Protagonisti unitarističkih politika su gotovo dvije godine odbijali efektivno se uključiti u debate o izmjenama Izbornog zakona sukladnim Odluci Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić, te su praktično bez ikakve svrsishodne rasprave ignorirali bilo koju inačicu prijedloga koji su podnijele hrvatske stranke. Tako je BiH Opće izbore 2018. godine dočekala s nekompletnim izbornim zakonodavstvom, što se može usporediti, primjerice, s igranjem nogometne utakmice u okolnostima nedefiniranih pravila po kojima se dosuđuju bodovi ili prekršaji. Ignoriranje problema je, unatoč toj bizarnoj i demokratskom svijetu potpuno neprimjerenoj situaciji, ipak ostao jedini „odgovor“ inozemnih aktera. Velika većina njih je potpuno odbijala primjetiti stanje analogno približavanjem broda ledenoj santi. Unitaristički su se pak akteri u samoj BiH vjerojatno nadali da će uz treću izvedbu „performansa Komšić“ uspjeti i s drugom izvedbom „performansa platforma“.
S Komšićem im je pošlo za rukom, te je Predsjedništvo BiH u trećem od posljednja četiri mandata ponovo nelegitimno i nelegalno. S ponavljanjem „platforme“, međutim, nije išlo tako lako, prije svega zbog dobrih rezultata koje su na izborima za kantonalne skupštine ostvarile autentično hrvatske stranke. Mogućno je da je i dio međunarodnih aktera shvatio da se u BiH ipak nešto čudno događa, pa je procijenjeno da bi ponovno potpuno lišavanje legitimiteta cjelokupne izvršne vlasti FBiH bilo ipak korak previše u pogrešnom smjeru.
Neki među njima su, doduše, pokazivali određenu dozu razočaranja ishodom izbora, uz obrazloženje da „građani uporno biraju one koji ih drže u svojevrsnoj političkoj pat poziciji“. Time su u suštini pokazali svoj omalovažavajući stav prema demokraciji u BiH, ali nisu pokazali odlučnost za dalje postupke k urušavanju te demokracije kao ranije pri uspostavi vlade „platforme“. Nije, nažalost, bilo dovoljno političke volje da se postigne konsenzus oko primjene svih relevantnih odluka Ustavnog suda BiH na način sukladan Ustavu, pa je po lošem balkanskom običaju pronađeno polovično rješenje.
Odluka o popunjavanju Doma naroda Parlamenta FBiH iz kantonalnih skupština je, naime, prepuštena tehničko-operativnom tijelu, potpuno nenadležnom za obnašanje zakonodavne vlasti – Središnjem izbornom povjerenstvu (SIP). To je tijelo, pri razmatranju naputka za popunjavanje Doma naroda, raspravljalo o potpuno besmislenoj dilemi – ukinuti Petritschevo pravilo o izboru izaslanika svakoga od naroda iz skupštine svakog kantona (koje se izravno kosi s Odlukom Ustavnog suda u predmetu Ljubić, obzirom da potpuno eliminira načelo proporcionalnog zastupanja) ili primijeniti na raspored izaslanika pojedinih naroda iz pojedinih kantona popis stanovništva iz 2013. godine mjesto onoga iz 1991. (premda su rezultati iz 2013. u vrijeme održavanja izbora 2018. godine uvelike bili proglašeni službenim)!
Ta je besmislena dilema „razriješena“ na tobože kompromisan način – zadržano je Petritschevo pravilo a primijenjen je popis iz 2013. godine. Unitarističke su snage čak i naknadno osporavale metodologiju posljednjeg popisa. Pritisak na SIP da potpuno zanemari održavanje posljednjeg popisa su opravdavali Aneksom 7 Daytonskoga sporazuma, vezanim za povratak prognanih, za koji je potpuno nejasno kako će se ispuniti i tko je konačni autoritet za proglašenje njegove implementacije. Takvi postupci svjedoče o namjeri unitarista da i u budućnosti pokušaju politički instrumentalizirati SIP, što je kasnije došlo do izražaja i u vezi s pripremom održavanja lokalnih izbora 2020. godine. Efekti ovog tobožnjeg kompromisa poslije izbora 2018. godine, utemeljenog na načelu „malo logičnog i podrazumijevajućeg, te malo nelogičnog i protuustavnog“ su bili praktično minorni – jedan je hrvatski izaslanik više bio biran iz Skupštine ŽZH-a, a jedan manje iz Skupštine ZDK-a.
Cijela ova trakavica koja podsjeća na kultni japanski film „Rashomon“ u kojem različiti likovi različito vide i tumače isti događaj, u velikoj je mjeri zasjenila odsustvo bilo kakvog pomaka u formiranju Vlade FBiH u novome mandatu, čemu su uzrok bili neusporedivo snažnije utemeljeni konceptualni sporovi oko karaktera političkog sustava BiH. Hrvatske stranke, naime, odbijaju sudjelovati u formiranju nove federalne Vlade dok se Izborni zakon BiH ne izmjeni sukladno odlukama Ustavnog suda BiH, što bi podrazumijevalo osiguravanje legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda i u Domu naroda Parlamenta FBiH i u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, ali i u Predsjedništvu BiH.
U ranijim tekstovima opisan je izrazito kooperativan stav hrvatskih stranaka pri formiranju Vijeća ministara BiH, koje raznovrsnim povodima bošnjačkih i srpskih stranaka za blokadu tog procesa nisu dodavale i svoje, premda su za to svakako mogle naći razloga. Procjene da hrvatske stranke takav stav nisu zauzele zbog svoje privrženosti BiH kao državi i njezinoj funkcionalnosti, već zbog svoje slabosti ili straha od međunarodnih reakcija, te da će zato isto postupiti i u slučaju Vlade FBiH pokazale su se kao potpuno pogrešne. Hrvatske stranke, uostalom, nemaju nikakvog manevarskog prostora za formiranje nove Vlade bez izmjena Izbornog zakona kojima bi se implementirala odluka u predmetu Ljubić. One su te izmjene iznosile kao temeljni dio svojeg programa na izborima 2018. godine, obvezavši se na njihovu izvedbu pred svojim biračima, ozlojeđenim iskustvima „platforme“ i protuustavnog izbora Komšića.
S približavanjem polovice mandata tijela izabranih 2018. godine sve su češće bile javne procjene da će izvršna vlast Federacije izabrana još 2015. dočekati čak i naredne izbore 2022. godine, što bi bio još jedan neslavan „rekord“ BiH u demokratskom svijetu. Mogućno je, međutim, kao u slučaju prevencije reprize „slučaja platforma“ s početka 2019. godine, da je presudan broj međunarodnih aktera procijenio da bi ovakav „rekord“ također bio korak previše u smjeru potpunog urušavanja već izrazito narušenog političkog sustava BiH. Ta je mogućnost trenutno u domeni spekulacija, ali je izuzetno simptomatično da je dio dogovora o održavanju lokalnih izbora u Mostaru koji su SDA i HDZ BiH postigle u lipnju 2020. godine i dokument naziva „Politički sporazum o načelima izmjena i dopuna Izbornog zakona Bosne i Hercegovine“. U njemu je eksplicitno navedeno da će potpisnice početi „(…)s izradom izmjena i dopuna Izbornog zakona BiH, kako bi se osigurao legitiman izbor i legitimno političko predstavljanje konstitutivnih naroda i građana na svim administrativno-političkim razinama, u Predsjedništvu BiH i Domovima naroda, kao i osiguralo aktivno i pasivno izborno pravo svakog građanina na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine“.
Hrvati u BiH, ali i svi njezini građani, više su puta u posljednjim godinama dobivali nagovještaje razrješenja sustavnih kriza i blokada izazvanih unitarističkim pokušajima zaobilaženja temeljnog načela Ustava BiH – načela konstitutivnosti i jednakopravnosti naroda, posebice u domeni legitimnog predstavljanja. Svi su se ti nagovještaji, činjenica je, do danas pokazali kao lažni. Stoga nije lako zastupati optimističan stav po pitanju realizacije najnovijih potpisanih dogovora, ali je ipak činjenica da niti u jednom dokumentu koji je o ovoj temi do sad potpisala bilo koja relevantna bošnjačka stranka spomenuto načelo nije na eksplicitniji način naglašeno.
Neovisno o procjenama autentičnosti sadašnjeg, najnovijim potpisima ovjerenog opredjeljenja SDA, činjenica je i da je realizacija sporazuma vezanog za izmjene Izbornog zakona glede domova naroda i Predsjedništva BiH oročena za prosinac 2020. godine. Pod pretpostavkom da će lokalni izbori biti održani u studenom, upravo bi prosinac bio mjesec u kome bi konačno izabrano Gradsko vijeće Mostara trebalo odlučivati o novom Statutu Grada, za koji je posebice zainteresirana SDA. Unatoč dosadašnjim lošim iskustvima i razočarenjima glede dogovora o preustroju tijela vlasti u BiH, nemoguće je ne primijetiti da u novonastalim okolnostima hrvatske stranke imaju pregovarački kapital i potencijal snažniji nego ikada od završetka rata 1995. godine. Obzirom na njihove dosadašnje političke poteze, za očekivati je da ih iskoriste na način optimalan kako za jednakopravnost Hrvata kao konstitutivnog naroda, tako i za održivost i funkcionalnost BiH kao države.
