Novinari koji prate politička događanja u BiH vrlo dobro znaju da u ovoj zemlji oštar politički spor relevantnih stranaka, pa čak i ako izaziva ili pogoršava već postojeće teške posljedice po stabilnost i funkcionalnost društva i države – jednostavno nije vijest. U ranijim tekstovima na ovoj stranici opisani su duboki i za velik broj stranaca, čak i politologa i povjesničara politike, teško zamislivi slojevi raznovrsnih blokada koji kronično i sustavno opterećuju politički sustav BiH na različitim razinama. Opisana je i najdugotrajnija i najpoznatija od tih blokada – ona u Mostaru, čiji građani još od 2008. godine nisu imali priliku glasovati za svoje Gradsko vijeće. Ta je blokada opisana kao početna točka svojevrsnog sindroma, čije je temeljno zanemarivanje potrajalo dovoljno dugo da se sindrom počeo širiti i na druge razine vlasti, na kojima blokade i devijacije u odnosu na slovo i duh Ustava BiH nisu svima bile toliko prepoznatljive. U svakom slučaju, za građane BiH su blokade na neki način postale dio života, svojevrsna datost koja se ne može nadići niti otkloniti, te se zato sporovi koji su u korijenu tih blokada zbilja i ne percipiraju kao vijesti, premda bi u svakoj demokratskoj zemlji privlačili pozornost publike, pa i izazivali kod nje strah za budućnost društva i države.
Na početku 2020. godine izgledalo je da u BiH opet neće biti vijesti. Simultano umnožavanje neporecivih indikatora da su u stanju blokade ili neposredno pred njom zapravo i druga tijela, a ne samo GV Mostara (Vijeće ministara BiH, Središnje izborno povjerenstvo, Vlada FBiH, Vlada HNK, potencijalno sve jedinice lokalne samouprave uslijed neizvjesnog održavanja jesenskih izbora…) zasićena javnost gotovo da nije ni primijetila. Tomu je, naravno, doprinijela i globalna pandemija, koja je očekivano razotkrila i osvijetlila brojne nedostatke ovdašnjeg političkog sustava i nedosljednost i nekompetentnost velikog dijela političkih aktera, ali je pri tomu fokus javnosti bio na samoj pandemiji i na konkretnim postupcima vezanim za nju, a ne na sustavnim korijenima multipliciranih blokada.
Rijetko tko je u takvim okolnostima očekivao nešto što bi u BiH zbilja predstavljalo vijest – bilo kakav, barem i blagi nagovještaj otklanjanja bilo koje od spomenutih blokada, a posebice iole konkretan dogovor relevantnih političkih aktera u tom smjeru. Unatoč tomu, vrlo brzo po popuštanju najozbiljnijeg (možda tek prvog) vala pandemije, te mjera koje su uvođene s ciljem njegovog suzbijanja, upravo je iz Mostara, simbola blokada i disfunkcionalnosti BiH – došla vijest.
HDZ BiH, kao stranka za koju već godinama glasuje velika većina Hrvata u cijeloj BiH, pa i u Mostaru, i SDA, najsnažnija bošnjačka stranka čije je izrazito uporište bošnjačka populacija Mostara, konačno su 12. lipnja 2020. godine postigle dogovor o deblokadi demokratskog procesa u tom gradu. Prerano je, naravno, taj datum proglašavati za povijesni, jer i BiH i Mostar imaju dugu povijest neprimijenjenih sporazuma i dogovora, ali je činjenica da u ranijim razgovorima i ranijim fazama pregovaračkog procesa niti jednom nije dostignut ovaj stupanj konkretnosti, detaljnosti i formalizacije sporazuma.
Stranke potpisnice su zapravo usuglasile četiri dokumenta. Prvim od njih, Političkim sporazumom, potpisnice priopćavaju da su usuglasile model Izbornog zakona, odnosno način izbora vijećnika i broj vijećnika koji se bira po Gradskim područjima, te izmjene Statuta Grada Mostara. Njime se obvezuju i da će sukladno parlamentarnim procedurama uputiti Parlamentarnoj skupštini BiH prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH najkasnije u roku od 15 dana od dana potpisivanja Sporazuma, te da će prijedlog Statuta Grada Mostara usvojiti, u skladu sa zakonskim procedurama, na prvoj sjednici novoizabranog Gradskog vijeća. Pored predsjednika dvaju stranaka i njihovih gradskih odbora u Mostaru, sporazum su potpisali i najviši predstavnici u BiH Sjedinjenih Američkih Država, Europske unije, Ujedinjenog Kraljevstva i OSCE, te visoki predstavnik, a u tekstu je navedeno da će oni pratiti realizaciju dogovorenog.
Drugi usuglašeni dokument je Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine. Njime je definirano da će se u Gradsko vijeće Mostara putem izbornih jedinica birati 22 vijećnika, umjesto ranijih 18. Ključno je što je broj vijećnika koji se bira u svakoj od šest izbornih jedinica usklađen s brojem birača koji žive u svakoj od njih, što znači da je ujednačena vrijednost glasa svih birača, neovisno o tomu u kom dijelu grada žive, te je tako otklonjen glavni razlog zbog kojeg je Ustani sud 2010. stavio izvan snage odgovarajuće odredbe Izbornog zakona. Definirano je i da niti jedan od konstitutivnih naroda, niti pripadnici grupe ostalih, ne mogu imati više od 15 svojih predstavnika u Gradskom vijeću. Ova odredba, nepoznata u drugim jedinicama lokalne samouprave u BiH, predstavlja uvođenje konsocijacijskih načela u način izbora Gradskog vijeća, na čemu je inzistirala SDA. U svakom slučaju time je otklonjena bilo kakva mogućnost da Hrvati, kao relativno većinska nacija u Mostaru, imaju više od polovice članova GV, dok je minimalan broj vijećnika iz reda najmalobrojnijeg naroda 4 (to su u Mostaru Srbi), a pripadnika grupe ostalih 1. Biračima iz Središnje zone Grada Mostara omogućeno je da svoje biračko pravo ostvaruju u susjednim gradskim područjima, ovisno o pripadnosti mjesnim zajednicama, čime je otklonjen i drugi razlog za donošenje Odluke Ustavnog suda iz 2010. godine, obzirom da ti birači ranije uopće nisu mogli birati svoje vijećnike putem izbornih jedinica, već isključivo s jedinstvene gradske liste. Ukupan broj vijećnika koji se biraju s jedinstvene gradske liste je smanjen s ranijih 17 na 13.
Treći dokument je Prijedlog Statuta Grada Mostara, koji će biti predložen u novom sazivu Gradskog vijeća. U ovaj prijedlog nisu ušli raniji prijedlozi SDA o uvođenju Dogradonačelnika, jer su kao tijela Grada definirani Gradsko vijeće i Gradonačelnik. Gradsko vijeće ima predsjednika i dva zamjenika predsjednika, a Predsjednik i zamjenici predsjednika ne mogu biti iz reda istih konstitutivnih naroda, što je također element konscijacijskog ustroja, kao i odredba po kojoj Predsjednik GV ne može biti iz reda istog konstitutivnog naroda kao i Gradonačelnik. Gradsko vijeće ima i klubove konstitutivnih naroda, koji dvotrećinskom većinom odlučuju o povredi vitalnog nacionalnog interesa. Gradonačelnik se također bira dvotrećinskom većinom u Gradskom vijeću, a ako u dva kruga izbora niti jedan kandidat ne dobije dvotrećinsku, za izbor Gradonačelnika u trećem krugu je dovoljna apsolutna većina vijećnika.
Za BiH kao državu je možda najvažniji četvrti dokument – Politički sporazum o načelima izmjena i dopuna Izbornog zakona Bosne i Hercegovine. Njime je na najjasniji način do sad u nekom političkom dokumentu koji je potpisala SDA navedeno da se mora osigurati „legitiman izbor i legitimno političko predstavljanje konstitutivnih naroda i građana na svim administrativno-političkim razinama, u Predsjedništvu BiH i Domovima naroda“.
Svi navedeni dokumenti, dakle, predstavljaju dijelove jedinstvenog „paketa“, kojim je SDA priznala da je blokadu Mostara nemoguće eliminirati bez otklanjanja sustavnih problema s legitimnim predstavljanjem konstitutivnih naroda na višim razinama vlasti. U svakom slučaju, od rezultata rada na izmjenama odredbi Izbornog zakona BiH vezanih za domove naroda i Predsjedništvo BiH ovisit će i usvajanje novog Statuta Grada, za što je SDA posebice zainteresirana. U svakom slučaju, bilo koji pokušaj kršenja ovog dogovora bi teško prošao bez ozbiljnih političkih posljedica po kršitelja, obzirom da su najviši predstavnici međunarodne zajednice u BiH uložili svoj simbolički kapital u cijeli proces.
U najtežu situaciju su sporazumom dovedene bošnjačke oporbene stranke, koje su sad prinuđene birati između podrške sporazumu koji su sklopile HDZ i SDA, stranke redovno izložene njihovim oštrim ideološki i vrijednosno obojenim napadima, i protivljenja tom sporazumu koji su nedvojbeno podržali najviši predstavnici međunarodne zajednice, za koju su bošnjački oporbenjaci izrazito vezani. Osim toga, protivili bi se onome što se u BiH definitivno može nazvati ne samo dobrom viješću, već uopće viješću – dogovoru koji može predstavljati ključ za otklanjanje blokade, za koju su do sad također optuživali upravo HDZ i SDA. Odnos prema sporazumu od 12. 6. 2020. godine pri glasovanju u Parlamentarnoj skupštini BiH i u budućem Gradskom vijeću Mostara može zato biti odlučujuća determinanta buduće konfiguracije triju političkih scena u BiH.
