojim se regulira organizacija državne vlasti, u osnovi uspostavljena na etničkom principu (…)“, Nurko Pobrić konstatira da „(…) Ustav BiH uopće ne konstituira bosansko-hercegovačku političku zajednicu“ (N. Pobrić, Ustavno pravo, Slovo, Mostar, 2000., str. 63.); Za nastanak jedinstvenog demosa odnosno državne nacije potrebni su objektivni elementi (zajednički jezik, zajedničko podrijetlo, povijest, etnički kompaktan teritorij i životni interesi kao integracijski čimbenici). Međutim, za nastanak spomenutog demosa (političke nacije, državne nacije – za ovaj pojam nacije nije bitna etnička, pa čak ni rasna istorodnost – npr. američka i arapska nacija) navedeni elementi su puno manje bitni od subjektivnih elemenata, odnosno političke volje ljudi i njihove nacionalne svijesti, odnosno svijesti o njihovoj nacionalnosti, jer „(B)ez ovog voljnog elementa nacija kao sociološka i historijska kategorija koja označuje globalnu društvenu zajednicu modernoga doba ne bi bila živi i djelatni subjekt povijesti“ (Z. Miljko, Država i nacija, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Mostaru, br. XIV, 2001., str. 144.). Trenutačno, najmanje kod dva naroda ne postoji ovaj voljni element za poimanje nacije po modelu političke nacije (tzv. zapadnoeuropskog tipa stvaranja nacije), odnosno oni ne iskazuju niti minimalnu svijest o zajedničkom identitetu, unatoč činjenici što je na velikom dijelu BiH stanovništvo antropološki (geneološki, biološki) i etnički blisko, služi se jezicima koji su gotovo istovjetni (međusobno se potpuno razumiju), ali je zato religija bila jedini pouzdan, ali pokazalo se jako snažan kriterij međusobnog razlikovanja muslimana Bošnjaka, Srba pravoslavaca i Hrvata katolika i čimbenik koji kao element kohezije ima dominantnu ulogu. Zato niti jedan bosanskohercegovačkih narod nikada nije bio zajedno niti na jednoj povijesnoj strani, već uvijek na različitim pozicijama. Naš je stav da se sve to može prevladati uvažavanjem i podrškom svih identiteta.
10. A. Lijphard, Modeli demokracije, Politička analiza, 2014., Zagreb, str 20.
11. D. Čepo, Parlamenti i skupštine: demokratski deficiti Parlamentarne skupštine BiH, Studia lexicographica, god.8, broj 2(15), 2014., Zagreb, str.57; Stoga su u BiH kao ekstremno podijeljenom društvu konstitutivni narodi izvor suverenosti i izvor legitimiteta izaslanika u domovima naroda, te su oni zajedno s građanima koji su predstavljeni u donjim domovima, nositelji suvereniteta; „Dayton je stvorio neformalno starateljstvo nad državom i primjer je podijeljenog suvereniteta (…)“ (D. Chandler, State-Bulding in Bosnia: The Limits of Informal Trusteeship, International Journal of Peace Studies, Vol.11, No. 1, 2006., str.19.).
12. „(D)ruštvo u BiH nije ni pod okupatorima (Otomansko carstvo, Austro-Ugarska monarhija) niti u jednostranačkom sustavu (Jugoslavija), kao ni u sadašnjoj „višestranačkoj slobodi“ mogla satkati jedinstvenu političku svijest kod pripadnika tri naroda. Pokazalo se da bez podrške, odnosno pritiska izvana (sada) ili iznutra (za vrijeme Jugoslavije) među njima nije moguće postići minimum potrebne suglasnosti za ikakav ustav“ (S. Orlović, Dvije decenije Daytonskoga ustava, retrospektiva i perspektiva, str.194.); Zanimljiv je podatak da se prema popisu stanovništva iz 1981. godine kao Jugoslaveni izjasnio veći broj populacije SR Hrvatske (379 052), koja je u praksi figurirala kao jednonacionalna federalna jedinica, nego li stanovništvo višenacionalne BiH (326 316), koju su nazivali „Jugoslavija u malom“.
13. „Dakle, konstitutivni narodi su koncipirani kao tri zasebne etno-nacionalne cjeline koje, po logici ugrađenoj u Ustavu u perspektivi funkcioniraju kao odvojena društva s vlastitim suverenitetom (M. Sahadžić, cit. dj. str.28, navedeno prema Primjer BiH: Održivi koncepti ili stranputice međunarodne zajednice, Fondacija Heinrich Boll, Sarajevo, 2007., str.26.).
14. U navedenom smislu Maja Sahadžić zaključuje: “Ustav BiH uopće ne konstituira bosanskohercegovačku političku zajednicu. Naime, u postojećem Ustavu, bosanskohercegovačko društvo kao pretpostavljeni nositelj suvereniteta, nije koncipiran kao cjelina, nego kao mehanički zbroj tri konstitutivna naroda, koji su opet na neki način projicirani kao nositelji suvereniteta (M. Sahadžić, Priroda političkog sistema u BiH, u D. Banović, S. Gavrić, Država, politika i društvo u BiH, Analiza postdaytonskog političkog sistema, University Press, Sarajevo, 2011. str. 28.).
15. Poznati su pokušaji sredinom 19. stoljeća Omer-paše Latasa i Osman Topal paše, koji su podržavali ideju o bošnjaštvu kao interkonfesionalnom pojmu, tj. ideju da su Bošnjaci u etničkom i jezičkom smislu jedno, iako podijeljeni na tri vjere. Kasnije smo imali ideju Benjamina Kalaya o stvaranju bosanske nacije. Obe ideje su doživjele potpuni neuspjeh.
16. Profesor na Sveučilištu u Fribourgu i Harvardskom sveučilištu Urs Altermatt će kazati da je „(R)eligija konstitutivni element nacije i nacionalne države u mnogo jačoj mjeri nego u Zapadnoj Europi“, te stvari u navedenom smislu dodatno konkretizira kada podcrtava da „(R)eligija i etnija nisu nigdje zaista tako međusobno povezane kao kod Južnih Slavena na Balkanu“ (U. Altermatt; Etnonacionalizam u Europi, Jež, Sarajevo, 1997., str. 18-19 i 71.).
17. Ž. Puhovski, emisija Radio Slobodne Europe: „Da li su Hrvati u BiH neravnopravni“?, www.slobodnaevropa.org>; U navedenom kontekstu mađarski politolog Istvan Bibo ukazuje na to „(…) da je u istočnoj Europi nacionalni okvir uvijek bio nešto što treba stvoriti, uspostaviti, za što se treba izboriti i stalno čuvati (ovdje su postojale velike imperije kao Austro-Ugrska, Carska Rusija, Turska Imperija, SSSR, SFRJ), ti su ti strahovi od dinastičkih hegemona proizveli egzistencijalni strah za zajednicu, što je u srednjoj i istočnoj Europi učinilo demokratski razvoj dvojbenim“ (I. Bibo, Bijeda istočnoeuropskih malih država, Regije Europske povijesti, Naprijed, Zagreb, 1995., str. 54.)
18. Robert A. Dahl je kroz svoja istraživanja došao do zaključka da su se kao konsolidirane demokracije pokazale one države u kojima titularnoj naciji pripada 92% i više stanovništva (P. Radica, Bosna i Hercegovina, Nedovršena država, podijeljeno društvo i nemogućnost konstituiranja političke zajednice, http://hrcak.srce.hr>, str.11.).
19. Mada s druge strane imamo intelektualne i političke snage koje su zagovornici liberalne teorije (demokracije), i to ne njene klasične inačice koja je pojedinca definirala dijelom određenog kolektiviteta, nego radikalnog tipa liberalno-građanskog shvaćanja koja je stava “(…) da demokratska država mora biti neutralna prema etničkom identitetima, kao što je neutralna prema vjerskim.“ (M. Kaspović, BiH – podijeljeno društvo i nestabilna država, 2005. cit. dj., str.26.). Ovo je, naravno, temeljna greška, jednako kao što je fundamentalni lapsus radikalnih demokrata u tome što su narod promatrali kao jedinstvenu cjelinu, što je daleko od stvarnosti, jer je prava istina da se narod sastoji od različitih društvenih segmenata, a sve one nemaju isti interes. Možemo otići i korak dalje i s pravom ustvrditi da je, kako profesor politike na University College London George Schopflin ukazuje, „(…) konsocijacijska teorija preteča novog liberalnog pluralizma koji nastoji uravnotežiti kolektivni i individualni identitet u kontekstu etičnosti“ (G. Schopflin, Politics in Eastern Europe 1945.-1992., Wiley-Blackwell, Hobeken, 2002., str. 113). Will Kymlicka u svom polemiziranju s liberalizmom, kojega označava doktrinom koja stavlja naglasak na prava pojedinaca prema kojima se država treba postavljati neutralno (bez obzira na razlike u rasi, naciji i religiji, a koji model odgovara nazivu „građanska država“), smatra da je takva pozicija na neki način nedosljedna, jer takva država, ipak, privilegira jednu naciju nad ostalima. Tako javna i službena uporaba jezika neće biti neutralna, već upravo odgovarajuća većinskoj naciji, tako je i s državnim praznicima, a isto vrijedi i za školski program. Tako se evidentno i u nekim oblicima liberalizma pojavljuje zanemarivanje zaštite nacionalnih manjina. Konstatirajući da su sve današnje suvremene liberalne demokracije polietničke ili multietničke, problem zaštite grupno-diferenciranih prava postao je značajan teorijski i praktični. Kymlicka razlikuje tri oblika ovih prava: 1. prava na samoupravu, koja podrazumijevaju neki oblik teritorijalne samouprave – zapravo izbor između unitarizma i federalizma 2. polietnička prava koja omogućuju izražavanje kulturne partikularnosti i 3. pravo na posebnu predstavljenost u političkim institucijama, koji se svodi na odabir izbornog sustava. Kada je detektirao problem potrebe zadovoljavanja grupno diferenciranih prava u liberalnim demokracijama, navedeni autor se zapravo počeo baviti većom inkluzivnošću, odnosno potrebom preuzimanja nekih klasičnih mehanizama konsocijacijske demokracije u sustave s „čistom“ liberalnom demokracijom (manjinski veto, razmjerni izborni sustav, različiti oblici teritorijalnih autonomija itd.) Simptomatično je da se puno manje uočavaju obrnuti trendovi, odnosno da sustavi s konsocijacijskom demokracijom preuzimaju neke klasične mehanizme liberalne demokracije (W. Kymlicka, Multikulturalno građanstvo, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003., str. 42-49). Na gotovo identičan način rezoniraju i drugi predstavnici teorije novog liberalizma i potrebe upravljanja razlikama u multikulturalnim i multinacionalnim društvima (vidi tako: B. O’ Leary. The Limits to Coercive Consociatonalism in Northern Ireland, Political Studies, 1989., str. 562-588; M. Lasić, Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas, Rabic, Sarajevo, 2014.)
20. U. Vlaisavljević, Odnos nacionalnog i građanskog u BiH, Status br. 6., Mostar 2005.,str. 116.
21. Isto.
22. U današnjoj Europi, bar u javnosti, interkulturne elite priču o nacionalnoj državi, nacionalnoj ideji, elementima nacionalnog u ustavu i pravnom sustavu, najčešće smatraju retrogradnom, anakronim, prevladanom. Ne bi se u potpunosti složili s ovakvim stavom, prvenstveno iz razloga što nadnacionalna, građanska ideja odgovara društvenim prilikama i državama s homogenim stanovništvom (mononacionalnim državama), dok u višenacionalnim državama ovaj pristup dovodi do primjene većinskog načela u donošenju odluka, pa manjinski kolektiviteti (nacionalni, konfesionalni, lingvistički) dolaze u opasnost da budu majorizirani, nadvladani, pa onda i obespravljeni i diskriminirani. U takvim uvjetima, numeričko natjecanje po načelu jedan čovjek jedan glas može dovesti do negacije početnog načela o jednakosti građana u pravima, slobodama i obvezama. Takvo društvo postaje ne samo nepravedno, nego i nestabilno jer se kroz takvo djelovanje institucija u praksi ne zadovoljavaju bitna načela pravde. U tom smislu profesor sa Sveučilišta Harvard John Rawls kaže: „Društvo je stabilno ako se pravo naroda poštuje zbog sređene ravnoteže snaga koju niti jedan narod nema interesa da osporava i zbog toga što su svi, usprkos promjenjivoj sreći naroda potaknuti da poštuju njihovo zajedničko pravo kao pravedno i korisno za sve“. (J. Rawls, Pravo naroda, Kru Zak, Zagreb, 2004., str.64.). Zbog navedenoga, smatramo da bosanskohercegovačko društvo može biti stabilno isključivo poštujući navedene principe, odnosno težeći, u svakom trenutku, ostvarenju što šire potpore svoje populacije u pogledu svojih ustavno-političkih, društvenih i ekonomskih značajki, kao jedina garancija vlastite postojanosti i kao uvjeta za sveukupni prosperitet.
23. Elementi građanske ideologije vidljivi su već u Preambuli Ustava koja govori o slobodi i jednakosti, poštivanju ljudskog dostojanstva, općeg blagostanja i zaštite privatnog vlasništva, navođenjem akata UN-a – Univerzalne deklaracije, dva međunarodna pakta o ljudskim pravima iz 1966. godine i Deklaracija o manjinskim pravima, pa sve do navođenja građana BiH koji odlučuju o Ustavu, ali i u normativnom dijelu gdje je cijeli članak II. posvećen ljudskim pravima i temeljnim slobodama, koji je ustavopisac nadopunio posebnim aneksom s 15 međunarodnih ugovora, do naglašavanja, zasebno, prava izbjeglica da se „slobodno vrate svojim domovima“. Mogli bi čak kazati da u Preambuli dominira građanska ideologija. Na nacionalnu ideologiju upućuje dio Preambule koji govori da Ustav BiH, pored građana, donose Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao i kasnija razrada u normativnom dijelu prava koja imaju pripadnici i predstavnici tih naroda. Zapravo, nacionalni elementi najviše su zastupljeni u normama koje uređuju institucije BiH, odnosno organizaciju vlasti (sastav i način rada). “Odredbe Ustava za koje možemo reći da su građanskog ideološkog korijena uređuju oblasti društvenog života u mjeri koja je preostala iza odredaba koje štite nacionalna prava i interese“(S. Orlović, cit. dj., str. 311.). Na kraju, samom svojom posebnošću i brojnošću, ustavne odredbe koje štite nacionalna prava tri naroda daju konačan utisak o ovom ustavu. U njemu, s državnim razlogom opstanka BiH, dominira nacionalni element. Uostalom, i odnos građana u BiH prema građanskim i nacionalnim vrijednostima je potvrda toga (o tome vidi i kod: K. Ringdal, O. Listhaug, A. Simkus, Bosnian Civic Values in a European Context, Bosnia-Herzegovina Since Dayton, Civic and Uncivic Values, Ravenna, 2013, str. 137.-157.). Narodna suverenost u BiH se ostvaruje na način da građani BiH neposredno biraju zastupnike u ZD PS BiH, ZD P FBiH, kantonalne skupštine i gradska/općinska vijeća u FBiH i Narodnu skupštinu RS-a i skupštine općina u RS-u, dok se princip konstitutivnosti (nacionalni suverenitet,op. aut.) ostvaruje na temelju paritetnog zastupanja u Predsjedništvu BiH, DN PS BiH, DN P FBiH, Vijeću naroda RS, kroz zaštitu vitalnog nacionalnog interesa u PS BiH, P FBiH, kantonalnim skupštinama, NS RS-a, te kada se radi o izboru predsjednika i potpredsjednika FBiH i RS, te kroz proporcionalnu zastupljenost u institucijama javne vlasti prema popisu stanovništva iz 1991. godine, a sve do provedbe Aneksa 7. DMS-s (M. Sahadžić, cit. dj. str. 30.).
24. „Proizlazi da su konstitucionalizacijska osnova BiH s jedne strane konstitutivni narodi i manjine, a s druge strane njeni građani“ (M. Arlović, Ustavno uređenje konstitutivnih naroda i manjina u BiH, Zbornik radova sa Znanstveno-stručnog skupa s međunarodnim sudjelovanjem „Europski ustav za BiH“, Neum, 2019., str. 25.).
25. Isto, str. 26.
26. Element nacionalne suverenosti je i pravo na donošenje odluke o tome u kakvoj državi će narod živjeti i kako će ta država biti uređena. I jedno i drugo pravo su konstitutivni narodi konzumirali, odnosno imaju ga pravo konzumirati.
27. S. Savić, Osnove prava, Comsegrafica, Banja Luka, 2005., str. 112.
28. Stoga se neki autori opravdano pitaju: „Pretpostavlja li građanski ustav prekrivanje društveno-političke stvarnosti velom neznanja, kojim se pokriva ostvarenje nacionalnih interesa većinskog naroda“ (U. Vlaisavljević, cit. dj. str. 471.)?; Tako je šef Uprave za ljudska prava Vijeća Europe (VE) Christophe Poirel referirajući se na presudu ESLJP u predmetu Sejdić-Finci, rekao: „Vrijeme je da BiH prijeđe na drukčiji, moderni sistem u kojem ne postoji diskriminacija i koji nije temeljen na konstitutivnim narodima”. (www.jabuka.tv, članak „VE zagovara ukidanje konstitutivnosti naroda u BiH“, 26. 02. 2021.).
29. F. Bieber, After Dayton, Dayton? The evolution of an unpopular peace, Vol. 5,No. 2, Ethnopolitics, 2006., str.22.; Gotovo podudarnoga stava je i Sumantara Bose, profesor usporedne politike na Londonskoj školi ekonomije, koji se specijalizirao za proučavanje etničkih i nacionalnih sukoba, s naglaskom na indijski potkontinent i bivšu Jugoslaviju, koji smatra da je „(P)odjela vlasti s nacionalnim mehanizmom najostvarljiviji i najdemokratičniji oblik uređenja vlasti u multietničkoj BiH, koja je još uvijek država nepouzdanog opstanka“(S. Bose, The Bosnian State a decade after Dayton, International Peace keeping, Vol. 12, Issue 3., 2005., str. 322.).
30. Međunarodna zajednica je nastojala da ojača multietničke (građanske) stranke direktnim pomaganjem u izbornoj kampanji, kreiranjem podrške javnosti i sl., a posebno SDP-u BiH koji je uvjerljivo najviše glasova imao među Bošnjacima (vidi šire: J. Husley, Party Politics in Bosnia and Herzegovina, State-Building and Democratization in Bosnia and Herzegovina, Farnham, 2015., str. 55-56.). Uporno inzistiranje i nametanje građanskog koncepta s jedinstvenim demosom, može se okarakterizirati kao nasilje nad čovjekovom slobodom, koja obuhvaća i pravo čovjeka da pripada jednoj naciji (u konačnici,volja naroda je jača od bilo kojeg zakona), jer je temeljno ljudsko pravo (pravo čovjeka) da izabere svoj nacionalni identitet.
31. Navedeno prema: D. Vanjek, Ruše se načela Daytona i ZAVNOBiH-a, str. 1., https://www.vecernji.ba>vijesti od 25. 11. 2020.
32. Europska komisija za demokraciju putem prava (Venecijanska komisija): Mišljenje o ustavnoj situaciji u BiH http://www.venice.coe.int/docs/2005/CDL-AD(20059004) od 11. ožujka 2005. godine.
33. Liav Orgad ističe da većina preambula navodi izvor suvereniteta. Tako neke navode da suverena vlast počiva na narodu (što je relativno neutralan pojam s kojim se može identificirati većina naroda, dok druge govore da suverenitet proizlazi iz određene nacije kao „litvanska“ nacija, „španjolska“ nacija itd.), te one naglašavaju određenu nacionalnu skupinu i manje su neutralne. U federacijama preambula često identificira konstitutivne države i njihove narode kao izvore suvereniteta (Ustav Australije: “Narod Novog Južnog Walesa, Victorije, Južne Australije, Quenslanda i Tasmanije… pristali su se ujediniti u jednom neraskidivom Saveznom Commonwealthu“ ili Ustav Švicarske: „Mi, švicarski narod i kantoni“). Neke preambule se odnose na građane svih nacionalnih podrijetla (Ustav BiH: „Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi zajedno s ostalima, i građani BiH“, ili Ustav Ukrajine: „Ukrajinska Verkhovna Rada, u ime ukrajinskog naroda – državljani Ukrajine svih nacionalnosti“, ili Ustav Slovačke: “Slovačka nacija…to jest mi, građani cijele slovačke republike). (L.Orgad, The preamble in constitutional interpretation, Oxford University Press and New York School of Law, 2010, str. 3 i 26.).
34. Singularnog konstitutivnog faktora kao jedinstvenog nositelja suvereniteta nije niti potrebno posebno isticati, jer na njemu počiva cjelokupni ustavni i državni poredak (vidi šire: D. Vanjek, Predstavnici i pripadnici konstitutivnih naroda – pitanje konstitutivnosti i legitimiteta, Institut za društveno-politička istraživanja, Mostar, 2014., str. 2). Naš je stav da je ovaj model prikladan za homogena društva s jedinstvenim nacionalnim identitetom, odnosno za države-nacije i nacionalne države s dominantnom (titularnom) nacijom.
35. Zadnji stavak Preambule Ustava BiH glasi: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani BiH ovim utvrđuju Ustav BiH:..“
36. Z. Miljko, Država i nacija, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Mostaru, br. XIV, 2001., str. 149.
37. U. Vlaisavljević, Nalaže li „Europski ustav“ da se bosanskohercegovačke nacije pretvore u etničke grupe čiji je sukob postavljen „izvan zakona“, Zbornik radova sa Znanstveno-stručnog skupa s međunarodnim sudjelovanjem „Europski ustav za Bosnu i Hercegovinu“, Neum, 2019., str. 472.
38. Takvim rezoniranjem se npr. njemačka i talijanska nacija mogu smatrati zakašnjelom u odnosu na francusku naciju.
39. Hrvati i Srbi su prihvatili, kao i njihovo okruženje istočni ili objektivistički pojam nacije, odnosno njeno stvaranje prema etničko-kulturnim kriterijima. Naime, identiteti i jednih i drugih su formirani izvan postojanja države (neovisno o njoj), odnosno prije samostalnosti Hrvatske (1990.) i Srbije (1878., odnosno 1990.). Nacionalna svijest je kod obaju rasla kroz protivništvo prema tada postojećim državama, ugnjetivačima (Austro-Ugarskoj i Osmanskom carstvu), te nacionalizam postaje nedodirljiv legitimitet za oslobođenje od strane vlasti, a jednim dijelom (povremeno) i kao hegemonističko ideološko sredstvo.
40. Na Cipru su izjednačene grčka i turska zajednica, a Belgiju čine flamanska, francuska i njemačka zajednica, tri regije i četiri lingvistička područja. Ustavi Indije i Švicarske u svojim preambulama govore o „indijskom“ odnosno „švicarskom“ narodu, iako ovi narodi nisu etnički kompaktni. (vidi šire: International Constitutional Law – Countries, http://www.servat.unibe.ch/icl/index.html). U tom smislu iznosi se stav da nema moderne nacije koja ima ista etnička svojstva, čak i kada je proistekla iz borbe za nacionalnu neovisnost.
41. Stvarni donositelji ustava, kao kompromisnog akta, su međunarodni i domaći politički predstavnici, odnosno još preciznije, to je dio međunarodne zajednice (predvođen SAD-om), a predstavnici tri konstitutivna naroda ujedno i kao predstavnici RBiH, FBiH i RS-a su na njega tek pristali. Važno je uvijek naglašavati da se uistinu radi o kompromisnom aktu, jer na sadržajno drukčiji akt, koji ne bi čuvao njihova stečena nacionalna prava, sigurno ne bi pristale do tada tri zaraćene strane koje su de facto imale svoje države s teritorijem i organizacijom vlasti. „(J) edan od glavnih kompromisa oko Ustava bila je decentralizirana država, s vlašću naroda koji na određenom teritoriju imaju većinu. To je značilo da nema „upadanja“ u upravljanje drugih“. (S. Orlović, Dvije decenije Daytonskog ustava – retrospektiva i perspektiva, str. 178.); Kao potpisnik Ustava BiH, kao svojevrsnog društvenog ugovora, ne javlja se predstavnik “Ostalih“, a isto tako je kada je u pitanju i revizija ustava, jer se ne traži njihova suglasnost. Njima je onemogućen (Predsjedništvo i Dom naroda BiH) pristup tijelima javne vlasti, te nemaju mogućnost (imajući u vidu da je teško definirati što je nacionalni interes jedne ovako heterogene skupine) korištenja mehanizma zaštite vitalnog nacionalnog interesa, tako da sumarno možemo zaključiti da ostali imaju, kudikamo, uži obujam političkih prava od konstitutivnih naroda. „Ostali nemaju svoje političke stranke i političke elite, tako da nema nikoga tko bi ih predstavljao. Oni nemaju svoj politički identitet i subjektivitet. Tako je bilo i na mirovnim pregovorima u Daytonu.(…). Osim toga, kako PS BiH, neka druga državna institucija ili narod neposredno nisu odlučivali o prihvaćanju Ustava, očigledno je da su „Ostali“ spomenuti u preambuli Ustava kao jedan od njegovih donositelja samo iz razloga političke korektnosti“ (M. Dmičić, Konstitutivnost naroda kao bosanskohercegovački fenomen, Pravni život br. 12/2013., Banja Luka, 2013., str. 576. i 581.)
42. Identičnoga stava je i Slobodan Orlović, koji konstatira da se „(N)acionalna priroda Daytonskog ustava jasno vidi u dijelu posvećenom organima vlasti. Kada je njihov sastav u pitanju, za sve najvažnije organe važi mjerilo nacionalne ili entitetske pripadnosti. Ovo se dalje nastavlja i kroz način donošenja odluka.“ (S. Orlović, cit. dj., str. 307.).Korak dalje ide Nurko Pobrić, koji imajući u vidu da je u “(…) normativnom dijelu (Ustava BiH, op. aut.) kojim se regulira organizacija državne vlasti, a koja je u osnovi uspostavljena na etničkom principu (…)“, konstatira da su „(P)rema Ustavu BiH nositelji suvereniteta konstitutivni narodi, kao etničke zajednice“ (N. Pobrić, cit. dj., str. 111.). Identičnoga mišljenja je i Zvonko Miljko.
43. D. Čepo, cit. dj., str. 66.
44. Smanjenjem broja hrvatskih i bošnjačkih izaslanika sa 30 na 17, formiranjem kluba srpskih izaslanika u DN P FBiH te zloupotrebom prava na iskazivanje nacionalne pripadnosti, stvarno je moguće nametanje rukovodstva izvršne vlasti u FBiH prema građanskom modelu u ZD P FBiH, a nakon što zajednička lista kandidata za predsjednika i dva dopredsjednika u dva kruga ne dobije većinu glasova u DN P FBiH, koja uključuje i većinu u svakom klubu konstitutivnih naroda (članak IV. B. 1. 2. Ustava FBiH).
45. U tom smislu poseban značaj ima već spomenuta Odluka o konstitutivnosti naroda (U-5/98-III, Službeni glasnik BiH, broj 23/00), kojim je Sud odlučio, između ostaloga, da su sva tri naroda konstitutivna kako na razini BiH tako i na razini oba entiteta, odnosno ponaosob u svakom entitetu. „(U)stavnosudskom odlukom Srbi su postali konstitutivan narod u FBiH, a Bošnjaci i Hrvati u RS-u. Međunarodna zajednica je inzistirala na uspostavljanju građanske demokracije proklamirane u preambuli i ova odluka smatrana je prekretnicom ka tom cilju (A. M. Mansfield, Ethnic but Equal: The Quest for a New Democratic Order in Bosnia and Herzegovina, Colubmia Law Review, Vol. 103. No. 8, 2003., str. 2066 – 2068., http://www.jstor.org/stable/3593383?seq=15page_scan_tab_contents, 23. 08. 2015.)
46. Navesti ćemo samo dva elementa protuustavnosti, koji je skopčan s temom ovoga rada. IZ BiH svojim odredbama o izboru članova Predsjedništva BiH onemogućuje primjenu i operacionalizaciju načela konstitutivnosti, na način da ne osigurava svim konstitutivnim narodima da u navedenu instituciju izaberu svoga političkoga predstavnika. S druge strane, kako je zadatak zakona kao akta niže pravne snage od ustava, da razrađuje, detaljizira i konkretizira ustavne odredbe koje su višeg stupnja apstraktnosti (uopćenosti), te kako su ustavna načela na najvišem stupnju uopćenosti i kao takva se, u pravilu, ne mogu neposredno primjenjivati, IZ BiH je u svojim odredbama članka 8.1. koje govore o izboru članova Predsjedništva morao u duhu konstitucionaliziranog političkog poretka konsocijacijske demokracije detaljizirati i razraditi ustavne odredbe iz članka V. Ustava BiH, koje dosta neprecizno govore o načinu izboru članova Predsjedništva. Naprotiv, navedeni članak IZ BiH je supstancijalno podudaran članku V. Ustava BiH i de facto ga samo ponavlja. U ovoj materiji se ne mogu donositi podzakonski akti i njima se ne smije ostavljati prostora za bilo kakvo konkretiziranje ustavnih i zakonskih odredaba, jer sve što je u ovoj materiji relevantno, mora se regulirati ustavom, ustavnim zakonom ili, iznimno, zakonom, jer oblast definiranja i reguliranja izbornog sustava spada u klasičnu materiu contitutionis.
47. Nedim Ademović kaže da je to cilj-funkcija Daytonskog ustava (N. Ademović, Ustavno pravo BiH, Fondacija Konrad Adenauer, Sarajevo, str. 7); isto i D. Banović, Pravno definiranje i mehanizmi zaštite identiteta u svjetlu kolektivnih prava (magistarski rad), Pravni fakultet u Sarajevu, 2012., str. 155., dok predsjednik najjače bošnjačke stranke SDA Bakir Izetbegović u izjavi za „Slobodnu Bosnu“ 21. 01. 2021. smatra da je „(P)otrebno pronaći adekvatni balans između građanskog i nacionalnog“.(www.slobodna-bosna.ba).
48. D. Vanjek, Odnos nacionalnog i etničkog: konzekvence za BiH, Status, Mostar, str. 90.
49. Vidi npr. članak IV. A. 5. 17a Ustava FBiH koji govori o sadržaju instituta vitalni nacionalni interes.